Velibor Čolić : Mother funker
Velibor Čolić (1964) jedan je od onih pomalo "neobičnih" pisaca podrijetlom s ovih, naših prostora. Rođen je u Bosni, prve knjige objavljivao je u Zagrebu, a od 1992. živi i radi u Francuskoj kao profesionalni pisac i freelance novinar koji prati rock i jazz i doista ga je teško "smjestiti"u neki od konteksta nacionalnih književnosti, a takva je i njegova proza. Posve sigurno sjećaju ga se generacije koje su stvarale i odrastale uz "Quorum", gdje je funkcionirao kao jedan od talentiranijih proznih predstavnika, no u posljednje je vrijeme očito puno "popularniji" u Francuskoj, gdje mu je objavljeno nekoliko romana i gdje, primjerice, kritičar "Liberationa" Čolićev uspjeh argumentira njegovim "oštrim perom, brigom za detalj i jednostavnim jezikom".
Među njegovim francuskim knjigama svakako je najpopularnija zbirka priča "Les Bosniaques"/"Bosanci" (1993) koja je doživjela više izdanja i adaptaciju za kazalište, no Čolića se uglavnom nije percipiralo kao "našeg čovjeka na stranom terenu", što je zapravo šteta jer je riječ o vrlo kvalitetnom i originalnom pripovjedaču koji u svojim knjigama ne nasjeda na književne trendove i mode, već tvrdoglavo fura neki svoj film za koji, očito, ima interesa i koji se zna cijeniti u zemlji u koju je preselio.
Njegov roman "Mother funker", koji se kao i prijašnji naslov, "Kod Alberta", pojavljuje s uredničkim potpisom Ede Popovića, objavljen je premijerno u Parizu 2001. godine. Kao i u ostalim Čolićevim knjigama i ovdje se radi o teško jednoznačno žanrovski odredivoj prozi koja funkcionira kao nekakav književni mozaik, ovaj put naglašen snažnim tonovima jazza. Podnaslovljen kao ljubavni roman s predumišljajem, strukturiran u četiri prozne cjeline koje prate godišnja doba, smješten na relacijama Pariz-Budimpešta-Sarajevo-Beč i nadopunjen brojnim književnim referencama (Baudelaire, Verlaine, Rimbaud i dr.) "Mother funker" prije svega je roman sjajne atmosfere, odličnog ritma i prepoznatljivih likova luzera s kraja jedne epohe.
Hubert Selbie plaćeni je ubojica koji se kreće u košmaru između noćnih barova, prostitutke koju je volio, viskija i indikativnih jazz dionica koje prate ritam njegovog života i naručenih ubojstava koje izvršava hladno i bez puno pitanja. Njegove žrtve, pak, u roman donose posve drukčiji tip likova i njima pripadajućeg svijeta koji minimalistički, ali indikativno zrcali kraj jednog suludog stoljeća, sa svim dekadencijama koje se njemu mogu pripisati. Prva žrtva koju će Duval hladnokrvno i bez razmišljanja i tragova ukloniti po narudžbi u Budimpešti, antipatični je Rus, afganistanski veteran, biznismen mafijaškog tipa, odjeven u skupo Versaceovo odijelo, okružen kurvama i svim prepoznatljivim "statusnim simbolima".
Drugi je sumanuti i pijani general koji se iživljava negdje u bosanskim brdima 1993., u jeku rata i opsade Sarajeva, dakle na Balkanu koji je "Azija na tlu Europe", gdje se upravo tada odvija jedan od prljavih i krvavih ratova. Treći je osamdesetogodišnji preživjeli nacist koji živi u Francuskoj, a četvrti bivši esesovac iz jednog od nacističkih logora koji kao bogati liječnik živi u Beču. Na čelu zadnjeg od njih u trenutku smrti pojavit će se dva roga i Selbie će dobiti potvrdu kako je imao posla s vragom, odnosno vragovima.
Tako "posloženi" likovi njegovih žrtava, na neki "uvrnuti" i neeksplicitni način ukazuju na ludilo 20. stoljeća, njegove zločine, ratove i naplaćivanje kazne koje se ponekad ne može ostvariti drukčije nego novim zločinom. Glavni lik, na svojim pohodima kao plaćeni ubojica, kreće se prostorima i epizodama koje su uvijek nekako na rubovima stvarnog i iracionalnog, jednom nogom u snu i košmaru, pa i sporedni likovi, poput prostitutke Louchette ili neobičnog seropozitivnog mladića Bernarda Dorivala, funkcioniraju upravo tako, više kao kratkotrajna snoviđenja, nego realni likovi.
"Mother funker" Velibora Čolića roman je u kojem nije sve ispripovijedano i "servirano", već očekuje od čitatelja popunjavanje nekih "rupa" i svakako određeni stupanj angažmana. Priča je to u kojoj se izmjenjuju obrisi ljubavne priče, poetskih vizija, velikih zločina 20. stoljeća na tlu Europe, privatnih i javnih košmara i prije svega promašenih života i bezizlaznosti, pisan originalnim stilom i sinkopiranim ritmom.
Pesimizam koji se cijedi u potocima po jazz barovima i hotelskim sobama, i koji se čak i kod glavnog lika izražava indikativno "na jeziku egzila", popratni je sadržaj ove fragmentarne, snažne i originalne priče u kojoj je svatko na svoj način gubitnik i svatko na svoj način poražen. U svome vlastitom životu i globalnim koordinatama u koje je bačen.
Velibor Čolić : "Mother funker"
Naklada Ljevak, 2009.
( Tekst se ekskluzivno objavljuje na MV Info zahvaljujući potpori udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )