Viktor Jerofejev : Dobri Staljin
Nedavno je na televiziji prikazan dokumentarac o starici koja se kao djevojčica slikala sa Staljinom. Fotografije generalissimusa i male pionirke iz Srednje Azije vrlo su dobro ispale: Staljinov brk isprepleo se s dječjim kečkicama, skromna uniforma s narodnom nošnjom bratskog srednjeazijskog naroda, a topli pogled velikog vođe s malim okruglim očicama djevojčice... Ubrzo je propagandni aparat tiskao milijune fotografija i plakata azijatske djevojčice u naručju čike Staljina. Masovno su rađeni i odljevi vođe s podmladkom. Djevojčica se našla u žarištu propagandne mašinerije. No nekoliko tjedana kasnije NKVD je odveo njene roditelje. Djevojčica ih nikada više nije vidjela. 1990. je otkrila da su roditelji prijavljeni jer su se hvalili poklonima koje je ona primila od Staljina. Lavrentij Berija, narodni komesar unutarnjih poslova, vlastitom je rukom preko tog izvješća napisao - «eliminirati».
Fotografija Staljina s djevojčicom za milijune građana SSSR-a bila je slika «dobrog Staljina». Izvana ona je bila slika dobrog cara koji voli svoju djecu. U stvarnosti riječ je bilo o nepreglednoj masi fotografija i odljeva - djevojčice i ubojice njenih roditelja. U svom vrlo zanimljivom romanu «Dobri Staljin» Viktor Jerofejev piše o toj dihotomiji Staljinova lika – dobrog oca i masovnog ubojice - koja u ruskom društvu traje još i danas.
Komunisti su općenito imali problema s humanizmom i ljudima. Sve je bilo zbog ljudi, i za ljude. Humanizam, gradnja budućnosti, i te stvari. No komunisti su najčešće bili duboko razočarani čovjekom, i njegovim «stupnjem razvoja». U tom shizofrenom odnosu spram čovjeka Staljin je bio ekstreman, kao i u mnogočemu drugom. Jerofejev piše da je on objavio rat ljudskoj prirodi. «Prije njega nitko u povijesti nije započeo takav rat – sveta inkvizicija je ništa. Narod je bio ništarija, a partijski drugovi – govna... Staljin je ostrigao sve njih, naraštaj za naraštajem».
Ali uz tog «lošeg» Staljina tu je uvijek i «dobri Staljin». Kao dijete pripadnika Staljinove partijske nomenklature Jerofejev je iz prve ruke slušao priče o Staljinovoj brižnosti. U obitelji se često spominjala anegdota kada je Staljin pozvao vlastite doktore da previju ruku Vladimira Jerofejeva. Mladi prevoditelj i pomoćnik Molotova hitno je pozvan u Kremlj. Trčeći dugim hodnicima pao je i razderao ruku. Ušavši u Staljinov ured notes je položio na koljena kako bi sakrio ruku povezanu maramicom. Prevodio je i bilježio kao i inače. Odjednom je Staljin zašutio. Pitao je što mu je s rukom. Kada je Vladimir Jerofejev odgovorio da ima posjekotinu, Staljin je pritisnuo dugme pod stolom i pozvao liječničku pomoć.
U obitelji Jerofejev pričale su se i one druge priče. O konobaru koji je nestao nakon što je Staljinovu uniformu pokapao umakom. Ili o uhićenju Molotove supruge Poline Sergejevne Žemčužine (jednog trenutka je «u dekolteu ispijala šampanjac na kremaljiskim primanjima», u drugom se «šepirila po Lubjanki, gola, pokazujući svoj anus na zapovijed zatvorskog liječnika»). Staljin je volio smještati iza rešetaka žene svojih najbližih suradnika – Kalinjina, Vorošilova, Poskribiševa. Prema očevim riječima, Poskribiševu je rekao: «Naći ćemo mi tebi bolju ženu»... No za Vladimira Jerofejeva Staljin je zauvijek ostao vođa koji mu je previo ruku. «Svojim čovjekoljubljem oduševio je oca», jetko komentira taj patološki odnos njegov sin.
Viktor Jerofejev neće se zaraziti oduševljenjem spram «dobrog Staljina». Mladi pisac zamrziti će sve u vezi s režimom. Čak ga je i dolazak Pinocheta oduševio: Allendea je smatrao štićenikom Kremlja. Iako «sin vlasti», pripadnik «moskovske zlatne mladeži», Jerofejev će krajem sedamdesetih postati disident, i «ocoubojica». Nakon objavljivanja književnog almanaha «Metropolis» biti će izbačen iz Saveza pisaca. Sjajna diplomatska karijera njegovog oca – kulturnog atašea u Parizu i ambasadora u Senegalu i Gambiji – time će se naprasno prekinuti. Nadležni organ je bio mišljenja da treba razmisliti o «liberalnosti roditelja i njihovoj neopreznosti». I to je bilo to: sin-revolucionar je politički uništio oca-reakcionara. Jerofejeva majka je zapisala, «čini mi se kao da sam pod škotskim tušem: voda je čas hladna čas topla...».
Političko ubojstvo oca izvršeno je vrlo lako. No disidenstvo i politička nemilost koji su se spustili na obitelj, zbližiti će oca i sina. Sam imperij već se bližio svom kraju. Uskoro će doći perestrojka, a zatim i slom sistema. Političkim ubojstvom Jerofejev je ocu omogućio lakši ulazak u novo doba. Obiteljski «dobri Staljin» je bio mrtav. Otac više nije bio komunistički aparatčik, već gotovo pa disident. U to vrijeme, zauvijek je umro «dobri Staljin» i za sredovječnu ženu iz Srednje Azije koju su nekoć fotografirali u njegovom naručju. Ali u narodu i dalje je ostao živjeti mit o dobrom caru... otprilike onako kao što kod nas živi mit o «dobrom Titu»: diktatoru koji je iza sebe ostavio Bleiburg, Goli otok i Staru Gradišku, ali ga mnogi i dalje pamte kao simpatičnog kicoša.
O «dobrom Staljinu» Jerofejev piše: «Temeljni paradoks u povijesti Rusije sastoji se od toga što je Staljin unatoč svemu ostao pozitivan narodni heroj. Staljin danas označava kult snage, čežnju za Carstvom, za redom, uvažavanje surovosti... Čini se da je on vrhunac ruske antidemokratičnosti, ruskih antieuropskih vrijednosti. Rusi se sumnjičavo odnose čak i prema mješancima, ne priznajući u njima «svoje». A njega ne samo da su priznali, nego su razapeli sebe».
( Tekst je u skraćenoj varijanti prvotno objavljen u Jutarnjem listu )