William S. Burroughs : Queer

Od 1952., kada je "Queer" napisan, pa do njegovog objavljivanja 1985., protekle su 33 godine; čitav Isusov život; da ne spominjemo živote Cobaina, Morrisona ili Hendrixa. Praktički, William S. Burroughs je s "Queerom" započeo svoju literarnu karijeru, i završio je.

Roman je Burroughs pisao u Meksiku, gdje je živio još od kraja četrdesetih. U New Orleansu je protiv njega pokrenut postupak zbog posjedovanja heroina i marihuane, pa je odlučio da se ne pojavi na ročištu, nego zbriše preko granice, i nastani u Meksiku, gdje se sasvim fino moglo živjeti s dva dolara dnevno, i gdje su postojale "svakakve opačine koje se daju zamisliti".

U to vrijeme sjeverno od Rio Brava država i njeni dušebrižnici još su uvijek budno pazili da ne bi neke "opačine" zatrovale društvo. Nije to bila samo era makartizma i korejskog rata, kaže u predgovoru Oliver Harris, nego i straha od homića, urote Hominterne i demonizacije homoseksualnosti kao neameričke, virusne zaraze i prijetnje zdravlju tjelesne politike. Primjereno tome, Američko psihijatrijsko udruženje i svojim je znanstvenim autoritetom dijagnosticiralo homoseksualnost kao mentalnu bolest (što će biti korigirano tek dvadeset godina kasnije!).

Zaštićen u Meksiku svojim američkim pasošom, svojim američkim dolarima - i općom nefunkcionalnošću države - Burroughs je mogao prakticirati „opačinu", i pisati o njoj roman. Ginsberg i Kerouac poticali su ga na pisanje, no Ace Books, izdavač jeftinih džepnih izdanja, navodno mu je odmah odbio "Queer" uz objašnjenje da će završiti u zatvoru ako se roman objavi. O svojoj seksualnoj "opačini" Burroughs je već pisao u "Junkyju", i "Queer" tu nije bio mnogo eksplicitniji, no vremena su bila zafrknuta, i rukopis je na kraju ostao "bunkeriran".

Sljedećih desetljeća "Queer" se od vruće, zabranjene robe, premetnuo u rukopis koji je prestao zanimati prvenstveno samog Burroughsa. Novinarima je uvijek iznova ponavljao da "Queer" smatra "prilično amaterskom knjigom", "gimnazijskim rukopisom". Njegova zabrana objavljivanja stajala je sve do 1984., kada je rukopis restauiran i končano objavljen.

No ako je početkom pedesetih "Queer" pisan kao gay ljubić o opsesivnoj, asimetričnoj vezi između meksičkog Amerikanca Leea i njegovoj bolnoj, goloj požudi spram stanovitog Allertona („koji nije bio dovoljno homić da bi omogućio recipročnu vezu"), sredinom osamdesetih Burroughs je "Queeru" dao drugi kontekst.

"Queer" je očiti autobiografski rukopis, u originalnoj verziji Burroughs ga je pisao u prvom licu. Naravno, nikad nećemo saznati je li Burroughs uistinu u Meksiku namamio u sobu policajca i okinu ga, pokazavši mu "kako se biber bije..."; poanta nije u bukvalnom čitanju, ali je sasvim sigurno u rukopisu "autanja". "Nikad neću zaboraviti" piše Burroughs, "neopisivi strah od kojeg mi se smrzla limfa u žlijezdama - limfnim žlijezdama, naravno - kada mi je ta pogubna riječ spržila uzburkan mozak: homoseksualac. Ja sam homoseksualac.

Pomislio sam na one namazane, nakliberene koji glume ženske i koje sam viđao u jednom noćnom klubu u Baltimoru. Zar je moguće da sam jedno od tih bića niže vrste? Hodao sam ulicama kao omamljen - kao čovjek s blagim potresom - samo malo, doktore Kildare, ovo nije vaš scenarij. Mogao sam i sam sebi presuditi, okončati egzistenciju koja je djelovala kao da ne nudi ništa osim groteskne bijede i poniženja. Otmjenije je, pomislio sam, da umrem kao muškarac nego da nastavim život kao seksualno čudovište.

Ali mudri stari kraljica - Bobo, kako smo ga zvali - on me naučio da mi je dužnost da živim i da podnosim svoj teret da ga svi vide, da pobijedim predrasude i neznanje i mržnju znanjem, iskrenošću i ljubavlju. Kad god ti zaprijeti nešto neprijateljsko, odašilji gust oblak ljubavi kao što hobotnica ispušta tintu..."

Citat je malo poduži, no ovo je srce "Queera", ili barem se činilo tako. U pogovoru pisanom u veljači 1985. Burroughs je izvadio to srce romana, napisavši da je "knjigu motivirao i uobličio jedan događaj koji nikada nije spomenut, u stvari pomno je izbjegavan".

Taj "događaj" nema veze s homoseksualnom samospoznajom, već s tragičnim, slučajnim ubojstvom Burroughsove supruge Joan. U najpoznatijem pijanstvu bitničke generacije Burroughs i supruga su se igrali Wilhelma Tella, Joan je na glavu stavila čašu džina, Burroughs je naciljao sa svojim Star.380 automatikom, ali umjesto čaše pukla je glava.

U "Queeru" Lee gađa barskog miša kojeg konobar drži za rep. No epizoda pijanog revolveraša ponornica je koja je išla dublje od tog barskog cirkusiranja. U pogovoru Burroughs piše da je njegova prošlost "zatrovana rijeka", te da je knjigu motivirao i uobličio događaj koji se u njoj ne spominje: "prisiljen sam na zaključak da nikada ne bih postao pisac da nije bilo Joanine smrti..."

Dakle, "Queer" je tekst s dvostrukim dnom i dvostrukom tajnom. Prvo dno jest gay "autanje"; drugo dno jest ubojstvo žene. Pijani incident povukao je literarno pražnjenje. Burroughs se riješio početničke spisateljske blokade, napisao gay roman, a u podrumu tog gay romana nalazila se boca džina, jedna čaša, i leš žene.

Nema baš puno romana, posebice ne gay romana, koji su proizašli iz ubojstva žene. "Queer" je tu sasvim poseban. Doduše, sam tekst danas poajviše određuju predgovor i pogovor. "Gimnazijskom rukopisu" mnogo je toga išlo na ruku, mnogo se toga "poklopilo" oko romana.

No bilo kako bilo, "Queer" je roman pisan u samom srcu požude i krivnje, to se sasvim jasno osjeti, i s razlogom danas u rubrici literarne crne kronike vjerojatno i ne postoji poznatiji slučaj.

William S. Burroughs: "Queer"
Preveo Borivoj Radaković

Naklada Ljevak, 2011.

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )