Vanja Bjelić Pavlović : Jedna od najvećih vrijednosti Bookse je njezina publika

Zagrebački književni klub Booksa ovih dana slavi prvu petogodišnjicu postojanja. O osnivanju kluba i njegovim počecima, o sadašnjem programu ali i o budućim planovima kluba koji se u međuvremenu pretvorio u svojevrsnu zagrebačku kulturnu instituciju razgovarali smo s jednom od osnivačica kluba Vanjom Bjelić Pavlović.


Božidar Alajbegović : Ovih dana Booksa slavi 5 godina postojanja. Recite nam kako će klub obilježiti petogodišnjicu te kako ste došli na ideju otvaranja kluba i kako su izgledali prvi dani (tjedni, mjeseci...).

Vanja Bjelić Pavlović : Obilježavanje petogodišnjice još nije ni u formi ideje, a kamoli u procesu realizacije. Malo nas je iznenadila brzina kojom smo prošli kroz pet godina rada, a i inače nismo vični obljetnicama. Svakog 4. siječnja na godišnjicu bi nas podsjetili naši redoviti gosti. U svakom slučaju, lijepo je pogledati unazad i vidjeti kontinuitet od punih pet godina programa tako da ćemo kroz ovu cijelu godinu u svojim obraćanjima članovima, simpatizerima i medijima provlačiti ovaj naš zadivljujući uspjeh. Onima koji vole evente svakako možemo obećati jedan, ali još uvijek ne znamo kad, gdje i kako.

Tako je nekako nastala i sama Booksa, kao reakcija na nepostojanje dovoljno dobrih mjesta u gradu na kojima je moguće čuti normalnu glazbu, nabaviti dobru knjigu i družiti se s normalnim ljudima ili se uopće ne družiti ni s kim a da vas se čudno ne gleda. Na žalost, ili na sreću, ovu ideju nije pratio dobro izrađen poslovni plan pa smo se nakon otvaranja Bookse našle s doslovce 0 kuna na računu i tri kredita na leđima. Ali to je sad, nakon pet godina, toliko daleka prošlost da se nema smisla prisjećati. A treba ostaviti mjesta memoarima o nastanku Bookse kojima namjeravamo zaraditi novce koje smo kroz ovih pet godina prokockale ne radeći na svojim starim, dobro plaćenim poslovima.

Osim knjižarske funkcije i ugostiteljske ponude, Booksa ima bogat popratni program. Što on uključuje?

Da, program Bookse je izrazito bogat, točnije razveden, za razliku od mene. Formalno ga dijelimo (to smo preuzeli iz raznih aplikacija kojima se javljamo na natječaje za donacije) na književni klupski program, edukativni, zabavni klupski program i portal booksa.hr. Ono po čemu smo najprepoznatljiviji su književne večeri i promocije. Trenutno uopće ne mogu reći koliko smo domaćih i stranih književnika i književnica ugostili u Booksi, taj broj je stvarno velik.

U prosjeku imamo četiri književne večeri mjesečno. Tu je još i naša Revija malih književnosti na kojoj smo do sad predstavili mlade književnike iz BiH, Slovenije, Crne Gore i Bugarske, a ove godine predstavljamo mladu srpsku književnu scenu što bi moglo biti jako zanimljivo našoj publici koja ima dosta prilike čitati srpske autore, čak i u izdanjima naših izdavačkih kuća. Edukativni program predvodi Radionica kreativnog pisanja Zorana Ferića, a ovaj zabavni Pub kvizovi koji nam zadaju prave muke, ali one slatke.

Booksin "Pub kviz" pomalo već poprima kultni status, uz impresivan broj učesnika i posjetitelja. O čemu se zapravo radi?

Pub kviz je zaista odličan program koji se pokazao kao pun pogodak za ovaj grad. Naime, radi se o tome da je mladim ljudima pružena prilika svaki se petak naći na istom mjestu i sudjelovati u nečem što je jako zabavno i ima smisao i strukturu. Kad tome pridodamo kompetitivni element i vrlo opuštenu atmosferu Bookse, dobili smo dobitnu kombinaciju. Loša stvar je što je Booksu taj program organizacijski prerastao i mi nemamo niti prostornih niti ljudskih kapaciteta da ga provodimo u obujmu u kojem za to postoji potreba.

Ono što Booksa može i s čime će nastaviti je organizirati kviz onako koliko nam to uvjeti dozvoljavaju, a ako se u međuvremeno pojave slični sadržaji na drugim mjestima, bit će nam drago vidjeti da smo pokrenuli novi trend provođenja slobodnog vremena.

Postoji li u Zagrebu dovoljna količina publike zainteresirane za književne promocije i javne razgovore o knjizi? Desi li se da u publici sjedi tek nekoliko novinara i autorova uža rodbina?

U Zagrebu postoji publika baš za sve, pa tako i za književne promocije i razgovore o knjizi. Jedna od najvećih vrijednosti Bookse je upravo njezina publika i na nju smo jako ponosni. Drago nam je vidjeti da nam ljudi dolaze na književne večeri bez da znaju puno o autoru kojeg predstavljamo iz jednostavnog razloga što nam vjeruju. S druge strane, ta je publika izrazito zahtjevna i kritična zbog čega imamo osjećaj da cijelo vrijeme moramo biti "na visini zadatka", nema prostora za opuštanje.

Što se tiče slabe posjećenosti programa, i to se naravno dešava, uglavnom kad se program poklopi s nekom utakmicom. Književnost, koliko god dobra bila, čini se da nikad neće moći konkurirati nogometu ili rukometu. 

Jeste li zadovoljni medijskim praćenjem vašeg rada i programa koje organizirate?

Bilo bi zaista nefer kad bih rekla da nismo. Mediji, i tisak i radio i internet, redovito obavještavaju o našem programu i s te smo strane dosta prisutni. No, postoji onaj problem općenitog tretiranja kulture u našim medijima i mjesta koje joj se posvećuje tako da osim najava i kratkih osvrta o književnim večerima i promocijama rijetko koje gostovanje u Booksi bude popraćeno nekom suvislom reportažom, intervjuom ili kritičkim tekstom. Za to nema prostora u mainstream medijima. Te su kategorije, iz našeg iskustva, ostale rezervirane za radio. O samoj Booksi kao konceptu i projektu se dosta pisalo, s te smo strane zanimljivi tiskovinama svih profila – od turističkih vodiča do školskih časopisa.

Čija su gostovanja ostala u najljepšem sjećanju i izazvala najveći interes publike?

To mi je teško odgovoriti. Bilo je puno jako dobrih, zanimljivih i inspirativnih gostiju. Neki su nastupali pred krcatom Booksom, a neki pred svojim prijateljima. Za ilustraciju, kod nas su gostovali Aleksandar Hemon, Lydie Salvayre, David Albahari, Andrzej Stasiuk, Michal Viewegh, Ádám Bodor, Michel Houellebecq, Hari Kunzru… Naše ne mogu niti nabrojati.

Ipak, mislim da će mi u sjećanju zauvijek ostati prva Revija malih književnosti i gosti iz BiH koje su nam doveli Farah Tahirbegović i Enver Kazaz. Nakon njihovog gostovanja i onoga kako su se predstavili u Booksi, s kakvim tekstovima i načinom na koji su ih interpretirali mislim da su nam dali energiju za sve ove godine rada.

Jeste li zadovoljni tretmanom grada Zagreba i Ministarstva kulture?

Mogu reći da s gradom Zagrebom i Ministarstvom kulture imamo jedan sretni papirnati odnos. Mi apliciramo na natječaje, a oni nam za njih daju novce. Koliko? S obzirom na uvjete i količinu koja se izdvaja za kulturu - dovoljno. Ako to stavimo u neka druga mjerila i usporedimo s nekim drugim sektorima – malo manje. U svakom slučaju, zadovoljni smo koliko smo prepoznati i mislim da bi ta suradnja mogla biti još bolja i produktivnija da se mi koji puta javimo i van tih natječaja i obaveznih financijskih izvješća, čisto s nekim dodatnim informacijama o onome što i kako radimo.

Inače, kad su u pitanju sponzori i donatori, naš je problem što smo se mi u potpunosti dali u program, a premalo se bavimo onom "business" stranom projekta. Sad je vrijeme da to popravimo. Upravo prolazimo radionicu marketinga na kojoj smo jako dobro sagledali sve svoje kvalitete i mane, sad nam je samo preostalo napraviti marketinški plan i lijepo ga implementirati. Pih, ništa lakše od toga. :)

Koliko klub ima zaposlenih? Jesu li prihodi i dotacije dovoljni za normalan rad, isplatu honorara i plaćanje svih troškova, ili se još uvijek radi o pukom preživljavanju?

Klub ima dvije stalno zaposlene osobe. U jednom su ih trenutku bile tri. Bila su to lijepa vremena. No, uz te dvije osobe imamo gomilu honorarnih suradnika i studente koji rade preko studentskog ugovora. Osamdeset posto svih donacija koje dobivamo od grada i ministarstava su programska sredstva, dok 20% možemo uložiti u klub. Najveći rast klub je imao prije dvije godine kad smo dobili institucionalnu potporu Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva. Trenutno razmišljamo kako ćemo i što ćemo kad nam ona istekne. Nadam se da će nam stoga ova radionica marketinga biti od koristi.

Ono što nikako nismo istražili i s kime ne surađujemo je privatni sektor. Imali smo par manjih donacija s te strane, ali ništa značajno. Inače, za informaciju svima kojima se sviđa ideja Bookse i razmišljaju o nečem sličnom, samoprihodovanje u ovakvom poslu nije ni približno dovoljno za opstanak. Mi godišnje zaradimo svega 20% od našeg ukupnog budžeta. 

Prije nekoliko godina pokrenuli ste i svoj internetski sajt koji donosi knjiške vijesti, predstavljanje novih naslova, najave promocija, intervjue s piscima, urednicima, prevoditeljima itd. a odnedavno je tu i rubrika književnih kritika. Kolika je dnevna posjećenost sajta? Jeste li zadovoljni tim brojem?

Portal je u ovom obliku pokrenut na proljeće 2007. Kad smo startali imali smo 200-tinjak posjetitelja dnevno. Danas ih imamo 1500. Iako smo onda taj broj zamišljali kao čistu fikciju danas mislimo da ima još prostora za rast, bez obzira što smo usko specijalizirani za književnost i što ne šaramo s temama koje bi mogle privući šire mase. Mislim da je Booksin portal dobro popunio prostor između hermetičnih časopisa koje nitko ne čita osim rodbine uredništva (što zbog specifičnog diskursa što zbog toga što ih je nemoguće nabaviti), i nekog mainstreama u kojem su se kultura i književnost sveli na pola kartice PR teksta.

Mi smo s te strane vrlo informativni, pratimo kompletnu književnu produkciju, obavještavamo o novitetima, o književnim događanjima, imamo top liste, dajemo svoje preporuke za čitanje, ali objavljujemo i vlastite književne kritike, u suradnji s beogradskim Betonom, i komentare na književne teme koje nam se čine zanimljivim. Imamo čak i doktora literoterapeuta koji stoji na raspolaganju svima koji se, kako on to kaže, „spotaknu o neko književno djelo“. Imamo naprosto sve što čovjeku treba da ostane normalan. :)

Booksin program je u proteklih pet godina uključivao radionicu kreativnog pisanja, te radionice stripa i poezije, a ove se godine pokreću i radionice za govorništvo i pisanje književnih kritika. Tko će biti voditelji tih radionica i kako će one izgledati?

Edukativni program postoji u Booksi od samog početka, ali ga iz godine u godinu dorađujemo i mijenjamo. Sad kad smo izbacili cijelu jednu generaciju mladih književnika red je da odškolujemo i književne kritičare koji će pisati o njihovoj književnosti. Bez zezancije, ali činjenica je da književna kritika en general malo šteka. Em što je nema po medijima, em što nema dovoljno hrabrih pojedinaca koji bi se toga primili. Radionica će svakako početi s kolegijem "jačanja želuca" kao nužnim preduvjetom za bavljenje ovim zahtjevnim zanatom. Predavače ne mogu imenovati jer još nisu svi potvrdili, ali ono što mogu reći je da će biti internacionalna i vrlo konkretna.

Što se radionice govorništva tiče, ona je namijenjena srednjoškolcima i vodit će je mladi fonetičar Davor Stanković koji inače sudjeluje kao predavač u Govorničkoj školi Hrvatskoga filološkoga društva. Cilj je  podučiti polaznike kako razviti argumente, kako biti uvjerljivi, kako prenijeti poruku na što bolji način. Počet ćemo s Obaminim inauguracijskim govorom.

Razmišljate li možda o proširenju aktivnosti u smjeru književnog izdavaštva ili možda o pokretanju časopisa?

Mislim da smo pokazali dovoljnu količinu nepromišljenosti što se vođenja posla tiče i da se ne moramo potvrđivati po tom pitanju. Neko kontinuirano izdavaštvo s ciljem zarade ne dolazi u obzir, ali kad je već takva prilika, mogu odati ekskluzivu i reći da nam za koji dan iz tiska izlazi knjiga "Osam metara knjiga" koja sadrži osam intimističkih eseja na temu osobne biblioteke na Balkanu koje su za nas napisali Tatjana Gromača, Andrea Pisac, Olja Savičević Ivančević, Selvedin Avdić, Lamija Begagić, Filip David, Daniel Kovač i Vladimir Vojinović. Radi se o tekstovima koji govore o tome što ovim književnicima znače knjige i njihove osobne biblioteke, a objedinjeni ovako unutar korica nama govore koliko je cijeli ovaj projekt Booksa imao smisla kako god i gdje god završili u bližoj ili daljoj budućnosti.

*** kako nas je mrvicu više zanimala i knjižarska dimenzija Bookse, Božina smo pitanja nadogradili s još nekoliko... op.ur.


Nenad Bartolčić : Jedan od razloga zašto se meni sviđa koncept Bookse jest i taj što me djelomično podsjeća na najsretniji period knjižare i antikvarijata Moderna vremena, od kraja 80-ih pa do druge polovice 90-ih. Naime, kada su u prosincu 1989. otvorena Moderna vremena kod zagrebačke Kinoteke bio je to za tadašnje prilike neobičan koncept koji je kombinirao prodaju knjiga s održavanjem brojnih knjiških, likovnih i sličnih, nerijetko "alternativnih" događanja. Za razliku od Modernih vremena, čini mi se da je Booksa, barem do sada, bila u ponešto manjoj mjeri orijentirana na svoju knjižarsku komponentu tj. prodaju knjiga a više na njihovu promociju tj. klupsku djelatnost. Da li je moj dojam možda pogrešan? Ako nije, hoćete li tu nešto mijenjati, pojačati segment knjižare?

Vanja Bjelić Pavlović : Knjižara Modernih vremena u Kinoteci bila je mjesto na kojem sam i sama odrasla. Razlog tome što danas ne postoji možda leži u činjenici što ni ta knjižara, kao ni Booksa, nije bila orijentirana na profit. Sjećam se da sam kao studentica tamo posuđivala knjige i vraćala ih nakon što bi ih pročitala, što je nemoguće zamisliti u bilo kojoj današnjoj knjižari. Mi u Booksi radimo slično, dajemo sve informacije o knjigama i upućujemo ljude na mjesta na kojima ih je moguće kupiti jer ih mi iz ovih ili onih razloga nemamo.

Uz to, Booksa je izrazito profilirana knjižara koja u svojoj ponudi ima prvenstveno beletristiku i izabrane publicističke naslove, dakle sve ono što se najmanje prodaje i na čemu se najmanje zarađuje tako da i mi sami knjižaru doživljavamo tek kao dio cjelokupnog koncepta. Jednostavno, danas nije vrijeme za nezavisno knjižarstvo i to je svakako pitanje kojim bismo se mi kao Booksa trebali baviti, ali količina programa i manjak ljudskih resursa ne ostavljaju nam prostora za tu vrstu borbe. Možda jednog dana.

U kolikoj mjeri je "denfanju" knjižare pridonijela i činjenica da je još do nedavno tj. do početka primjene makar i manjkavog Sporazuma o jedinstvenoj cijeni knjige, tzv. neovisnim knjižarama bilo jako teško normalno funkcionirati, jer zašto bi netko u uvjetima opće besparice npr. u Booksi platio skuplje knjigu koju su do tada npr. Ljevak ili Profil u vlastitim knjižarama prodavali bitno povoljnije, o uličnim knjiškim vašarima da ne govorim?

A zašto bi netko uopće potegnuo do Martićeve, kad sve što poželi može naći u Bogovićevoj? U ratu s velikima, Sporazum o jedinstvenoj cijeni knjige može malo koristiti, ali neće nas spasiti. U takvoj situaciji mi igramo prljavo - pritom mislim na to da se ne ustručavamo biti elitisti, radimo na svom profilu i nadamo se da će ga određeni pojedinci prepoznati kao svoj i zbog toga doći k nama po knjigu, na kavu i na program.     

Pročitao sam ovo ljeto da je Booksa sa svojom knjižarom bila jedan od osnivača tada pokrenute udruge neovisnih knjižara, no za sada nisam primijetio da ta udruga i konkretno djeluje. Kako procjenjuješ perpektivu neovisnog knjižarstva u Hrvatskoj, ima li uopće nade da se ono održi, iako mislim da se možemo složiti oko toga da je postojanje mreže i neovisnih knjižara važno za kvalitetno funkcioniranje hrvatskog knjiškog tržišta i distribucije mahom manje komercijalnih izdanja?

Svakako da je postojanje jedne takve mreže važno, ali, kao što sam rekla, mi trenutno nismo u situaciji posvetiti se i tom problemu. Bili smo pozvani u novoosnovanu udrugu, ali nismo mogli pristati na to da budemo samo formalno dio nečega bez da se konkretno u to uključimo. Podržavamo rad udruge, ali ne prognoziram neke velike pomake nabolje u skorijoj budućnosti, već zbog činjenice da neovisne knjižare u Hrvatskoj možemo izbrojati na prste jedne ruke. 

A kako bi se moglo pomoći knjižarama takvog profila?

Na ovo mi je jako teško kratko odgovoriti. Najjednostavnije bi bilo pokrenuti političku kampanju u Saboru da se po žurnom postupku donese zakon po kojem bi svaki punoljetni građanin godišnje isključivo u najbližoj nezavisnoj knjižari imao kupiti 12 knjiga, djeca i malodobnici 6, a umirovljenici 3, osim ako imaju problema s vidom, što bi trebalo opravdati važećom oftalmološkom ispričnicom. Mislim da bi to pomoglo knjižarstvu.