Tony Parsons : Priče naše mladosti
Sudeći prema jednom dijelu britanskih recenzija „Priča naše mladosti“ Tony Parsons je među omraženijim ljudima u Britaniji.
Sedamdesetih godina Parsons je bio novinarska zvijezda NME-a. Iz kultnog glazbenog časopisa otišao je krajem punk razdoblja, a na zao glas dolazi serijom seksističkih ispada kao komentator BBC-a i kolumnist Daily Mirrora. Prodajući jeftine štoseve Parsons piše, recimo, da žene ne bi trebale piti – „jer su pijanci glasni, nepodnošljivi, sentimentalni i glupi, a žene su takve i kad su trijezne“, ili pak s vulgarnim, birtijaškim humorom ismijava debele žene, uključujući tu i bivšu ženu. Zbog tih ispada Parsons postaje predmet opće sprdnje. Trenutačno u magazinu Viz izlazi parodija Parsonove novinske kolumne, naslovljena „Tony Parsehole“ - u slobodnom prijevodu, „Tony Pakšu“.
Društveni ugled Parsonsu nisu vratili niti njegovi komercijalno uspješni romani, takozvane muške, lad lit verzije ženskog chick lita („Muškarac i dječak“, „Muž i žena“...). Literaturu nekadašnjeg punkerskog „dječačkog Mailera“ njegovi bivši kolege iz NME pogrdno nazivaju „Barbarom Cartland i Catherine Cookson „na Clashu“.
Naravno, bivše punkere ne treba idealizirati. Pokret je povukao najrazličitije klince. Među punkerima bilo je i tako simpatičnih likova poput Satana Panonskog ili Nenada Filipovića, kojem se upravo sudi za pljačku Zagrebačke banke na Drvinju i ubojstvo Dragutina Golika. No nije sve tako crno: niti među punkerima, niti s Parsonsom. „Priče naše mladosti“ osrednja su literatura, ali s mnogim zanimljivim „ubodima“. Parsons već dugo vremena živcira sunarodnjake, pa mu to oni nisu spremni priznati, ali on uistinu ima svašta za ispričati. Kao klinac našao se u pravo vrijeme na pravom mjestu. Proživio je punk tripajući sa Sex Pistolsima i plešući pogo s Clashovcima. „Priče naše mladosti“, roman o noći iz „ljeta mržnje“ kad je umro Elvis, zanimljiv su spomenar tog iskustva.
Recimo, NME. Poznavatelji redakcije u Parsonsovom „The Paperu“ prepoznali su nekolicinu ljudi: kultni novinar Nick Kent pojavljuje se kao Skip James, legendari urednik Nick Logan kao Kevin White, a sam Parsons kao mladi novinar Terry...
Premda mu to možda i nije bila namjera glasilo punk pokreta Parsons opisuje kao malu i beskrupuloznu kapitalističku kompaniju. „The Paper“ prodaje anarhiju i mladenačku pobunu, no naglasak je na „prodaje“. Magazin je profiliran trendovski i komercijalno. Glavonje iz uprave žale se na uzimanje droga, na preglasnu glazbu, na „novinare koji se smucaju okolo kao da su članovi nekog banda“. No ispod opuštene, „freakovske“ površine, krije se nemilosrdan tržišni časopis. Samo što su stvari postavljene naopako u odnosu na „vanjski svijet“. Recimo, dok vani većina još nosi „stepenaste“ frizure, u „Paperu“ to je ozbiljan modni i korporacijski zločin.
Na početku romana Nick Logan prijeti otkazom novinaru s krivom frizurom! Dugokosi Ray je bio dobar novinar, no urednik ga je potrošio. Vremena su se promijenila, glazba o kojoj je pisao ne odgovara više imidžu novine. „Trebaju mi novi pisci koje mogu poslati na intervjue s Johnnyem Rottenom i Elvisom Costellom“ kaže urednik „a to nisi ti... Pogledaj svoju frizuru!“
U vrijeme dok je nesretni Ray imao krivu frizuru – hipijevsku, dugu plavu kosu – Tony Parsons je bio zvijezda magazina. Frizura je bila prema posljednjoj, korporacijskoj modi. U četvrtoj rečenici romana Parsons je s ponosom opisuje kao „kratku irokezicu“, obojenu u crno, i to loše, iz bočice nečeg zvanog Tamna noć koju je našao na dnu police sa ženskom kozmetikom u Bootsu.“
No brzinom kojom su se mijenjali trendovi i Parsonsova frizura će ubrzo zastariti. Na kraju romana urednik spominje nove trendove u glazbi. Punk je došao i prošao, pojavili su se neki novi bandovi koje ne zanima politika, koji sviraju elektronsku pop-glazbu i žele se obogatiti. Do tada to je bio neprijateljski rov. Heroji NME pjevali su o anarhiji i penzijama. No ovdje se strane i uvjerenja brzo mijenjaju. Najednom i Terry sa svojom postaje potrošenim novinarom. Sada bi i njegova crna „irokezica“ mogla biti problem: jer kako urednik na intervju s „Human Leagueom“ može poslati nekog s tako zastarjelom frizurom!
Parsons je napustio NME krajem sedamdesetih, kako sam kaže, prije no što su mu uspjeli dati nogu. U međuvremenu, vrijeme kad su zbog frizura padale glave je prošlo. Danas Parsons ima kratku, urednu kosu. Onakvu kakvu nosi većina britanskih pisaca mlađe i srednje generacije... No za „cool Britaniu“ njegova je stvarna frizura nešto između navijačke fudbalerke i trajne Barbare Cartland.
( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )