Vasilis Aleksakis : Poslije Krista
Sukob antičke civilizacije i krščanstva određuje naš svijet. Pomicanje tih golemih tektonski ploča započelo je prije dva milenija. Ali zemlja još uvijek podrhtava, a nebo se cijepa. Posrijedi je sudar svijetova: helenističkog racionalizma i krščanskog monoteizma. Rat Bogova Zapada.
Zamišljam, piše u svom romanu-eseju „Poslije Krista" Vasilis Aleksakis, antičke bogove koji su se poslije svrgnuća sklonili u špilju u podnožju Olimpa. „Neki za poraz okrivljavaju Zeusa. Trebao je, kažu, organizirati svoje svećenike i podijeliti im zapovjedništva... Ima ih koji Hada optužuju za užasno ponašanje prema mrtvima. Oni očito znaju da nova vjera mrtvima obećava brda i doline..." Uto započinje i kiša. Potpuna depresija za pale Bogove. No Zeus tada izgovara proročanske riječi: „Mi nikada nismo tvrdili da smo stvorili svijet. Takav kakav smo dobili, nismo pokušavali mijenjati. Nadam se da će nam Grci jednoga dana biti zahvalni što smo im ostavili slobodu..."
Antički bogovi ovdje su zbog simbolike: njihova bit je u njihovom odsustvu. Stari Grci nisu tvrdili da nema drugih bogova osim njihovih, niti su nametali svoju religiju. Vjera, 'pistis', je značila znanje, dokaz. Rimu je vjerski fanatizam također bio nepoznat. To su donijeli prvi krščani, čiji je tadašnji mentalitet bio sličan mentalitetu današnjih muslimanskih fundamentalista, piše Aleksakis.
Pad antičkih božanstava racionalizma i humanizma završava s krajem grčke filozofije početkom VI. stoljeća poslije Krista. Godine 529. bizantski car Justinijan naređuje zatvaranje Atenske filozofske škole. Posljednjih sedam filozofa - „kao sedam mudraca" - bježe iz grada. Ali to nije kraj. Milenij kasnije pojaviti će se renesansna, zatim prosvjetiteljstvo. Godine 1837. filozofija će se ponovo početi poučavati na prvom atenskom fakultetu.
„Poslije Krista" (Velika nagrada za roman francuske akademije) izvanredan je esej o borbi povijesnih titana. Aleksis pronalazi njegov simbolički epicentar: monašku zajednicu s Atosa, Svete Gore. Podjela između antičkog helenizma i bizantskog pravoslavlja još i danas obilježava Grčku. Pravoslavni monasi negiraju antiku i sekularno društvo: „iz njihovih usta govori deset stoljeća krščanstva, pedeset bizantskih careva i svi sveci na nebesima!". Humanisti, s druge strane, žale što potomci helenističkih Grka još uvijek uzimaju zdravo za gotovo krščanske mitove: iz njihovih usta progovaraju Sokrat i Aristotel!
Kroz taj sukob dvaju grčkih nasljeđa francuski pisac grčkog podrijetla markira i razdjelnicu dvaju svijetova zapadne civilizacije. Posrijedi je naizgled hermetičan povijesno vjerski tekst. No sukob krščanstva i antike najveća je priča zapadnog svijeta. O njemu je nedavno pisao i J.M. Coetzee. A kao i južnoafrički nobelovac i Aleksakis nudi svjetovnu inačicu spasenja: antički humanizam i antički racionalizam kao nova-stara božanstva.
( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )