Prilagodbe

Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Matko Vladanović • 02.02.2012.

Tonči Petrasov Marović : Sram i strah

O djelu Tonča Petrasov Marovića može se govoriti nadugo i naširoko. Riječ je o jednom od važnijih pjesnika i dramatičara novije hrvatske književnosti (naširoko shvaćene) čiji se diskurs podjednako naslanjao na biblijsku, starogrčku, ilirsku, starohrvatsku i pučku baštinu. Premda je djelovao u vrijeme "krugovaša" i "razlogovaca", kao i inih skupina "postmodernista", Petrasov Marović se nije priklonio ni jednoj grupaciji ostajući na rubu, u Provinciji iz koje je crpio poput suvremenika mu Smoje.

Vjeran Dalmaciji, a ponajprije Splitu i njegovoj okolici, ostao je neraskidivo, sudbinski (kako bi to vjerojatno i sam rekao) vezan uz njene priče, traume i svakovrsna iščašenja. "Sram i strah" je drugi Marovićev roman (prvi - "Ljudski kusur" - objavljen je 1969.) koji nam se danas, dvadeset godina nakon autorove smrti, prvi put otkriva.

Motivi, jezik i tematske preokupacije - sve ono što je Marović sustavno izgrađivao u svojim pjesmama - bit će prisutno i ovdje, premda rastrzano i izglobljeno - poput samog vremena o kojemu i unutar kojega piše. Sram i strah je nastajao "na refule", u oazama mira nakon dugih perioda bolovanja. To grčevito, žurno, pisanje - ta potreba da se zabilježi vrijeme, dok vremena još ima, vidljiva je u strukturi romana: fluidnoj, hirovitoj, više poetskoj no proznoj konstrukciji koja će s lakoćom odbacivati, prekrajati i priljepljivati narativne rukavce, ovisno već o tome na čemu se Marovićev pogled tog trenutka poželi zadržati.

Premda su fragmenti nezavršenih priča i načetih tema ostali razasuti po tekstu, struktura romana ipak nije fragmentarna. Usidrena je oko trope koja rekreira mit o Epimenidu. Seosko dijete imena Petar odvelo je ovce na ispašu pa ih izgubilo. Nakon bjesomučne potrage za ovcama, uzduž i poprijeko krajobrazâ Dalmatinske zagore, iscrpljeno je zaspalo u pećini i probudilo se četiri desetljeća kasnije. Utroba zemlje poslužit će Petru kao zaklon od protoka vremena i kao zaklon od Povijesti te će iz pećine izaći onakav kakav je u nju i ušao - mlad, bistra pogleda i neokrznut posljedicama četrdesetogodišnje ideologije.

Kroz Petrove oči Marović će pokušati obuhvatiti kronotopiju Dalmatinske zagore, sva njena previranja, uspone, padove i svakojake metamorfoze. Ova će se povijest očitovati kroz prizmu sukoba, a kako se roman bude bližio kraju postat će očito da je za Marovića sukob integralni element "dalmatinskog usuda" - element koji prožima sve instance postojanja, od pojedinca, preko obitelji, do države.

Marovićev se roman ostvaruje na nekoliko razina koje se međusobno prepliću i tako stvaraju gusto simboličko tkanje. Na jednoj je razini "Sram i strah" kritičko razračunavanje s političkom stvarnošću Marovićevog ovdje-i-sada. Stvarnost tog prikaza već je na početku dovodena u pitanje Petrovim epimenidskim buđenjem i nadnaravnim moćima koje ovaj u tom procesu zadobije kao i jezikom kojim se Petar na stoički, gotovo svetački način ophodi sa stanovnicima svijeta unutar kojega se probudio. Ti signali smještaju roman u diskurs fantastičko-alegorijskog koji će se dodatno potvrditi uplivom biografske razine (Poput Marovića, i Petar se u nevinoj dječjoj igri samoranio granatom zaostalom za nekom od vojski koje su prolazile tim područjem).

Simbolički rascjep koji Petar zauzima (Petar je istovremeno i književna figura i "stvarni" pripovjedačev glas) odražava poziciju samog autora. I Marović je, poput Petra, bio čuvar baštine (u romanu je to prikazano u više navrata. Petrova povezanost sa zemljom - majkom hraniteljicom - obdaruje ga moćima pomoću kojih može mijenjati fizičku stvarnost oko sebe. Koristeći se njima, Petar će zaustaviti izgradnju nove prometnice na novootkrivenom arheološkom lokalitetu), veliki erudit i baštinik tradicije koje se samoupravni socijalizam uporno trudio riješiti. I Marović je, poput Petra, bio dijete Povijesti, čije je razorne učinke osjetio na vlastitoj koži.

I Marović je, poput Petra, bio stoička figura nemoćna promijeniti svijet oko sebe premda se stoicizam ovih dviju instanci ponešto razlikuje. Petar izabire ne mijenjati svijet, smatrajući da svaka upotreba moći kvari onoga tko je koristi. Marović je lišen takve moći i svijet može samo promatrati, tek ponekad intervenirajući u njega jezikom. Stoga Marović koristi Petra da njime opiše sebe i ispiše apologiju baštini pred nadirućim, destruktivnim modernitetom koji je odbacuje prije nego li ju je pravo i protumačio.

"Sram i strah" je slojevit tekst čiji se aspekti u ovako kratkom prikazu mogu tek ovlaš dodirnuti. Umjesto raščlanjivanja svih njegovih razina i hermeneutike svih njegovih aspekata važnijim mi se čini komentirati poziciju u kojoj se nalazi. Marovićev se roman pojavljuje u trenutku u kojem se hrvatska književnost pokušava maksimalno otvoriti publici (koju shvaća kao najširu moguću zajednicu pismenih ljudi) rezultat čega su relativno jednostavne linearne naracije, osiromašeni jezik i "svakodnevne tematike". Ovakva književnost nastoji ne opteretiti svog čitatelja suvišnim simbolizmom i talogom tradicije.

Čitatelj je, očito, krhka biljka koju valja brižljivo njegovati da slučajno ne propadne. Marovićev roman progovara iz drugačijeg vremena i njegov je diskurs u apsolutnoj suprotnosti s dominantnim diskursom današnjice. Bogat i slojevit leksik, višeslojno pripovijedanje, eruditska simbolika i spori, meditativni ritam pripovijesti od "Srama i straha" čine glas koji viče u pustinji. Glasove iz pustinje rijetko je tkogod voljan poslušati, a šteta je.

Ponekad kažu i nešto pametno.

Tonči Petrasov Marović: "Sram i strah"

Profil, 2011.

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –