Witold Gombrowicz : Bakakaj

U neobičnom predgovoru zbirke "Bakakaj" Witold Gombrowicz – „najpoznatiji klasik XX stoljeća za kojeg XX stoljeće nije čulo“ – objašnjava svoje priče. Za neke kaže da su - jasne i razumljive. U jednoj s ubojstvom objašnjava tko je koga ubio. A za novelu „Djevičanstvo“ postavlja pitanje: „O čemu je riječ?“. I odmah odgovara – „Nije najasnije.“...

Biografiju poljskog pisca Witolda Gombrowicza odredila je slučajnost. Neposredno pred početak Drugog svjetskog rata Gombrowicz je otišao na turističko putovanje u Argentinu. U Buenos Aires stigao je nekoliko dana prije njemačkog napada na Gdansk. Najednom čitava Evropa je planula. Između povratka u napadnutu domovinu (koja je kapitulirala već nakon mjesec dana) ili ostanka u Buenos Airesu, odlučio se za Buenos Aires.

Najslavniji poljski turista iz Argentine se više nije vratio – niti da bi branio Poljsku od nacista, niti da bi se u Londonu priključio slobodnim Poljacima, niti da bi nakon rata gradio u domovini komunizam. Nije niti poznato da je poput Chopina - najpoznatijeg poljskog imigranta - izrazio želju da mu srce bude pokopano u domovini. Umro je u Francuskoj 1969. Komunističku Poljsku nikad nije posjetio.

Svjetsku književnost obilježio je i osobno, i kao dio genijalnog poljskog avangardnog trijumvirata: Witkiewicz-Gombrowicz-Schulz. Prije Argentine Gombrowicz je napisao zbirku novela «Uspomene iz puberteta» (1933.), i roman «Ferydurke» (1937.). U Argentini je napisao mikroroman «Trans-Atlantik» (1953.), dvije knjige «Dnevnika» (1957., 1962.), te roman «Pornografija» (1960.). Već svojim prvim romanom Gombrowicz postaje slavan. No u Argentini objavljuje svoja najbolja djela.

"Bakakaj" je dorađeno i prošireno izdanje prve zbirke pripovjedaka. S „Uspomenama iz puberteta“ Gombrowicz je izašao na nacionalnu literarnu scenu. Neke priče zameci su budućih romana, stilski i tematski Gombrowicz je već duboko u procesu definiranja. A pojedine priče („Na kuhinjskim stubama“, „Dnevnik Stefana Czarnieckog“, „Gozba kod grofice Kotlubaj“ ili „Plesač odvjetnika Kraykowskog“) najava su velikog pisca. No ipak najzanimljivijim se čini predgovor prvom izdanju, kojeg je autor izbacio neposredno prije tiskanja.

U predgovoru naslovljenom „Kratko objašnjenje“ tadašnjoj poljskoj literarnoj oligarhiji, čitateljima i „poznanicima“, Gombrowicz objašnjava svoju zbirku. Drčnom 29-godišnjaku samopouzdanja nije manjkalo. Baš kao ni karikaturalnosti i komičnosti, tipične kako za samoproglašene, tako i za autentične genije XX stoljeća.

„Čitatelja ima raznih“ rezignirano započinje Gombrowicz. „Jednima autor treba objasniti ovo i ono, drugi bi prije mogli objasniti autora. Mislim tu prije svega na neke svoje poznanike. Oni će kupiti knjigu iz osobne simpatije prema meni, a nakon čitanja reći će: „Ovo je bolesno. On ni sam ne zna što želi...“. Tima i takvima Gombrowicz u nastavku objašnjava priču po priču.

Na kraju zaključuje: „Jednostavna stvar, što je čitatelj pametniji, to će i knjiga ispasti pametnija; a što je čitatelj gluplji i beznadniji, to će i knjiga biti gluplja“. Dodajući i logičku mogućnost „da je knjiga sama po sebi glupa“. No tu mogućnost nekoliko redaka dalje odlučno odbacuje objašnjavajući zašto je uopće odlučio tiskati svoje priče: „... da budem iskren, žao mi je bilo iz sporednih razloga držati ispod žita ovako inteligentne, zanimljive i originalne novele“.

Gombrovicza nema smisla početi čitati s „Bakakajem“. Za prvu knjigu može se preporučiti izvanrednu „Pornografiju“. „Bakakaj“ otkriva pisca koji se tek treba razviti. Ali predgovor otkriva pisca koji je potpuno svjestan svoje misije.

Danas takvi ego ispadi nisu u modi. Oni podrazumijevaju socijalno samoubojstvo. Oprezniji pisci ih uspijevaju kontrolirati. Oni taštiji postaju predmet sprdnje jer je u postmodernističkoj epohi uvjerenost u vlastitu veličinu dopuštena samo James Bondovim megalomanijacima. Danas bi vjerojatno i Dali umirao od skromnosti i autoironije. No u Gombrowiczevo vrijeme, kada se stvorio čitav red onih koji su povijest odlučili prelomiti preko koljena, i u umjetnosti i u politici, tako se marketinški plasirala vlastita pojavnost.

I samog je Gombrowicza nešto poput skromnosti zaustavilo u tiskanju predgovora. Službeno – Gombrovicza ga nije napisao, jer ga nije ni objavio. No neslužbeno, predgovor je odlična biografska i literarna cveba. Nešto poput onog skeča iz „Seinfelda“ s „jušnim nacijem“: genijalnim kuharom koji ratuje sa svakim koji ne pokazuje dovoljno poštovanje prema njegovim juhama.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )