Witold Gombrowicz : Posmrtna autobiografija

Održava se
01.01.1901.

Kad bi Witoldu Gombrowiczu trebalo dati "indijansko" ime, ono koje će emanirati njegovu najpotpuniju sliku, ime "Onaj-koji-oslobađa-Poljake-od-poljskosti" odmah bi se nametnulo kao prvi izbor. To ime vjerojatno bi i sam Gombrowicz izabrao.

Prisiljen objašnjavati roman "Trans-Atlantik" - i uopće svoj odnos prema Poljskoj, Poljacima i tzv. "poljskosti" - Gombrowicz je u nekoliko navrata napisao da njegovo ismijavanje forme poljskog nacionalizma oslobađa Poljake od nametnute poljskosti. No problem je bio u historijskom trenutku. Thomas Bernhard je nakon Drugog svjetskog rata prokazivao austrijanstvo, i austrijsko katoličanstvo, zbog njegove hipoteke nacizma. Gombrowicz je ismijavao poljskost (i poljsko katoličanstvo) dok su se Poljaci borili na život i smrt protiv dva totalitarizma (nacizma i komunizma) i dva imperijalizma (njemačkog i ruskog). Bernhardov anti-nacionalizam je bio historijski logičan: tražio je odgovore za katastrofu koja se dogodila. Gombrowiczev anti-nacionalizam postati će logičan tek desetljećima kasnije, kad rane zacijele, kada se raskrče ruševine Varšave, a onda konačno i povuku sovjetski tenkovi.

No u vrijeme kada je "Trans-Atlantik" objavljen mnogo toga se moralo objašnjavati. Pa tako Gombrowicz čini ono što niti jedan pisac ne voli: pojašnjava vlastito djelo, i objašnjava da nije problem u Poljskoj ili Poljacima nego u poljskosti. Pjesnici i povijest iskovali su oblik poljskog duha. Poljaci su prema tom "duhu" morali umirati kao mučenici, herojski jurišajući na doratima, i boreći se do posljednjeg u kanalizacijskim kanalima Varšave. Godine 1939. i 1944. to je imalo svoj historijski smisao. Poljski konjanici na doratima bili su prva vojska koja se suprotstavila Hitleru, a borci iz kanalizacije posljednji koji su zemlju oslobađali od nacista. Ali već i tada takav je mučenički heroizam predstavljao određeni anakronizam, neku vrstu romantičnog nacionalnog suicida, suvišnog za bilo kakvu konstruktivnu budućnost (primjerice, mnogo racionalniji Česi nisu znali ginuti u veličanstvenim jurišima, ali su znali da budućnost traži racionalnost).

Gombrowicz je sam na svoja izbjeglička pleća preuzeo ulogu Mojsija koji će "izvesti Poljake iz ropstva tog oblika". Jer, Poljaci se ne trebali "u potpunosti pokoravati Poljskoj - dopustiti da nas ona stvara". U tome se Gombrowicz vidio i kao domoljub, jer eto, brani "Poljake pred Poljskom": on je onaj koji gleda u budućnost (još jedno "indijansko" ime) gdje će, kada sve prođe, Poljacima trebati zdravi i racionalni odmak od poljskosti i njenog patosa.

Objašnjavanje samoga sebe i svog odnosa prema poljskosti jedan je od highlightsa "Posmrtne autobiografije". Urednik Wlodzimierz Bolecki na ingeniozan način je sakupio i kompilirao Gombrowiczeve autobiografske tekstove i rečenice, uvezujući ih kronološki: sa znakom strelice dolje kada označava da se promijenila lokalizacija izvornog citata, te znakom vodoravne strelice kada označava da je u okviru citata ispušten fragment originalnog teksta. Tim jednostavnim postupkom (i mukotrpnim kompiliranjem) Bolecki je dao mogućnost Gombrowiczu da progovori autobiografski kroz jedan (do neke mjere) sustavni i cjelovit tekst.

Vlastitim riječima, i uredničkom rukom Boleckog, Gombrowicz naznačuje kako je njegov stav prema poljskosti uvelike definiran 1920. kada je Varšavi prijetila Crvena armija. Umjesto među braniteljima Gombrowicz se našao u civilnoj službi. "Bio sam ponižen", piše " - bio sam i pobunjen - ti su me događaji gurnuli u anarhiju, u cinizam, i prvi put sam se okrenuo protiv domovine, države i drugih instrumenata skupnog pritiska na pojedinca... Nisam imao pravo biti domoljubom, s obzirom na to da sam se u takvom trenutku izvlačio iz vojske. Istina, nisam ja bio jedini koga roditelji nisu pustili u vojsku, puno je bilo šesnaestogodišnjaka po različitim civilnim uredima, ali argumenti takve vrste bili su laži i više sam se volio suočiti s istinom."

Godinama kasnije jedan nobelovac čitajući Gombrowicza čuditi će se da je on "tako malo Poljak". Za nobelovca su Poljaci bili junačka smrt, Chopin i veličanstvene ruševine Varšave. Gombrowicz mu je jezgrovito odgovorio: "Ja sam Poljak kojeg je povijest dovela do krajnosti". Trauma "sramote" iz 1920. uobličena je u filozofiju suprotstavljanja gomili i branjenja pojedinca, a nacionalno mučeništvo iz razdoblja Drugog svjetskog rata samo je osnažilo uvjerenje o povijesnoj nužnosti stvaranja nove, budućnosti okrenute nacionalne paradigme.

Druga pak bitna sastavnica Gombrowiczeva odnosa prema poljskosti jest njegov prezir prema formi. Već kao dijete osjećao je odbojnost prema aristokraciji svedenoj na okoštalu formu. Seljaci su bili, živi, lijepi; aristokrati su bili karikaturalni, mrtvi. Prezir prema formi dominirati će čitavim njegovim životom, a svoju metu pronaći će i u poljskosti kao formi nacionalnog identiteta i nacionalizma. Kao i sama poljskost, forma će Gombrowiczu predstavljati doživotnu fascinaciju; često izraženu kroz privlačnost koliko i odbojnost. Pa se tako pitanje forme (aristokracije, Poljaka, Židova, mladosti, književnosti) provlači se kroz čitavu "Posmrtnu autobiografiju".

Naravno, Bolecki kroji knjigu od materijala koji ima na raspolaganju. U prvom dijelu to je uvelike zaokružena biografija. U drugom dijelu tekst se raspada na esejističke i filozofske monade. Djetinjstvo, mladost, književni počeci, književni život tridesetih u Poljskoj - odlično su pokriveni. No izbjegličko razdoblje provedeno u Argentini i kasnije u Francuskoj u biografskom je smislu tanušno. Gombrowicz piše o ovim i onim fenomenima i temama tog vremena, ali gotovo ništa o svojoj svakodnevici, o biografskoj razini događajnosti.

Tu je dakako i ponavljanje. Pošto je riječ o raspršenim materijalima Gombrowicz se često vraća na temu, i na ono već rečeno. Zbog svega, "Posmrtna autobiografija" odlična je u prvom dijelu, a slabija u drugom. Ali ne treba tako gledati. Secirati na bolje i lošije dijelove. "Posmrtna autobiografija" je važna knjiga: i za Gombrowicza, i za izdavaštvo uopće. U njoj se nalaze neki vrlo bitni detalji i vrlo bitna objašnjenja jednog od najvažnijih pisaca XX stoljeća.

Gombrowiczu je dugo trebalo da bude prihvaćen. S vremenom on postaje sve značajniji i značajniji, i taj trend nastavlja se i danas. Njegov odnos prema nacionalizmu i nacionalnom "duhu" temelj je postratne Evrope i Evrope XXI stoljeća. A "Posmrtna autobiografija" Gombrowiczev je dijalog s vlastitom književnošću, i s vlastitom poljskošću.

Witold Gombrowicz: "Posmrtna autobiografija"
Izbor, struktura i oprema: Wlodzimierz Bolecki
Preveo Mladen Martić

Fraktura, 2014.

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )