Velimir Visković u sjeni FAK-a
Knjiga "U sjeni FAK-a" Velimira Viskovića (izdavač V.B.Z.) imala je zanimljivu recepciju još dok ju se samo najavljivalo. O njoj se govorilo kao o knjizi koja sumira pojavu FAK-a u hrvatskoj književnosti i u odnosu na to što bi Visković mogao napisati o FAK-u se i formiralo preduvjerenje o njoj. I kada je objavljivanjem knjige ustanovljeno da se zapravo radi tek o predgovoru posvećenom FAK-u, razgovor je i nadalje fokusiran samo na tih desetak stranica. Tomu uostalom ovim intervjuom nismo ni mi iznimka. Iako bi se moglo reći da je samim naslovom knjige "bačena udica", on zapravo sasvim dobro pokriva sadržaj knjige. Jer, "U sjeni FAK-a" donosi Viskovićeve kritike nastale od 1999. do 2004. godine, a dobar dio knjiga objavljivanih u tom periodu ostale su negdje u dometu fakovske sjene.
U predgovoru su izložene teze koje su se prethodnih godina opetovale o FAK-u: da je bio ekskluzivan klub isključiv prema manirističkoj književnosti i ženskim autoricama, da je negirao književnu tradiciju, da su se fakovci služili reklamerstvom i medijskom manipulacijom, ali Visković ipak u globalu pojavu FAK-a i promjene koje je on pokrenuo na književnoj sceni ocjenjuje pozitivnima. Velimir Visković o FAK-u, naravno, ne piše "iznutra" (sam kaže da ni na jednom FAK-u nije bio), kao što je bio slučaj s njegovom kultnom knjigom "Mlada proza" koja ga je potvrdila kao kritičara svoje generacije, iako je u završni obračunu među fakovcima i osobno bio upleten – polemikom s Borivojem Radakovićem.
** Razgovor je vođen još ljetos, ali kako iz tehničkih razloga (nema teorije zavjere!:) nije dočekao objavljivanje u "Vjesniku", autorica nam ga je ustupila za objavljivanje, na čemu joj zahvaljujemo!
Barbara Matejčić : Smatrate li da je generacija koja se pojavila krajem devedesetih godina, mimo toga što je označila različite promjene na književnom planu, i kvalitativno iznimna?
Velimir Visković : Da, doista mislim da među tim piscima, uglavnom rođenim u šezdesetima i na samom početku sedamdesetih, ima dosta vrlo talentiranih pisaca koji hrvatsku književnu scenu čine u ovom trenutku iznimno zanimljivom. Tu je toliko dobrih pisaca, ne samo fakovaca, da je to možda najzanimljivija književna generacija koja se u nas pojavila u posljednjih pedesetak godina. Navest ću samo imena poput Koščeca, Jergovića, Ferića, Perišića, Pavičića, Popovića, Dežulovića, Baretića, Tomića, Kulenovića, Simića, Gromače, Glamuzine, Rešickog, Petlevske, pa dramatičare poput Vidića i Lade Kaštelan. Ma, bez problema mogu navesti još desetak imena iza čijih sam kvaliteta kao kritičar spreman čvrsto stati.
U knjizi "U sjeni FAK-a" okarakterizirali ste fakovce kao antipolitične. Nije li politički stav Jergovića, Pavičića, Radakovića ili Ferića vrlo jasan?
Namjerno nisam rekao da su oni apolitični; dakle, ne radi se o ljudima koji su nezainteresirani za politiku; dapače to su pisci koji vrlo često u novinskim kolumnama komentiraju čak i dnevnopolitičke događaje. Oni su antipolitični u smislu da nemaju previše povjerenja u kvalitetu naše političke elite i uopće politike kakva se prakticira u nas. Radi se o naraštaju pisaca koji sazrijeva u devedesetima; čitav je taj naraštaj tada društveno marginaliziran, u hrvatskoj politici tog doba nemate tridesetogodišnjaka, na sceni su političari čiji je razvoj nasilno prekinut početkom sedamdesetih i koji u sebi nose mnoge frustracije, između ostalog i žudnju da nadoknade izgubljena dva desetljeća.
Gotovo svi oni, generalno, imaju predmodernu viziju sebe kao mesijanskih prevratnika, državoutemeljitelja i nacionalnih vođa, a ne demokratski legitimiranih, modernih političara, tehnokrata. Tadašnji tridesetogodišnjaci devedesete su provodili u rovovima, a kasnije su, pak, budući da većina njih piše za novine, mogli izbliza pratiti rađanje hrvatskoga divljeg kapitalizma u kojem dolazi do čudovišnih sprega mafije, obavještajnih službi, rodijačkih klanova i visoke politike, a sve umotano u celofan velikih državotvornih fraza. Kad se suočiš s takvim licem politike, kako se postaviti drugačije nego biti antipolitičan?! Duboko kritičan, ironičan i nepovjerljiv prema svemu što dolazi iz svijeta politike.
Pišete da je tadašnji ministar Antun Vujić bio "evidentno sklon FAK-u", ali da se od njega distancirao kada su fakovci gostovali u Srbiji. Tadašnja službena kulturna vlast ignorirala je FAK, a fakovci nisu ni tražili njihovu podršku, pa ni novčanu, stoga me zanima na temelju čega izvlačite zaključke o "kratkotrajnoj ljubavnoj romansi FAK-a i vlasti"?
Rekao sam već da je većina mlađih pisaca bila duboko razočarana hrvatskom politikom tuđmanovske ere. Promjene koje su donijeli trećesiječanjski izbori nakratko su nagovijestile mogućnost kvalitativnih promjena. U svojim nastupnim govorima, pak, ministar Vujić stalno je govorio kako će imati poseban odnos prema kulturi mlade generacije, prema alternativcima, za razliku od hadezeovskog preferiranja paradne institucionalne kulture. Uostalom, na poziciju drugog čovjeka Ministarstva kulture došao je Branko Čegec, dugogodišnji glavni urednik časopisa „Quorum“ u kojemu je veći dio pisaca ove generacije započeo književnu karijeru. Normalno da je doživljavan kao „naš čovjek u njihovim redovima“, kao netko s kim se može surađivati i tko bi mogao stvari pokrenuti nabolje bar kad je književna scena posrijedi.
No, pokazalo se ubrzo da i nova vlast ima svoje kalkulacije, da baš ne podnosi anarhoidne tipove; između fakovaca i trećesiječanjske vlasti, koliko mi je poznato, ljubav je, bar javno, pukla oko pitanja gostovanja u Srbiji; uostalom, to su i tadašnje novine dokumentirale.
Također pišete da je FAK bio gotovo mizogin. Nije li i u prijašnjim književnim generacijama – fantastičarima ili krugovašima – bilo uočljivo odsustvo žena?
Naravno, ne možete izmisliti spisateljice ako ih nema, pogotovo ne možete na silu inzistirati na nekakvoj ravnopravnoj zastupljenosti. U svim je književnim naraštajima bio veći broj muškaraca nego žena. Međutim, pitanje je kako tretirate žene koje jesu prisutne u naraštaju, a koje posjeduju i literarnu kvalitetu.
Činjenica je da su fakovci bili izrazito muška klapa. Dobro, njihovo načelo je bilo da pozivaju na čitanja samo prozne pisce i to one koji pišu čitku prozu. Ali ako već načelno nisu željeli pozivati pjesnike i hermetične pisce pa po tom kriteriju otpadaju spisateljice poput Sibile Petlevske, njihove zahtjeve za komunikativnošću i dobrim kontaktom s publikom zasigurno zadovoljavaju Julijana Matanović, Milana Vuković Runjić, Sanja Lovrenčić, Sanja Pilić, da ne spominjem Vedranu Rudan i Arijanu Čulinu koje su bolje performerice od samih fakovaca, a i po kvaliteti literature nisu ništa lošije od nekih mužjaka koji su imali stalno otvorenu fakovsku pristupnicu. Dubravku Ugrešić i Slavenku Drakulić neću ni spominjati jer one su prevelike zvijezde međunarodnog formata; ne znam koliko ih nastupanje na lokalnim priredbicama uopće zanima.
No, ne bih htio da me krivo shvatite; ja ne zamišljam FAK kao nekakvu literarnu socijaldemokratsku stranku koja mora imati paritetnu spolnu zastupljenost. Oni imaju pravo biti ekskluzivni, pa i biti muški klub, ali moje je pravo da to svojstvo konstatiram kao, recimo, „neutralan kritičar“ koji cijeli fenomen opisuje „izvana“.
Sami ste rekli da ste svakog borgesovca osobno poznavali kada ste pisali o njima. Koliko je u takvoj poziciji teško pisati kritički o knjigama i izbjeći "prijateljsko dopisivanje", koje se zamjeralo FAK-u?
Kad ste dio jedne klape, pogotovo u mlađim godinama, normalno je da dijelite neke zajedničke afinitete pa dobar dio vremena provodite skupa; u tim su godinama druženja intenzivnija. Vjerojatno je i stav kritičara prema članovima klape nešto benevolentniji. Ali, kritika se ne sastoji isključivo iz hvaljenja ili kuđenja, morate imati i nekakav smisao za interpretaciju teksta, za situiranje vlastite klape u širi književni i društveni kontekst.
Ako želite čuti baš nešto o mojem, osobnom iskustvu, najbolje će vam to posvjedočiti uvid u moje stare tekstove; trudio sam se da govorim kritički i o svojoj generaciji, čak i po cijenu da s nekima od svojih vršnjaka pokvarim osobne odnose. Zapravo mi je danas s ljudske strane neusporedivo gora situacija, jer osobno poznajem svakoga tko nešto znači u ovoj književnosti i gdje bih stigao kad bih nad svakom rečenicom strepio hoće li se nekome svidjeti ili ne. Uostalom, poznajem ja dobro i većinu fakovaca; neki su mi po ljudskoj crti dragi, većinu i literarno cijenim, ali ne vidim zašto bih ih štedio.
Iako ja, zapravo, ne vidim po čemu bi moja knjiga bila „antifakovska“ kao što mi neki pokušavaju imputirati. A čini mi se da i Vaša pitanja smjeraju tome.
Jedna je od polazišnih intencija fakovaca bila da pisci sami sebi stvore publiku, bez kritičarskog posredovanja. S druge strane, Igor Mandić je na predstavljanju Vaše knjige rekao da bez kritike nema književnosti. Što mislite kako bi se u današnjoj gomili književne proizvodnje književnost i čitatelji snašli da ne postoji nikakvo kritičko odjeljivanje?
Osobno nemam ništa protiv takva predstavljačkog modela u kojem je eliminiran kritičar. Iako se i u fakovskim čitanjima pojavljivao Kruno Lokotar kao svojevrsni uvodničar-najavljivač. Ako taj model nastupanja funkcionira i publika ga prihvaća, sretno im bilo. Ja osobno, kao i Mandić, vidim ulogu kritičara u tome da prepozna u gomili novih lica neku novu vrijednost.
Kad se radi o već etabliranim piscima, važno je ponuditi iz kompetentne čitateljske vizure uvid u novu knjigu, pa i vrednosno valorizirati tu knjigu. Osobno mislim da kritika ima važnu ulogu ne samo kad je riječ o književnosti, već i drugim umjetničkim disciplinama. A gnjev autora protiv kritičara, ponavljanje optužbi kako je kritika parazitska profesija, nije od jučer. Nije nikome lako kad mu kritika pokopa knjigu na kojoj je radio godinama, ali uvjerio sam se bezbroj puta da oni koji kažu kako ne čitaju kritike - lažu. I vidio sam da za pisca nema gore stvari nego kad mu knjigu dočeka kritičarski muk.
Smatrate li da su neki pisci ostali zakinuti zbog toga što su se pojavili "u sjeni FAK-a"?
To je osnovni problem FAK-a. Nije problem u tome što je FAK dobio golem medijski prostor. To je sjajna stvar i meni je osobno uvijek drago kad i književnost nađe put do medijske slave. Problem je jedino u tome što je i dio autora iz redova te grupe počeo vjerovati da ono što nije selektirano za fakovski nastup ne vrijedi kao književnost.
A pojava časopisa „Poezija“ i golem interes koji su izazvale promocije, prodaja tog časopisa, pokazuju da naša pjesnička scena uopće nije tako inferiorna kao što su nas pokušavali uvjeriti neki od fakovskih ideologa. S druge strane, u hrvatskoj prozi je tih godina kad se kao dominantna pojava javlja FAK bilo i vrijednih drugačijih proznih knjiga: od Koščeca pa do Fabrija i Paljetka. Koje su, na žalost, ostale u sjeni FAK-a.
Kakav je Vaš stav o uzdizanju kategorija "razumljivosti" i "običnosti" književnog djela? Ne konzerviraju li se time čitatelji u njihovim percepcijskim dosezima i omalovažava sve što nema odjeka u najširoj publici?
Ja sam Vam odgojen na Borgesu, Calvinu i Fuentesu; naravno da već stoga ne doživljavam kategorije „razumljivosti“ i „običnosti“ kao nekakve apriorne vrijednosti. FAK je u svojem ishodištu imao ideju o prisnoj komunikaciji s publikom, i to publikom u specifičnom, klupskom ambijentu. A u takvu ambijentu ne možete čitati neku hermetičnu prozu, pogotovo u situaciji kad auditorij izlažete petosatnim čitatačim seansama.
Prirodno je da su glavne zvijezde tih čitanja, kako su mi mnogi sudionici govorili - sam nažalost nisam prisustvovao fakovskim čitanjima – bili pisci koji imaju humoristički talent poput Ðermana Senjanovića, Ante Tomića i Sime Mraovića. Dobro je da postoji i takva vrsta pisaca koji njeguju tu vrstu stvarnosno-mimetičkog koncepta književnosti koji je oduvijek imao široku publiku.
Smiješno mi je samo bilo kad su u vrijeme raspada FAK-a, potkraj 2003. neki od njegovih ideologa počeli proglašavati sebe piscima visoke literature nasuprot trivijalnim autoricama poput Vedrane Rudan i Arijane Čuline. Samo što su ih te cure ušile na njihovu terenu, pišući stvarnosnu prozu koja komunicira s publikom. I k tome se još pokazale jače na planu performanserskog umijeća!