Walter Kappacher : Palača muha
Biti s Hugom von Hoffmanstahlom u Bad Fuschu u ljeto 1924.! Kakvo mjesto, kakvo vrijeme! Kakva nedirnuta alpska idila; i kakvo zlosutno doba, rastegnuto između dvije postprosvjetiteljske kataklizme...
Iz Brucka ili Zell am Seea u to vrijeme prema Bad Fuschu još uvijek vozi dvopreg, kojim najčešće stiže liječnik kako bi barunicama što pate od kroničnih "nervnih kriza" izmjerio tlak ili dao neki tonik za smirenje. Visinskim stazama s pogledom na jarko zelene alpske pašnjake i ledenjak Grossglocknera šeću bečke dame i gospoda u smiješnim pumpericama i dindrlicama, i s predimenzioniranima šeširima.
U seoskim gospodarstvima bosonoge seljanke peku kruh u krušnim pećima. Dolinom ispod njih prolaze rijetki Maybachi i Mercedesi dižući prašinu na putu prema Zellu ili Salzburgu... A u Neue Freie Presse upravo se može pročitati vijest da je onom Hitleru smanjena zatvorska kazna, te da vođa minhenskog pivničkog puča započinje pisati knjigu o svojoj borbi.
Svijet se nalazi u intervalu između dva svjetska rata. Jedan je još u živom sjećanju, drugi se već osjeća. Salcburška alpska idila nije izmještena iz te oluje stoljeća. Dapače, Bad Fusch, Zell am See i Salzburg nalaze se u samom njenom oku. Propast Evrope krenula je iz nesretne crno-žute monarhije, a najava nove nedavno je stigla iz nedaleke minhenske pivnice.
Hoffmanstahl se sjeća kako je i on, kao ugledni književnik i intelektualac, 1914. navijao za rat, želeći da "naši" već jednom "svojski navale". Čitajući Neue Freie Presse u Bad Fuschu prisjeća se i tog Hitlera koji je poput sablasti tumarao bečkim kavanama prodavajući malene, ručno oslikane razglednice Beča, a "noću, kad bi mu neko platio piće ili juhu, držao najdivljije političke nagovore".
U klimatsko lječilište, u kojem je u djetinjstvu i mladosti redovito ljetovao s roditeljima, Hoffmansthal je stigao kako bi prebrodio tzv. "stvaralačku krizu". Tu su nastajala djela koja su ga učinila klasikom njemačkog jezika. No sada njegova tjeskoba i načeto zdravlje, njegova "nervna kriza", u savršenoj je rezonanciji i s usplahirenom barunicom, i s onime što se događa u vanjskom svijetu. Osjeća se kao čovjek "koji u drugoj polovici života nije uspio"; potreban mu je "another go"; počinje osjećati i probleme s tlakom, općenito srcem, od čijeg će zatajenja umrijeti pet godina kasnije, samo dva dana nakon samoubojstva sina...
No roman Waltera Kappachera "Palača muha" - nagrada Georg Buechner za 2009.! - nije napisan zbog indiskrecija, tračeva i senzacija o svom uglednom, visokoprofilnom junaku. Zapravo, malo se toga konkretnog uopće može iz ove knjižice saznati o Hofmannstahlu. Ponajmanje o možebitnim "nervnim ispadima" stalnoga gosta alpske idile, ili sličnim ispadima. Čak ni o njegovom ratnom huškanju iz 1914., niti o Hitleru nema previše riječi.
Austrijskog pisca (Salzburg, 1938.), automehaničara po zvanju, agenta u putničkoj agenciji po radnom iskustvu (što uistinu predstavlja jedan od dojmljivijih suvremenih literarnih CV-a) ne zanima biografizam koji bi Hofmannstahla mogao sažeti u zvučni novinski naslov ili jednu pikantnu indiskrecijsku sliku. "Palača muha" tek je tekst o mjestu, vremenu i (slavnom) čovjeku.
Ali, kakvo mjesto, kakvo vrijeme! Kakav fini tekst, i dakako - kakav čovjek. "Palača muha" je antibiografija, fragmentarna, zamućena, i s detaljima koje prepoznaju vjerojatno samo najupućeniji poznavatelji djela i života austrijskog pisca. Moglo bi se reći da je Hofmannstahl ovdje tek kao slika čovjeka u rastrojstvu, smještenog u sliku jednog vremena u rastrojstvu, i opet, u sliku jednog prelijepog krajolika, u kojem se rodila ideja "volka" i nacionalizma koji više nije asimilacijski već je mutirao u desmilacijski, ekstremno maligni nacionalizam usmjeren prema istrebljenju "loše" krvi.
Otuda i naslov. U čistom alpskom zraku, na tisuću metara nadmorske visine, neko je dijabolično zujanje. Kappacher piše kako se Hugo von Hofmanstahl sjetio majke koja se u hotelskom vrtu "uvijek iznova tužila na silne muhe, a k tome ponekad još i ose". Kako se ni u Švicarskoj nisu mogli obraniti od muha ("Carl je zbog muha nekoliko puta skoro histerično reagirao za stolom"). Njihovo "bjesomučno zujanje" i sada dosađuje.
Dakle, čisti zrak, dvopreg s liječnikom, fantastične panorame - i muhe... taj crni roj još uvijek utamničenog gospodara, čije zujanje predstavlja zvučni element slike rastrojstva.
Walter Kappacher: "Palača muha"
Preveo: Sead Muhamedagić
Disput : Hrvatsko filološko društvo, 2010.
( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )