Winfried Georg Sebald : Emigranti

Održava se
01.01.1901.

Winfried Georg Sebald rođen je 1944. u predalpskom mjestašcu Wertach im Allgau. Oca je prvi puta vidio 1947., kada se bivši satnik Wehrmachta vratio iz zarobljeništva. O židovskim obiteljima koji su prije rata živjeli u njegovom kraju, liječnicima, odvjetnicima i zanatlijama, nije znao ništa. Oni se iz rata nisu vraćali.

O razdoblju prije 1945. nije znao ništa sve do sedamnaeste godine. Tada su učenicima njegove škole pokazali snimke iz nacističkog logora smrti Bergen-Belsen. Bilo je poslijepodne, nakon projekcije dječaci su igrali nogomet. Trebale su mi godine da shvatim što sam toga poslijepodneva vidio, govorio je Sebald.

Sebald je počeo pisati kasno, u četrdesetima. Premda je od sredine šezdesetih živio u Engleskoj pisao je isključivo na njemačkom. Svojim romanima predstavio je novu literarnu formu: mješavinu romana, memoara i putnog dnevnika.

"Emigranti“ (objavljeni 1992.), njegov drugi prijevod na hrvatski, zbirka su četiri emigrantske biografije: Sebaldova ujaka, homoseksualca koji je živio širom svijeta; njegova školskog učitelja, "jednočetvrtinskog“ Židova; njegova engleskog stanodavca, židovskog izbjeglice iz Litve; i njegova manchesterskog prijatelja, židovskog slikara rođenog u Muenchenu kojeg su roditelj neposredno pred rat evakuirali u Englesku...

Peti, neimenovani emigrant zbirke, jest sam Sebald: većinu života nije se osjećao kod kuće niti u Njemačkoj, niti u Engleskoj. U jednom od posljednjih intervjua rekao je kako je njegova "idealna situacija“ – "najvjerojatnije neki hotel u Švicarskoj“.

Istražujući biografije četvero emigranata Sebald traga za svojim nestalim sugrađanima. To su pokojnici koji se vraćaju; poput alpskog vodiča Sebaldova engleskog stanodavca, čiji će se zamrznuti leš otkriti sedamdeset godina nakon nestanka.

Temeljitost kojom se nakon rata "prešućivao, tajio i zaboravio“ nestanak Židova bio je "perfidan“; gotovo pa djelovanje istog onog društvenog organizma koji je okotio i holokaust. Mičući paučinu s tog zaborava Sebald skuplja stare fotografije, razgovara sa suvremenicima i obilazi mjesta kroz koja su njegovi emigranti prošli. Naposljetku, i doslovce preskače jedan stari zid, kako bi vidio napušteno židovsko groblje u nekom bavarskom mjestašcu. Na simbolički način to je i kraj potrage za nestalom židovskom zajednicom za koju je prvi puta saznao sa šesnaest godina.

Zapuštene židovske grobove s imenima Hamburger, Kissinger, Frank, i Blumenthal, Sebald je pažljivo fotografirao. Baš kao i dva ključa koja je dobio u gradskoj Vijećnici, a koja nisu ulazila u bravu grobljanske kapije. Fotografija ta dva mala ključa, priložena uz fotografije nadgrobnih spomenika, sažima jednostavnost i potresnost Sebaldove proze: u svakodnevnom i običnom krije se trag tragičnosti.

Stare fotografije, portreti nestalih ljudi, uopće su najpotresniji segment "Emigranata“. Na njima vidimo ili naslućujemo budućnost koja je tada još nepoznata. Slične osjećaje danas potiču i fotografije samog autora – i na njima možemo vidjeti ono što dolazi iza ugla.

 W.G. Sebald stradao je 14. 12. 2001. u prometnoj nesreći u Norwichu. Tajnik švedske Akademije Horace Engdahl izjavio je prošle godine da je Sebald bio u najužem izboru kandidata za Nobela (zajedno s Derridom i poljskim novinarom i pjesnikom Ryszardom Kapuscinskim). No smrt je prerano i nasilno sustigla, na fotografijama najčešće nasmješenog pisca; baš kao što je to činila i s mnogim njegovim junacima.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )