Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Vijest • Piše: MV Info • 12.03.2019.

Umrla istaknuta hrvatska spisateljica, urednica i prevoditeljica Irena Lukšić

Irena Lukšić, foto: Facebook

Irena Lukšić rođena je 10. ožujka 1953. u Dugoj Resi, gdje je i umrla 11. ožujka 2019. godine.

Diplomirala je i doktorirala na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Pisala je prozu, drame, eseje, TV i radio drame, filmske scenarije, stručne i znanstvene radove, te prevodila s ruskog jezika. Proza joj je prevođena na engleski, makedonski, njemački, slovenski i turski jezik, a zastupljena je u brojnim antologijama.

Uređivala je Biblioteke Književna smotra i Na tragu klasika, bila članica redakcija nekoliko domaćih i stranih časopisa, suradnica više međunarodnih znanstvenih projekata (npr. američke Encyclopedia of World Literature in the 20th Century i Dictionary of Literary Biography, te najvažnijih domaćih enciklopedijskih izdanja.

Povremeno je nastupala kao gostujući profesor u zemlji i inozemstvu, a sudjelovala je i na četrdesetak međunarodnih znanstvenih simpozija. U domaćim i stranim stručnim publikacijama objavila je tristotinjak radova o ruskoj i hrvatskoj književnosti, i više puta studijski boravila u Rusiji.

Za svoj umjetnički, stručni i prevoditeljski rad Irena Lukšić dobila je niz nagrada i priznanja.


Prve kritičke tekstove počela objavljivati sredinom 70-ih godina XX. stoljeća u jednom glazbenome magazinu. U to vrijeme počela je surađivati kao prevoditeljica s nekim izdanjima novinske kuće Vjesnik. U književnosti se javila krajem 70-ih pripovijetkama tiskanim u časopisima. Godine 1981. izašao joj je prvi roman "Konačište vlakopratnog osoblja", koji je kritika odmah svrstala u tzv. prozu u trapericama odnosno mladenački bunt protiv autoriteta i društvenih ograničenja. Spomenutoj stilskoj formaciji bliski su i roman "Traženje žlice" i zbirka priča "Sedam priča ili jedan život", dok je za zbirku priča "Noći u bijelom satenu" (1995.) karakteristično postmodernističko viđenje stvarnosti kao igre u jeziku. Romanima "Povratak slomljene strijele" (2000.) i "Nebeski biciklisti" (2008.) okreće se stvarnosnim temama, a putopisnu prozu "Očajnički sluteći Cohena" (2013.) pokreću kulturne referencije važne za XX. stoljeće i postupci karakteristični za pustolovni žanr.

Posebno mjesto u opusu Irene Lukšić ima esejistika. Riječ je o tekstovima koji na osobit, gotovo poetski način tumače fenomene karakteristične za moderno doba: kulturu celebrityja, putovanja, hranu i kućne ljubimce. Naime autorica spomenute pojave istražuje kroz književna djela objavljena u biblioteci Na tragu klasika (zajednički projekt Hrvatskog filološkog društva i Disputa iz Zagreba i dovodi u vezu s općim stanjem duha postpovijesnog vremena, ali i povezuje s vlastitom biografskom situacijom ("Dnevnici, snevnici, rječnici", 2009.).

Izvor:  Irena Lukšić.com , Wikipedija

 

Sve o sestri Robina Hooda Lukšić Irena

***

Biblioteka "Na tragu klasika" zajednički je projekt nekomercijalnih izdavača Hrvatskog filološkog društva i Disputa kojim se nastoji sačuvati svijest o visokim estetskim standardima književnog stvaralaštva. Svjedoci smo, naime, stalnog snižavanja društvenih, moralnih i umjetničkih kriterija u vremenu u kojemu novac i fascinacija tehnološkim novotarijama imaju glavnu riječ. Duhovna dimenzija kao da se našla na nekom sporednom kolosijeku. Stoga smo prvih godina novoga stoljeća i tisućljeća intenzivno razmišljali o biblioteci s djelima kojima se čovjek uvijek može vraćati, u kojima može uživati kao čitatelj i piščev aktivni sugovornik.

Čini mi se da ta potreba za snažnim i uvjerljivim sugovornikom naročito dolazi do izražaja u vrijeme kad kriza kapitala sve opipljivije obilježuje globalnu svakodnevicu i planove za budućnost svakog ponaosob. Ideju o biblioteci u kojoj se trebaju naći djela i autori trajne vrijednosti odmah je podržao Josip Pandurić, direktor ugledne izdavačke kuće Disput, te brojni vrsni prevoditelji i suradnici. Posebno bih željela istaknuti doprinos urednice Jadranke Pintarić, koja je u početku radila s nama i koja je zaslužna za realizaciju niza vrlo zapaženih naslova. 

(...)

Ne znam kako bih opisala stanje na domaćoj literarnoj sceni. Možda kao "borbu za svaki glas". Čini mi se da se pod književnošću počelo shvaćati sve što se napiše, neovisno o udjelu artizma u tekstu. U tom smislu se nametnula i neka nova publika koja nema njegovan ukus i navike druženja s "visokom" literaturom. Za tu, u suštini lakovjernu publiku, kreira se ponuda novih naslova i popratnih samoreklamnih  tekstova o njima.

Svjesna sam da takvoj publici baš i nisam previše zanimljiva pa stoga nisam niti uhvatila neku atraktivniju poziciju u književnoj sferi. Ne povodim se za raznim literarno-idejnim modama i senzacijama nego se radije obraćam pametnim i obrazovanim sugovornicima. Dok god bude takvih ljudi, ljudi koji će me čitati i ugodno razgovarati sa mnom – bit će i mene kao autorske činjenice u prostoru hrvatske kulture.


(fragmenti iz razgovora: Irena Lukšić: Pod književnošću se počelo shvaćati sve što se napiše , razgovarao Božidar Alajbegović, 2009.)

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –