Veljko Barbieri : Ja Dioklo Jupitrov sin

Održava se
01.01.1901.

Barem za naše pisce, pa i izdavače, neobična je predpriča kako je nastao novi roman Veljka Barbierija. Prije nešto više od dvije godine, naime, objavio je "Dioklecijana", romansiranu biografiju rimskoga cara koji se nakon jedne od najdužih vladavina u rimskoj povijesti i reformiranja carstva povukao s trona i zatvorio u svoju splitsku palaču. Roman je relativno dobro prošao kod kritike, dobio je nagradu Matice hrvatske, no autor, sada znamo, njime nije bio posve zadovoljan.

"Nedostatak književne fabulacije i razmjerna neujednačenost između povijesnih činjenica i pripovijedanja, koje su pomalo potisnule literarni naboj careve biografije" razlozi su zbog kojih se Barbieri odlučio napisati novi roman s istom temom; preradio je stari tako što je nadopisao nova poglavlja, stara promijenio ili poprilično proširio, te na razini fabule poradio na njezinoj životnosti, dinamici, većem broju dijaloga i dr. Rezultat je opsegom duži i zapravo posve nov roman za kojega možemo reći kako djeluje uvjerljivije, pa i čitkije.

I dalje se radi o ispovijesti rimskoga cara koji u poznim godinama kontemplatira o svome životu, privatnom i javnom, te iskazuje popriličnu dozu rezignacije, kritičnosti i sumnji prema nekim svojim postupcima kao i kajanje zbog pogrešaka, pa i zlodjela koje je činio. Barbieri rekonstruira i povijesne činjenice toga doba, filtrirane kroz svijest pripovjedača, cara, te oblikuje čitavu galeriju likova u kojoj dominiraju povijesne osobe, ali i one koje pripadaju carevoj privatnoj sferi (prije svega odnos cara i njegove supruge Priske).

Kao i u svojoj prvoj verziji, ovo je ponovo roman o vladaru kao čovjeku, sa svim njegovim unutarnjim previranjima, no sada strastveniji i doista literarno uvjerljiviji. Zanimljivo je kako čitajući ovu "drugu verziju" zapažamo mane prve, koje ranije nismo primjećivali.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )