Tove Jansson : Knjiga o ljetu
U Hrvatskoj ljeto nije godišnje doba, već više ili manje uspješna turistička sezona koju se iz godine u godinu želi sve više produžiti na obje strane postojanja, u ona preostala godišnja doba koja to još uvijek jesu. U svekolikoj najezdi, kako ponude šarenih ljetnih štandova i izletničkih tura, tako i ljudskoj, turista u potrazi za zabavom, odmorom, suncem, morem, ljeto je toliko ispunjeno da podsjeća na golemu lubenicu koja će se sama od sebe, od vlastite zrelosti rasprsnuti.
Iako mnogi imaju tu potrebu da se u opisanim ljetnim uvjetima sklone od nuđenog i nametnutog izobilja, pravo je umijeće pronaći oazu mira, kutak koji još nije osvojen, koji još pripada ljetu, a ne turističkoj sezoni. Jedan od mogućih izlaza/bjegova nalazi se u knjizi.
"Knjiga o ljetu", roman koji se čita kao zbirka priča (vrijedi i obrnuto) švedsko-finske autorice Tove Jansson (1914 - 2001), svjetski poznate po čarobnom svijetu priča koje je stvorila za djecu, kao i po deset napisanih knjiga za odrasle, čitatelja duhovno pročišćava od viškova i taloga koje mu je kao popudbinu dalo ovo naše ljeto i vodi ga u neiskvarenost otoka, maleni dio trusnog kopna s četiri strane okruženog morem. Na tom je otoku "koji se brine sam za sebe" autorica s obitelji provodila djetinja ljeta, baš kao i u romanu u kojem djevojčica Sophija i njena baka (i otac čija je prisutnost naznačena i snažno postoji, pridana mu je važnost na više razina, ali "ne ometa" radnju i igru djevojčice i starice) iz praznine izmišljaju svijetove, stvaraju puninu, od kutija šibica i blata grade Veneciju, od mravi plemiće, u mulju kopaju kanale, od kore drveta rezbare brodove, promatraju ptice i skupljaju njihovo perje, dive se moru i izmišljaju priče, pišu disertaciju o kišnim glistama, ali i vode ozbiljne razgovore o Bogu, vragu, vremenu, smrti, starosti i mladosti, iznad svega, njih dvije žive nepatvorenost ljeta, udišu i dodiruju prirodu i stapaju se s njom.
Pišući "Knjigu o ljetu", Tove Jansson napisala je knjigu u boji i dok se čita boje se izmjenjuju kontinuiranim prijelazima, isprano žuta, smirujuće nijanse sive, blijedo zelena, oljušteno plava, mutno bijela. Prve nijanse boje tekst dobija već na početku kad u jednoj od dvadeset i dvije kratke priče (poglavlja) doznajemo da je djevojčici Sophiji umrla majka (autorica je "Knjigu o ljetu" napisala 1972. godine, neposredno nakon što joj je umrla majka) i ta će odsutnost dati tonalitet ostatku rukopisa, no bez patetike, bez nametljive boli i žalovanja, već bojom, ozbiljnošću razgovora dvije ženske osobe, uvažavanjem koje baka ima prema svojoj unuci, oscilacijama u njihovu odnosu, bakinoj nemoći koja u jednom prizoru jedva hoda, pridržava se štapom i ustaje, a u drugom puže s unukom kroz zelenilo, leži u travi i smišlja priče i neprestanom ispreplitanju njihovih (snažnih) uloga čuvarice i čuvane, djeteta i majke, učitelja i učiteljice.
Koliko je riječ o dobroj literaturi, knjizi koja dokazuje onu "manje je više", koja ne mudruje, a puna je mudrosti, dobrote i topline koju nudi čovjek i priroda kad su usklađeni, toliko je, bar u istoj mjeri, ovo djelo izvrstan odgojni primjer svima koji imaju doticaja s djecom, jer pruža način kako može biti drugačije, kako dijete može imati slobodu razvoja i rasta koja mu je potrebna, ali i kako odrasli mogu mnogo dobiti i naučiti od iskrenih i jedinstvenih dječjih viđenja stvarnosti.
Knjiga o ljetu ne robuje vremenskoj kronologiji, ljeta su razbacana poput sjećanja koje ih ispisuje, a samo je otok, mjesto radnje, ono što je prikovano za stranice, iako i on neobuzdano pluta, pa se na trenutke čini kao da su protagonistice na brodu kojim plove do svjetova koje su same izmislile.
U ovo vrijeme krize kad će mnogi pomisliti kako im je ljeto upropašteno jer ne mogu (s obitelji) otići na ljetovanje, u hotel, piti koktele, jahati valove, roman Tove Jansson tu je da nas podsjeti kako je malo potrebno (otočić koji se obalom pješice čitav okruži za četiri ipo minute), kako i kad se čini da se nema što dogoditi, da je sve monotono, isto, da se ponavlja, možemo upotrijebiti ono najvrijednije što imamo, jedni druge i ujedinjenim mislima stvoriti sve što nam nedostaje, iz prašine, vlastiti svemir iz ničega.
Tove Jansson: "Knjiga o ljetu"
Prevela Željka Černok
Naklada Pelago, 2011.