Hrvatsko zagorje 1991. Mir Božji u Gornjem Cugovcu remeti samo Beba, svinja koja je progovorila... Sve je više novinara dolazilo raspitivati se o jedinstvenome hrvatskom govorećem prasetu, kako su je u jednom tjedniku nazvali, kao i “dokazu da Hrvatska pripada srednjoeuropskomu kulturnom krugu” (Vijenac, lipanj 1991.), “da je Hrvatska zemlja od mirakula” (Slobodna Dalmacija, lipanj 1991.), “da je naša svinjetina najbolja, a naše more najljepše na svijetu” (Slobodna Dalmacija, srpanj 1991.) te da je “Beba čudo i dokaz da ćemo pobijediti Srbe” (Večernji list, kolovoz 1991.). “Tu je sve počelo”, pisalo je masnim slovima iznad fotografije (ST – Slobodni tjednik, lipanj 1991.).

“Sandra Antolić u svojim je kratkim proznim tekstovima pokazala veliku jezičnu originalnost, ludičnost i odlično poznavanje kajkavskih idioma – a sve se te osobine očituju i u njezinu romanu 'Svojevrsna'. Radnja je smještena u Hrvatsko zagorje – seoski svijet na rubu velegrada koji ga ne poznaje i ne razumije, već doživljava kroz niz klišeja – o alkoholizmu, pobožnosti, zapuštenosti. Uz poigravanje društvenim i jezičnim stereotipima, autorica taj svijet otkriva kao bogat prostor autentičnih emocija i sudbina.

Osebujan spoj ironije i topline Sandre Antolić očituje se i u izboru glavne junakinje romana, prasice Bebe. Već jedan od uvodnih prizora djela, u kojem pajcek stoji pod nogama Trpećega Stvoritela, analogan velikom triptihu na staklu Ivana Generalića, pokazuje sudar svakodnevnog i simboličnog – običan slučaj da se sitna stoka mota oko nogu Kristovih kipova uz cestu, skriva duboku teološku dramu u kojoj grešnici pristupaju Stvoritelju. Uz takve dvosmislene situacije roman je pun duhovitih anegdota pa i prave komedije zabune, u kojima se stanovnici Zagorja otkrivaju u svojoj komičnoj egzistenciji – koju čini tragikomičnom i izbor vremena radnje, 1991. sa svojim ratnim zbivanjima u kojima ljudi zapravo poživotinje.

Glavni životinjski lik prijelomne povijesne događaje promatra iz svoje sužene i snižene vizure, iz svinjske perspektive. Davanje glasa nijemima pravi je etički temelj ove knjige, a izvorni, duhovit i kreativan jezik autoričin njezin je estetski ostvaraj – nijemim životinjama, a također i ljudima, daje dostojanstvo i sudbinu.” (iz recenzije Borisa Becka)

Sandra Antolić rođena je u Zagrebu gdje do dana današnjeg mijenja tri karijere po načelu jedno k drugom vodi. Tako je romanopisanje proizišlo iz filmske scenaristike, scenaristika iz copywritinga i TV reklama, što je povezivo s filmskim kritikama i novinarskim radovima u školskom listu. Pomalo čudi što joj je pedeset godina trebalo za roman-prvijenac, no ne previše, složimo li se kako je život tek labirint na otpadu dijelova što čekaju reciklažu.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.