William Engdahl : Smatrati da je sve sa Zapada bolje je besmislica

F. William Engdahl (1944) je američko-njemački nezavisni autor publicističkih knjiga, novinar i istraživač, koji se prvenstveno bavi geostrateškim ekonomskim pitanjima. Rođen je u Minneapolisu u SAD, završio je 1966. godine studij inženjerstva i prava na sveučilištu Princeton, te potom završio postdiplomski studij komparativne ekonomije na sveučilištu u Stockholmu. Objavljivao je knjige u SAD i Evropi, posebno su bile zapažene i dosta čitane one koje se bave naftom i naftnom politikom.

Dugogodišnji je suradnik Pokreta LaRouche. Posljednjih dvadesetak godina živi u Frankfurtu. Objavio je knjige "A Century of War: Anglo-American Oil Politics and the New World Order" (2004), "Seeds of Destruction. The Hidden Agenda of Genetic Manipulation" (2007), "Full Spectrum Dominance: Totalitarian Democracy in the New World Order" (2009), "Gods of Money: Wall Street and the Death of the American Century" (2010) i "Myths, Lies and Oil Wars" (2012).

Kristina Živković: Drago mi je da se ponovno susrećemo u Zagrebu, i da nam kao povod ovom razgovoru može poslužiti vaša nova knjiga "Uništite Kinu". Nakon "Stoljeća rata", "Sjemena uništenja", "Stoljeća rata 2", "Bogova novca" i "Mitova, laži i ratova za naftu", u kojima ste na raznim primjerima iz prošlosti i sadašnjosti pokazali kako određeni angloamerički moćni krugovi nastoje zavladati svijetom držeći se "recepta" Henryja Kissingera "kontroliraj naftu i kontrolirat ćeš države, kontroliraj hranu i kontrolirat ćeš ljude, kontroliraj novac i kontrolirat ćeš cijeli svijet", pažnju ste usmjerili prema najmnogoljudnijoj državi na planetu i knjigom "Uništite Kinu" pokazali kako cijela stvar funkcionira u slučaju Kine. Kad ste se počeli zanimati za Kinu i što vas je potaklo na pisanje tog djela?

William Engdahl: U Kini sam od 2008. do danas bio barem dvanaest puta i obišao razne krajeve - od Sichuana (Sečuan), Yunnana i južne obale, do Nanjinga, Shangaija (Šangaj) i Beijinga (Peking), te tijekom boravka ondje ustanovio da su Kinezi prilično naivni u pogledu onoga što uvoze sa Zapada, posebice iz SAD. Otkako su se od 1979. počeli otvarati zapadnjačkom modelu "slobodnog tržišta" napravivši kombinaciju kapitalističke tržišne ekonomije i centralizma komunističke partije, u tridesetak su se godina uspjeli razviti zapanjujućom brzinom, tako da danas recimo kineski gradovi imaju velebnije i modernije nebodere gotovo od samog Manhattana te mnoštvo automobila i gust promet poput Los Angelesa i drugih velikih urbanih središta.

Stekao sam dojam kako zbog tog izuzetnog i naglog gospodarskog rasta koji im se dogodio nisu uvidjeli što su pokrenuli uspostavom spomenutog tržišnog modela i da je šteta što ne razumiju kako se u pozadini svega krije određeni tajni plan za njihovu zemlju. Osjetio sam potrebu nešto učiniti i upozoriti Kineze na ono što se zapravo zbiva shvativši kako to, umjesto da ih uvrijedim govoreći im da su bili prave neznalice kad su nekritički prihvatili sve te stvari sa Zapada, mogu učiniti na daleko bolji način.

Stoga sam problem na koji sam im želio ukazati prikazao kao oblik nekonvencionalnog rata koji je angloamerička supersila pokrenula s ciljem slabljenja Kine i kineskog naroda, doživjevši ih kao potencijalnu prijetnju svojoj moći i globalnoj kontroli koju provodi djelujući prvenstveno iz Sjedinjenih Država i Velike Britanije. Tako je prije otprilike dvije godine knjiga počela živjeti vlastitim životom i počeo sam razmišljati o svim načinima na koji se ostvaruje spomenuti cilj. Jedan od njih je recimo hrana.

Dosad vam je u tom pogledu pozornost bila prilično usmjerena na GMO, problem kojem ste posvetili i zasebnu knjigu, no u slučaju Kine naglasak ste stavili na još jedan dio formule "kontroliraj hranu i kontrolirat ćeš ljude". Na koji se način kultura brze prehrane uklapa u scenarij usmjeren protiv Kine, a primjenjiv je i globalno?

Dosta pišem ne samo o genetski modificiranim organizmima i svemu što je s njima povezano, već i o tome kako su agrobiznis i industrijalizacija hranidbenog lanca od strane moćnih zapadnih multinacionalnih kompanija, posebice američkih i britanskih poput Unilevera, uništili nutritivnu kvalitetu nacionalne hrane diljem svijeta, a naročito u Kini koja ima jednu od najvećih prehrambenih kultura na planetu. Kineska prehrambena kultura je izvanredna, mislim naravno na autentičnu kinesku hranu, a ne fast-food koji imamo na Zapadu. Zapitao sam se kako to da su Kinezi svojevoljno prihvatili KFC, McDonalds, Subway i sav taj junk-food iz SAD kod čijeg je stanovništva takav način prehrane u mnogim slučajevima izazvao dijabetes i druge zdravstvene probleme, te sam na cijelu stvar počeo gledati kao na određeni oblik ratovanja, nekonvencionalnog ratovanja ali ratovanja.

Dat ću vam primjer iz knjige. Prije trideset godina dijabetes u Kini nije čak bio niti riječ, toliko je bio nepoznat, Kinezi su bili vitki i prilično zdravi. Nakon uvođenja zapadnjačkog načina prehrane do čega je došlo prije 20-25 godina pretilost i dijabetes postali su rašireni među kineskom mladeži do te mjere da potonji u Kini bilježi najveći porast u svijetu. Ono što se promijenilo nije genetski sastav DNK kineskog pučanstva, to se možda može dogoditi u nekoliko tisuća godina, no ne i u tri desetljeća. Znači da je moralo doći do neke promjene u okolišu, a jedina promjena u okolišu koja bi to mogla objasniti i poklapa se s nekim promjenama u okolišu u SAD-u i većem dijelu Europe jest hrana, točnije brza hrana.

Osim toga, posljednjih je desetljeća u Kini došlo i do uvođenja zapadnjačkih farmaceutskih kompanija i cjepiva, naročito cjepiva protiv kašlja hripavca. Masovno cijepljenje njime podudara se s naglim širenjem autizma među kineskom djecom, propaganda je tu odigrala veliku ulogu i navela roditelje da se odluče na taj korak žele li da im dijete bude zdravo i sretno, baš kao što je bio slučaj u Sjedinjenim Državama. S druge strane, istraživanja provedena u Velikoj Britaniji i SAD-u, neovisna istraživanja koja srećom nije financirala vlada, jer ona je izgleda sretna što obavlja prljav posao za farmaceutske tvrtke, pokazala su da između autizma i cjepiva protiv hripavca postoji veza.       

 
Neobično je da su se Kinezi toliko okrenuli zapadnjačkim cjepivima i drugim farmaceutskim preparatima obzirom da su se tradicionalna kineska medicina i vještine poput Qi Gonga pokazale dosta učinkovitima u liječenju i prevenciji bolesti, što su potvrdila brojna znanstvena istraživanja provedena i na Zapadu. Znači li to da je propaganda toliko djelovala?

Upravo tako. To što ste spomenuli o tradicionalnoj kineskoj medicini je činjenica, no novije generacije Kineza kao da su zapale u trans, postale "hipnotizirane" i počele smatrati da je sve sa Zapada bolje, da je sve američko bolje što je, naravno, besmislica. Dakako da su neke stvari sa Zapada koje su Kinezi prihvatili i preuzeli prilično dobre, no treba znati izabrati između onoga što se nudi. Pokazalo se da im je to što su prigrlili cjepiva kobna greška, što je jedan od razloga zbog kojih sam se u knjizi detaljnije pozabavio i tom temom.

Ne vjerujem da zapadne farmaceutske kompanije cijelu stvar rade samo zbog profita. Mislim da kao dio interesnog kartela vrlo bogatih i o moći vrlo ovisnih obitelji poput Rockefellera, Gatesovih i Buffetta žele dramatično smanjiti svjetsku, u ovom slučaju kinesku populaciju. Jedan od načina da se to napravi jest napasti Kinu cjepivima, zapadnjačkim liječnicima koji educiraju njihove, uvjeriti roditelje da cijepe djecu kao što to čine u SAD. To bi trebalo klasificirati kao kriminalno djelo liječničke struke.

 
Kako u Kini stoje stvari s GMO usjevima?

Nažalost moram reći kako su trenutna kineska vlada i premijer Li Keqiang koji je stupio na dužnost u ožujku 2013. skloni tome da dopuste uvođenje komercijalnog uzgoja GMO-a. No brojni su protesti protiv toga, prije nekog vremena izbio je pravi skandal kad je otkrivena i vraćena velika brodska pošiljka GMO kukuruza švicarske tvrtke Syngenta za čiji uvoz nije postojalo dopuštenje pa su uslijedile i tužbe, a do danas je u Kini održano nekoliko međunarodnih konferencija na kojima su sudjelovali neki od najvećih svjetskih stručnjaka za GMO koji su došli u Beijing kako bi raspravljali o tom problemu.

"Sjeme uništenja" na kineski je prevedeno 2008. godine i postalo je bestseler, a tad je započela i velika rasprava po kineskim medijima, takozvanim medijima pod kontrolom komunističke države, o tome jesu li genetski modificirani organizmi zdravi i sigurni. Kad ih je kineska vlada pokušala uvesti u komercijalni uzgoj rečeno mi je da je nekolicina novinara i novina koje kontrolira država citate iz moje knjige upotrijebila kao argumente protiv tog nastojanja, tako su u tom pogledu kineski mediji demokratičniji od vodećih američkih koji ne dopuštaju raspravu po pitanju GMO-a.

Kina je najmnogoljudnija zemlja svijeta, a njen gospodarski uspon mnogi povezuju i s brojnom radnom snagom. Nerijetko se može čuti da osim cjepiva neplodnost mogu izazvati i genetski modificirane namirnice, a u Kini je k tome na snazi i politika jednog djeteta od koje su doduše izuzete neke seoske obitelji i pripadnici manjina. Je li i ta politika kao jedan od načina smanjenja populacije dio plana za oslabljenje Kine?  

Neka kontrolirana istraživanja na svinjama i drugim životinjama kojima su davali GM hranu ukazala su na pojavu neplodnosti. Pitanje je događa li se to zbog GM sjemena ili herbicida i pesticida koji s njime dolaze u paketu. Jedan od njih je recimo Monsantov Roundup koji osim glifosata sadrži i druge toksične kemikalije koje s njime u kombinaciji čine jedan od najotrovnijih poznatih spojeva koji se širi svakim GM usjevom i pronađen je čak i u namirnicama namijenjenim ljudima. Prema tome, svakako bi što prije trebalo istražiti njegov potencijal za smanjenje populacije.

Koliko sam saznao, politika jednog djeteta u Kinu je došla preko Populacijskog vijeća Rockefellerovih u doba kad se Kina otvorila zapadnom tržišnom modelu. Uvjerili su Denga Xiaopinga da je kontrola rađanja ključna za podizanje životnog standarda u Kini, što je glupost. Ključni čimbenik kineskog gospodarskog čuda u proteklih nekoliko desetljeća je brojna populacija, ne njen manjak.

Sad u Kini imate demografsku noćnu moru koja postaje sve očitija, no to ste mogli predvidjeti prije tridesetak godina kad su počeli s politikom jednog djeteta. Počinju gubiti radno sposobnu populaciju, a potrebna su desetljeća da obrnete tu vrstu društvenog inženjeringa. Danas je i nekim gradskim obiteljima dopušteno imati po dvoje djece i mnogi se tom povlasticom koriste, a poznajem Kineze koji govore da je politika jednog djeteta vrlo destruktivna. Riječ je o ozbiljnom problemu i oni to počinju uviđati, no vrlo polako.

Budući da je politika jednog djeteta toliko u neskladu s tradicionalnom kineskom velikom obitelji, je li ona ujedno i način da se na mala vrata u Kinu uveze zapadnjački način života.

Da. To potječe od Rockfellerovih. David Rockefeller i Henry Kissinger upoznali su Nixona s kineskim vodstvom i to pokrenuli.

Koji je razlog za takvu politiku prema Kini? Strah za vlastitu sigurnost ili žudnja za moći?

Postoji nešto što proučavam već četiri desetljeća, a to je zloupotreba moći od strane vrlo moćnih obitelji posebice u Sjedinjenim Državama, Velikoj Britaniji i Europi. Mislim da tu imamo šačicu vrlo bogatih ljudi ovisnih o moći onako kao što su narkomani ovisni o drogi. Njima nije potrebna određena količina moći, oni je trebaju sve više i više, o njoj su ovisni. Sad žele moć nad cijelim planetom, a zgrtanju te moći prijeti postojanje tolikog broja ljudi na svijetu, ljudi koji postaju sve inteligentniji i počinju uviđati da im ti moćnici nisu potrebni kao netko tko će im nalagati što da čine.

Posebice sad kad Kina i Rusija počinju sve bliže surađivati, a s njima i druge zemlje BRICS-a (engleski akronim za Brazil, Rusiju, Indiju, Kinu i Južnu Afriku te ujedno i ime tog međunarodnog ekonomskog saveza koji okuplja navedene zemlje, op. a.), a do određene mjere i Iran, događa se najgora noćna mora za te američke i britanske oligarhe kao alternativa njihovoj moći, zdrava alternativa. Stoga smatram da je njihov jedini odgovor pokušaj rasplamsavanja rata u Ukrajini usmjerenog protiv Rusije te sukoba u Istočnokineskom moru i nemira u većinskoj muslimanskoj provinciji Xinjiang usmjerenih protiv Kine, a sve s ciljem izazivanja globalnih nereda koji će onemogućiti stvaranje organizirane opozicije njihovoj moći.

Mogu li se Arapsko proljeće i zbivanja u Ukrajini protumačiti kao pokušaj angloameričke oligarhije da pod egidom demokracije uspostavi dominaciju nad tim zemljama? Kako se Kina uklapa u tu sliku?

O zbivanjima na Bliskom Istoku pisao sam u "Stoljeću rata 2" rekavši kako su si, osjetivši da gube utjecaj, isti ti oligarsi koji kontroliraju vojnu industriju nastojali povećati nominalnu financijsku moć stečenu burzovnim makinacijama banaka na Wall Streetu u zadnjih petnaestak godina i financijskom krizom iz 2008 koja zapravo još uvijek traje jer se u osnovi ništa nije promijenilo. Moglo bi se reći da se sličan scenarij pokušava primijeniti i na Kinu jer vide da zemlje van Sjedinjenih Država odnosno NATO-a počinju surađivati, povezivati se u ekonomskom smislu, graditi brze pruge koje povezuju Rusiju, Kinu i Zapadnu Europu, energetske koridore između Rusije i Kine te druge takve stvari. Zemlje BRICS-a se sve više zbližavaju i ulažu sredstva u infrastrukturne projekte. To prijeti moći dolarskog sustava kao ništa drugo od 1994. i zato su pokrenuli nekoliko inicijativa.

Korijeni Arapskog proljeća prethode uništenju "blizanaca", što je u govoru koji je prije nekoliko godina održao u Kaliforniji potvrdio general Wesley Clark rekavši da je ubrzo nakon rujna 2001. obaviješten o planu koji je uključivao promjenu u nekoliko bliskoistočnih zemalja. Tad je Pentagon bio pod Rumsfeldom i Chaneyem, no to se pod Obamom nije promijenilo. Arapsko proljeće pokrenuli su Ministarstvo vanjskih poslova SAD-a, CIA i milijuni dolara američkog novca.

Rat u Ukrajini je usmjeren na Rusiju i gradnju mosta između Rusije i EU, jer se ekonomska suradnja posebice između Njemačke i Rusije sve više povećavala. Nakon Jeljcinovog doba, ludila slobodnog tržišta i nesputane krađe ruske državne imovine od strane zapadnih vođa i banaka, pod Putinovom su vlašću posljednjih godina porasla njemačke ulaganja u modernizaciju ruske ekonomije. Zato su diljem svijeta pokrenuli niz nemira kako bi ravnotežu snaga pokušali vratiti u svoju korist.

Zanimljivo je da proizvode suprotan učinak dovodeći Kinu i Rusiju do bliže suradnje nego ikad prije, suradnja tijekom Hladnog rata između Staljina i Maoa nije bila suradnja već je Staljin zapovijedao Maou, a Kinezi ne vole da im netko izdaje zapovjedi. No sad je riječ o suradnji između dvije neovisne nacije koje zasad poštuju međusobne granice, a to je nešto sasvim novo i poprilično plaši krugove na Zapadu, posebice u SAD.

 
Nije nešto novo da se čuju teorije o tzv. "žutoj opasnosti", o tome kako Kina zapravo želi steći dominaciju nad Zapadom. Kako na to gledate?

Ne čini mi se tako. Kinezi povijesno gledajući imaju pretežito defenzivnu vanjsku politiku, Opijumski rat dobar je primjer za to. Ono što rade za izgradnju vojske tiče se obrambene vojske, to je mornarica, podvodna mornarica kojoj je cilj štiti podvodne naftovode od Srednje Afrike do Kine. Sve što vidim po prirodi je prilično defenzivno, poput nadzora nad otocima u Istočnokineskom moru zbog velikih količina plina za koje se vjeruje da tamo postoje. Japanska je vlada privatna ulaganja u otoke zaustavila žurno i s odobrenjem Washingtona. Nikad nakon drugog svjetskog rata Japan ne bi napravio tako agresivan potez protiv nuklearne sile kakva je Kina osim ako nema podršku Washingtona.

 
Što je s ekonomskom dominacijom?

Ekonomska dominacija nije dominacija. Europa je s razlogom glavni kineski trgovački partner jer proizvodi stvari koje Kina treba. S druge strane, da Kina ne uvozi njemačke proizvode posljednjih šest godina njemačka bi ekonomija otišla u tešku recesiju, zajedno s portugalskom, grčkom, talijanskom i drugima. To je dvosmjerna ulica i strah od žute prijetnje stara je slika iz Hladnog rata koju je CIA izgradila 1950-tih kako bi Amerikancima pričala laži o tome kako Kinezi dolaze poput vojske i vrše invaziju na Zapad. To je paranoja.

Potencijal za konstruktivnu suradnju je ogroman. Kineski kapital za ulaganja je ogroman tako da i Hrvatska to može iskoristiti, zašto biti paranoičan. Na nacionalnim je zakonima da zaštite državne interese bez obzira na to odakle strana ulaganja dolazila, iz Kine, SAD-a ili neke druge zemlje.