Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Uvodnik • Piše: Nenad Bartolčić • 09.06.2006.

U potrazi za izgubljenom sisom

Nakon održane tribine koju su pod dramatičnim upitnikom „Kome treba knjiga?“ organizirali hrvatski PEN i Centar za knjigu ostaje gorak okus u ustima. Iz više razloga. Da ne gubim vrijeme kopajući po bilješkama citirat ću što je o skupu izvjestila HINA:

„Predstavnici izdavača, pisaca, prevoditelja i knjižara upozorili su na danas održanoj tribini pod nazivom 'Kome treba knjiga?' na zabrinjavajući status knjige čemu je, po njihovom mišljenju, pridonijelo uništavanje knjižarske mreže, smanjivanje sredstava za otkup knjiga, nepostojanje nacionalne kulturne politike te nezainteresiranost vlasti za tu djelatnost.

Na tribini je predloženo otvaranje Saborske rasprave o strateškoj vrijednosti knjige za budućnost Hrvatske, uvođenje povlaštenog najma za knjižare koje se sve više zatvaraju te pritisak na Ministarstvo kulture kako bi se utjecalo na spas i 'ozdravljenje' knjige.“

Nakon petnaestak godina, tijekom kojih je hrvatska knjiška branša nebrojeno puta dokazala svoju nesposobnost da pospremi vlastito dvorište, nisam očekivao mnogo od navedene tribine. Gotovo da sam bio spreman i „braniti“ Ministarstvo kulture u slučaju da očekivani napadi iliti prozivka istog u potpunosti isključe bilo kakav samokritičan govor o našoj zajedničkoj suodgovornosti za loše stanje na tržištu knjiga. No, kako je rasprava bila puna općih mjesta i fraza, čak su i izneseni podaci koji bi sve nas zajedno trebali zabrinjavati zvučali kao svojevrsni „déjà vu“. Stekao sam dojam da se i Čedomir Višnjić, ministrov pomoćnik zadužen za knjigu, više znojio danima prije tribine u iščekivanju baražne vatre nego li na samoj u osnovi loše pripremljenoj tribini.

Mnogi će olako reći kako je Ministarstvo kulture krivo za sve. Pogrešno. Ministarstvo kulture nije neka apstraktna kategorija i u slučaju knjige razni nakladnički lobiji i te kako su svo ovo vrijeme imali utjecaja na njega. A ovisno o tome koja je politička opcija na vlasti, pojedini nakladnički lobi bliže je ili dalje od državne sise. Ako je blizu, tada šuti i umilno sisa, kada ga demokratske promjene udalje od sise, tada kmeči. Ono što je pak manje sporno jest činjenica da pomoć knjizi nije dostatna, i da je u usporedbi s tretmanom glazbe, kazališta ili filma, pomoć Ministarstava (i kulture i znanosti) i gradskih ureda za kulturu premala, posebno s aspekta koliko se ulaže u neke druge segmente kulturnog stvaralaštva (od glazbe preko kazališta do filma). Na tribini se čuo i prijedlog da bi Sabor trebao povesti raspravu o hrvatskoj knjizi, no bi li predložena rasprava u Saboru mogla nešto promijeniti? Sumnjam, pa tko bi u njemu s iskrenim motivom za boljitak knjige raspravljao o istoj?

Budući da ne mogu pobjeći iz svoje kože („jednom knjižar... zauvijek knjižar“) isprva me ugodno iznenadilo koliko se puta na tribini moglo čuti da treba učiniti nešto za spas i oživljavanje knjižarske mreže. Bilo mi je i jako zanimljivo slušati kako o uništavanju i spašavanju knjižara napokon progovaraju između ostalih i oni koji u proteklih petnaestak godina nisu niti prstom mrdnuli za spas iste već su mirno gledali njezino propadanje, a danas, kada skoro više nema knjižara koje bi držale njihove knjige, sada se čudom čude gdje su nestale one knjižare koje su ustrajno punile svoje police njihovim mahom nekomercijalnim ali kulturološki vrijednim (ne poričem tu činjenicu, dapače!) izdanjima.

Hrvatska je prije par godina čak uspjela prokockati i mogućnost dobivanja inozemne subvencije (u sklopu Croatian Book Market projekta) teške par stotina tisuća eura namijenjene otvaranju knjižara u manjim mjestima, jer se razjednijena branša nije mogla dogovoriti kako ući u taj projekt. Za razliku od nas, u Srbiji i Crnoj Gori je zahvaljujući istom inozemnom donatoru (Matra program nizozemskog ministarstva inozemnih poslova), i uz pomoć ministarstava kulture Srbije i Crne Gore, prošle godine otvoreno deset! novih knjižara u manjim gradovima. Za hrvatski kiks sasvim sigurno nije bilo krivo tadašnje Ministarstvo kulture, ali budite sigurni da je kojim slučajem taj novac bio namijenjen razvoju nakladništva ili pojedinim nakladničkim programima, on bi bio potrošen do zadnjeg centa! Branko Čegec je taj grijeh knjiških struktura spomenuo tek pri kraju tribine, a ni dan danas se ne zna tko je točno odgovoran za to. Eto vruće teme za naše istraživačko novinarstvo koje se bavi kulturnim temama.

I kad sam već pomislio da je, gle čuda, duboka kriza napokon dovela i do „klika“ u nekim glavama iz sanjarenja me trgla ista, već petnaestak godina stara, plitka i neproduktivna demagogija, otprilike u stilu „prvo se trebaju stvoriti takvi uvjeti na tržištu knjige koji će omogućiti primjenu jedne takve mjere kao što bi eventualno bila jedinstvena cijena koja možda i nije loša ali...“. Nije da sam taj „argument“ jučer čuo po prvi put, slične varijacije čitao sam ne jednom u Branka Čegeca ili Valerija Jurešića, a jučer im se pridružio i Albert Goldstein. Generacijski različiti ljudi, no jedno im je zajedničko: sklonost da stvari dubiozno i studiozno pripremaju, u nadi da će bolesnik poživjeti još par godina dok oni završe svoje pripreme, analize i statistike , i krenu u akciju... a (ako) tko preživi – pričat će.

Ako ih pak pitate kakvi bi to preduvjeti bili, tko bi ih stvorio i u praksu sproveo... e, tu već nastaju problemi. Dok Ministarstvo kulture smatra da bi se struka sama trebala baviti temeljnim strukovnim stvarima, struka pak razjedinjena kakva je nije u stanju složiti se ni oko čega, i u pravilu svako malo proziva Ministarstvo očekujući da ono umjesto njih napravi veliko pospremanje. Ali zato struka uvijek ima znanja i volje za barem jednu praktičnu stvar – tribine na kojoj će svekolikoj javnosti ukazati na svu teškoću problema s kojima se suočava, čudeći se svaki put ispočetka tome „kako to da već prije nismo podigli glas... zašto smo šutjeli“ itd.

Već su i prijašnjih godina izricane demagoške parole „spasimo knjižarsku mrežu“ i slične padale u vodu istog trena kada se potegnulo pitanje metode spašavanja knjižara, jer ne daj Bože da bi to bio neki oblik potpore iz državnog proračuna namijenjenog knjizi - knjižarstvo po njima ne bi trebalo od tog dijela kolača dobiti niti mrvice, ono je gospodarska djelatnost pa nek se knjižari obrate ministartvu gospodarstva. Podjela na „kulturne nakladnike“ i „nekulturne knjižare“ još jednom je izbila na vidjelo, jer kako je u jednom trenutku dobacio u čuđenju Velimir Visković „uopće se ne radi o tome da bi knjižare trebale dobiti novčanu potporu“... i ako dobro „čitam“ Viskovića potpora bi trebala biti za sve vijeke rezervirana samo za kulturološki vrijedna djela i nakladnike koji ta djela objavljuju (a pretpostavljam i za honorare urednika istih)?, autori bi trebali dobiti neke mrvice, i tako to.

Znam da će me poneki prozvati i reći „otkud njemu pravo da nam soli pamet, pa njegova su 'Moderna vremena' bila jedna od knjižara koje su znale debelo kasniti s plaćanjem svojih računa“. U pravu su, i baš kao što sam se uvijek ponosio dobrim stvarima koje smo napravili bilo mi je vrlo neugodno zbog naših loših poslovnih poteza, bez obzira da li su ih uzrokovale loše subjektivne procjene ili nepovoljan splet okolnosti na koji objektivno nismo mogli previše utjecati. Jasno mi je da nepovjerenje koje je godinama raslo između hrvatskih nakladnika i knjižara nije nešto što je moguće izbrisati preko noći, svjestan sam i vlastitog udjela o u stvaranju tog nepovjerenja, i iskreno mi je žao zbog toga.

Da se razumijemo, ne mislim da bi trebalo pomagati onaj tip knjižara koje se uopće ne trude imati i onu kulturološku dimenziju koju dobra knjižara ima (od selekcije ponude, kvalitetne i profesionalne usluge, promotivne i informativne uloge u afirmaciji knjiga i njihovih autora, pa samim time i nakladnika, i naravno, koja se u uvjetima ravnopravne tržišne utakmice trudi uredno podmirivati svoje obveze nakladnicima), ali zar je nemoguće objektivnom selekcijom vidjeti koje knjižare zadovoljavaju te uvjete i istima pomoći da opstanu kao važan segment tzv. lanca knjige? Ili pomoći nekom entuzijastu koji bi u svojem mjestu poželio otvoriti novu (vjerojatno i jedinu) knjižaru. Ali, sve dok ne nestane nelojalna konkurencija na hrvatskom tržištu knjiga, bavljenje knjižarstvom nema smisla a još manje perspektivu, i knjižare će teško podmirivati svoje obveze, ako ih uopće budu mogle. Pa čak i kada je riječ o tzv. nakladničkim knjižarama, osim ako će nakladnici krpati rupe svojih knjižara iz drugih izvora.

Pri tome nikako ne mislim da treba uzeti dio onoga što je već prethodno odobreno nakladnicima i dati to knjižarima (iako, da apsurd nerazumijevanja bude veći, pomoć knjižarstvu je istovremeno i pomoć nakladništvu i autorima/prevoditeljima... cjelokupnom lancu). Ne slažem se, dakle, s onim prijedlozima koji bi iz već dogovorene podjele kolača odlomili „nečiji dio“ i dali isti knjižarima (npr. s Jurešićevim svojevremenim prijedlogom „Brze reforme“, uz koji je Ministarstvu priložio i predračun za usluge KIS-a koji bi projekt potkrijepio analizama, statistikama... pa kad predračun nije prošao budući da svi članovi radne skupine za reformu politike prema knjizi volontiraju, Jurešić je zbog „sukoba interesa“ uskratio svoju pomoć radu iste i istupio iz nje, a u medijima servirao malo drugačiju priču). Ne želim da se bilo koga ošteti na uštrb knjižarstva, jer pomoć danas uistinu trebaju svi, i autori, prevoditelji, nakladnici, knjižari, antikvari, knjižničari... ali trebalo bi napokom još prilikom planiranja i donošenja budžeta ukalkulirati i modele pomoći knjižarstvu. Petnaestak je godina trebalo proći dok su autori i prevoditelji dočekali barem mrvice u vidu prošlogodišnjih stipendija, a knjižarstvu se i opet samo nude priče o subvencioniranju najamnina mada se u praksi još nije dogodilo da je knjižarima tu subvenciju itko i u stvarnosti ponudio. Dapače, najam im se nerijetko pri obnavljanju ugovora o zakupu i povećava, po sistemu „uzmi ili ostavi“.

Od prvog dana kada sam se počeo na ovaj ili onaj način baviti knjigom (od rubrika kulture u nekadašnjem omladinskom tisku pa do knjižarstva) smatrao sam da se knjige proizvode za čitatelja (pripadam onim sretnim generacijama koje su se po povratka s faksa, nakon redovnog obilaska knjižara i antikvarijata, kući uvijek vraćale s knjigom, dvije, tri..) i da je širenje dostupnosti knjige i njihova promocija naša zajednička prava uloga, od koje bismo, naravno, svi skupa trebali i zarađivati za život. I danas smatram da se knjige ne rade prvenstveno zbog egzistencijalnog interesa nakladnika i knjižara, već da se rade zbog dobrobiti čitatelja koje naši demagozi tako rijetko spominju, ili ih eventualno spominju u kontekstu malih brojeva (malih naklada, male prodaje, malih subvencija...) pri čemu im je igra velikih brojeva, iskazana kroz cijene knjiga, nešto sasvim prihvatljivo.

Jer, kada ste vidjeli da „masno“ subvencionirana i otkupljena knjiga u knjižari ima nešto nižu cijenu? Čitatelji, pa tako niti knjižari koji takve knjige teško mogu u dovoljnoj količini prodati, nisu tu bitni... čitatelji neće moći lupiti knjigu, knjižari ih neće moći prodati i bit će svi skupa u problemu. Ali će zato pojedini nakladnici uživati u svojoj kulturološkoj misiji zanemarujući pri tome činjenicu da li je njihova knjiga dostupna onima zbog kojih se knjige valjda proizvode i kojima su namijenjene – njihovim čitateljima. I da se nije dogodio tsunami novinskog nakladništva, koji je istom metodom nelojalne tržišne konkurencije uzdrmao iz temelja poslovni model na kojem je počivao dobar dio hrvatskog nakladništva, danas u knjižarama još uvijek ne bi mogli naći knjige čija je cijena ispod 50 kuna, pa makar se radilo o izdanju koje već desetljeće trune neprodano na skladištu.

Zamislimo ipak scenarij (a u koji ne vjerujem) da Ministarstvo kulture, ponukano i opravdanim kritikama koje su se mogle čuti na tribini, napravi rebalans budžeta i poveća iznos novca namijenjenog knjizi i subjektima u lancu knjige, pa da se stvari vrate „na staro“ i određeni nakladnici opet dobiju veći dio kolača nego li prije... Mislite li da će ti nakladnici i tada jednako zdušno zazivati održavanje knjižarske mreže? Ne budite naivni - neće, jer im knjižare i opet neće trebati već će i dalje preživljavati (neki bolje neki lošije) bez njih... po oprobanom modelu: red potpore, red skupih knjiga, red otkupa... i sve će biti po starom. Mislite li da će stoga što će dobiti veću potporu smanjiti cijenu svojih izdanja i učiniti ih dostupnijima onima za koje se knjiga valjda i tiska? I opet je odgovor negativan, činit će to povremeno na sajmovima, ali u knjižarama će i dalje knjige biti jednako skupe odnosno niti mrvu jeftinije, bez obzira da li iza njih stoji potpora i siguran otkup ili ne. Jer, da je i tzv. nekomercijalnim nakladnicima uopće bilo stalo do čitatelja mnogo toga je već odavno moglo biti drugačije.

Sam sebi sam već dosadan na ustrajavanju oko donošenja Uredbe o jedinstvenoj cijeni knjige jer iskreno vjerujem da ona dugoročno može pomoći sređivanju situacije na hrvatskom tržištu knjige, inicirati neke lančane promjene na bolje. Cijenim, naravno, i svako suprotno, ali argumentirano mišljenje, a jedino što istinski prezirem jest kalkulanstvo tj. one koji su jučer bili za, danas su suzdržani a sutra će biti protiv. I sve to u nepunih godinu i pol koliko se konkretnije počelo raditi na donošenju Uredbe o jedinstvenoj cijeni knjige.

Ponavljam, Uredba nije čarobni štapić, kratkoročno ona neće polučiti spektakularne rezultate, njena primjena će isprva za neke biti i bolna (i nakladnike i knjižničare i knjižare i kupce knjiga podjednako) ali će svakako promijeniti ponašanje na tržištu knjiga. Neki će reći „a tko će kontrolirati one koji ne budu poštovali odredbe koje Uredba donosi“ ali to je isto kao da postavite pitanje svrhovitosti postavljanja semafora pod izlikom „a tko će sankcionirati one koji će prolaziti kroz crveno?“.

Izlika da bi trebalo prvo donijeti Zakon o knjizi, a tek onda eventualno Uredbu o jedinstvenoj cijeni svjesno je vraćanje barem dvije godine unazad, i odražava nespremnost pojedinaca na stvarne promjene na hrvatskom tržištu knjiga. Jer, Uredba ni na koji način ne sprječava eventualno kasnije donošenje Zakona o knjizi, a poznavajući naše navike i brzinu, nitko me ne može uvjeriti da nas čekanje Zakona o knjizi ne bi koštalo barem još dvije godine jalovih intelektualističkih nadmudrivanja s vrlo upitnim završetkom.

Ali postoji tu još nešto. Siguran sam i u to da je za pojedince zahtjev za stopiranjem Uredbe o jedinstvenoj cijeni knjige vrlo proračunato kupovanje vremena do neke iduće promjene vlasti, kada bi se i u Ministarstvu kulture mogla dogoditi priželjkivana ritualna promjena, a nakon koje bi trebalo biti lako povratiti izgubljene pozicije.

Svjestan sam i da ću si ovim tekstom vjerojatno prišiti etiketu „Biškupićev čovjek“, no kako nisam svojevremeno bio niti Vitezov, niti Vujićev, nisam niti Biškupićev... tim više što i ministru Biškupiću, inače osvjedočenom bibliofilu, zamjeram i tvrd stav prema potpori knjižarima i (za sada) nespremnost da se i ovoj važnoj karici u lancu knjige osmisle sasvim konkretni i stimulativni oblici pomoći.

Ministri i njihova svita neka se mijenjaju koliko im drago, a ja... ma kako to patetično zvučalo... još uvijek više volim ostati svoj!

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –