Začudni imaginarij Fred Vargas

Fred Vargas njeguje inovativan i alternativan pristup kriminalističkom romanu i krajnje slobodno i nekonvencionalno tretira bazične odrednice žanra pri čemu kriminalistička zagonetka nije najvažniji element fabule, što je svakako differentia specifica u odnosu na ostale autore krimića. Fred Vargas pseudonim je francuske arheologinje i povjesničarke Frédérique Audoin Rouzeau. Nije stoga riječ o full time autorici, nego o znanstvenici koja piše isključivo ljeti, a svaki roman u pravilu dovršava u roku od tri tjedna te ih objavljuje dinamikom od jednog naslova godišnje.

Mjeri li se recepcija nekog autora u određenoj zemlji brojem prijevoda, Vargasova je sa samo četiri hrvatska prijevoda ("Čovjek, u zrcalu vuk" (2009.), "Čovjek s plavim krugovima" (2010.), "Odlazi brzo, vrati se kasno" (2011.) i "Bijesna vojska" (2011.), sve kod Edicija Božičević) u nas još poprilično nepoznata spisateljica. Ogromnu je popularnost stekla međutim širom svijeta, romani su joj prevedeni na tridesetak jezika, višestruko ekranizirani i popraćeni odličnim kritikama. Dobitnica je triju uglednih nagrada, International Dagger Award,  koje dodjeljuje Crime Writers Association.

 
Romantična kriminalistička fantazija

Fred Vargas ispisuje poetične i šarmantne krimiće u ženskom ključu koje odlikuju indiferentnost prema realizmu, snovito tkanje i eskapizam. Apsurdni događaji i nemoguća ljubavna priča upakirani su u pjenušavu bajku s kriminalističkim zapletom smještenu u mitologizirani Pariz, u neku danas više nepostojeću Francusku.

Riječ je o dražesnoj, često djetinje naivnoj prozi koja je, iako žanrovski kriminalistički roman, prije svega bajka. Proza Fred Vargas ne inzistira na detaljima i realističnim činjenicama. Autorica doduše koristi znanja kojima kao povjesničarka i arheologinja profesionalno raspolaže, ali nikad se dodatno ne priprema i ne istražuje za potrebe romana, jer joj je pisanje fikcije isključivo ljetna razbibriga, a i ne želi opterećivati čitatelja pretjeranim detaljima. Vargasova kriminalistički roman doživljava kao suvremenu bajku, a u svome nam pismu nudi društvenu utopiju i alternativnu realnost. Zabavlja se izmišljajući priče, bez prevelikih literarnih pretenzija, što je u Francuskoj postalo neuobičajeno, jer svi kao da pišu težeći Goncourtovoj nagradi.

Ona sama uspjeh svojih romana u domovini objašnjava time što su drugačiji od književnosti koja ondje prevladava. Francuzi, kako kaže, kvalitetnom literaturom smatraju isključivo ozbiljnu književnost, dok zabavno i opuštajuće štivo za njih nema ni težine ni značenja. Samu sebe uspoređuje s Dumasom, a činjenicu što on još uvijek nije dio akademskih silabusa objašnjava time što, poput nje, pripada popularnoj kulturi.

Vargasičini su romani poput slikovnica, lišeni dublje društvene analize i kritike. Romani su to koji nemaju nužno podtekst i ne čitaju se na više razina, za razliku od socijalnih kriminalističkih romana koji pripovijedaju u nekoliko registara, a pri tome apostrofiraju društvo i socijalne odnose kao temelj svakog zločina.

Kriminalistički romani po njezinom mišljenju ne služe socijalnoj kritici te se time njezini krimići značajno razlikuju od primjerice skandinavskih socijalnih kriminalističkih romana, ali i od kriminalističkih romana Daniela Pennaca koji baš poput nje kreira začudan bajkovit svijet, ali sa žestokom socijalnom oštricom.

No, je li uistinu tako? Je li svijet Fred Vargas doista tako jednoslojan? Nije li njezina proza zapravo egzistencijalistička alegorija i prikrivena kritika društva? Fikcija Fred Vargas podsjeća na priče o igračkama koje noću ožive i proživljavaju avanture dok mi spavamo. Na tragu toga imamo osjećaj da su Vargasičini romani smješteni u neki međuprostor, paralelnu dimenziju, iza zrcala gdje je sve moguće. Njezini su likovi izmješteni iz suvremene svakodnevice, kao da postoje tu kraj nas, ali nevidljivi su oku užurbanog prolaznika. Ovdje vrijeme drugačije protječe, ima se vremena za šetnje, kontemplacije, svakojake rituale i nikome kao da se ni najmanje ne žuri. Priče su to koje imaju toplinu i patinu prošlosti, s likovima poput dobrih duhova iz davnina.

 
Zagonetka s greškom

Kako obično velike stvari počinju sitnicama, Vargasičini kriminalistički slučajevi počinju apsurdnim i naoko minornim događajima koji se odjednom razbuktaju iznenađujućim intenzitetom i u neočekivanim pravcima.

Kad se na pločnicima širom pariških arondismana počnu pojavljivati krugovi iscrtani plavom kredom s bizarnim predmetima položenim unutar njih, samo komesar Adamsberg sluti zlo, a njegov se loš predosjećaj pokazuje ispravnim kad se u krugovima počnu pojavljivati trupla. Neurotični čovječuljak, inače sveučilišni profesor povijesti, noću juri Parizom i naoko nasumce izabire ne samo mjesta za svoje krugove, već i predmete koje će u njih smjestiti. U početku se čini da s ubojstvima nema nikakve veze, no potom sumnja ipak pada na njega jer je posljednja u nizu žrtava njegova bivša žena. Fabula romana "Čovjek s plavim krugovima" (L'homme aux cercles bleus, 1996.), prvog iz serije o komesaru Adamsbergu, toliko je zapetljana da se jedva može prepričati.

U romanu "Čovjek, u zrcalu vuk" (L'Homme a l'envers, 1999.) u Francuskim Alpama stradavaju ovce, kako se vjeruje od vukova, ali nakon prve ljudske žrtve, sumnja se ni manje ni više, na vukodlaka. Glavni je sumnjivac asocijalni čudak koji živi daleko od svih, no pravi ubojica je simpatični kanadski znanstvenik koji je bio najmanje sumnjiv.

Roman "Odlazi brzo, vrati se kasno" (Pars vite et reviens tard, 2001.) započinje naopakom brojkom četiri ispisanom na vratima nekoliko pariških stanova te pojavom kriptiranih poruka koje najavljuju kugu u francuskoj metropoli 20. stoljeća.

Svi elementi priča Fred Vargas. od naracije, karakterizacije do motivacije protagonista prilično su nevjerojatni ili u najmanju ruku pretjerani. Vargasičine su priče krajnje zapetljane i rijetko drže vodu, narativna artikuliranost često joj nije jača strana, a originalnost fabule, jezična performativnost te atmosferičnost važniji su od uvjerljivosti. Ali to kao da nam i nije pretjerano bitno; dapače, ne samo da joj to ne zamjeramo, nego nas pomalo i zabavlja. Mogli bismo reći da se radi o "zapletima s greškom" koji su ordinarnim poklonicima žanra neprihvatljivi.

Vargasova očito drži da je stil važniji od fabule. Njezine su knjige zanimljive prvenstveno zbog izbrušenosti jezika, igre riječi, fluidnosti između dramatskih i humornih elemenata, duhovitih dijaloga, manje zbog zapleta. i to njezine kriminalističke romane čini drugačijima i netipičnim pripadnicima žanra.

Za Vargasovu se može reći da napetost u svojim romanima postiže atmosferom i stilom, tiho i polako, dok je sama akcija sekundarna. Nema krvi, nasilja, divlje seksualnosti, prevelike jeze, bitni su obrisi iza mutnog stakla, kao u film noiru. U njezinoj fikciji nema brutalnosti, trupla su gotovo bez tragova krvi, a sami zločini su posve nenasilno prezentirani.

 
Plejada pomaknutih likova

S velikom pažnjom kreirani likovi koje Vargasova karakterno izgrađuje iz priče u priču autsajderi su i antijunaci - neobični, atipični, nesavršeni, i upravo ih to u cjelini čini neodoljivima. Zamišljamo ih u retrougođajnoj scenografiji nekog davnog Pariza, simpatične plošne likove na granici dječjeg i svijeta odraslih. Podsjećaju na svijet lutkarskog kazališta i crtanih filmova, u kojemu, ma koliko tema bila ozbiljna, lutke i animacije svojom bezazlenom i simpatičnom pojavom ublažavaju dojam.

Prozu Fred Vargas čine dvije serije romana od kojih svaka ima zasebnu postavu likova, no u "Odlazi brzo, vrati se kasno", u jednom trenutku njihovi se putovi isprepliću. Jedan niz kriminalističkih slučajeva rješava komesar Jean-Baptiste Adamsberg, a ostale trojica mladih povjesničara, tzv. Evanđelista, uz podršku ujaka i kuma jednoga od njih - ekscentričnog starčića, umirovljenog policajca koji je službu napustio davnih dana pod sumnjivim okolnostima.

Zanimljivo je da ovdje upravo povjesničarka ispisuje kriminalističku prozu jer neki teoretičari povlače paralele između historiografskog istraživanja i kriminalističke istrage. Komesar Jean Baptiste Adamsberg, s aurom vječnog autsajdera, za kojeg neupućeni prije pomisle da je kriminalac nego policajac, introvertirani je osobenjak, usporen, nonšalantan, uvijek zgužvan i s pogrešno zakopčanim košuljama izvučenim iz hlača, ali, što je opće mjesto žanra, neodoljiv ženama svih generacija. Sve u vezi s njim nekonvencionalno je - od stila života i načina razmišljanja, fizionomije do principa vođenje istrage. Komesar kojemu život protječe u šetnjama i sanjarenju, svoje slučajeve rješava intuitivno i zanemarujući uobičajene oblike istrage: zureći u prazno, crtkarajući i gotovo se ne mičući iz ureda što je klasičan primjer tzv. armchair detection pri čemu mu predosjećaji, napadi panike i slične senzacije signaliziraju kad je u opasnosti.

Dijabolično dobar u svome poslu, veliki kriminalistički um ne slijedi vidljive tragove niti privodi očite sumnjivce te naoko posve slučajno dolazi do neočekivanih zaključaka i  rješenja kao da izvlači zečeve iz šešira. Loš je i dosadan govornik, pripovijeda gubeći često nit i naporno ga je slušati, a Vargasičini romani pomalo narativno nalikuju Adamsbergu i njegovom mentalnom meandriranju. Čudnjikavi, mjestimice iritantni, polaganog tempa, blago uspavljujući, a onda nas, već na rubu odustajanja, iznenade i neobjašnjivo osvoje.

U prozi Fred Vargas naprosto je sve antuntunovski naopako. Vargasičini su likovi surealni i pomaknuti ne samo svojom fizičkom pojavnošću nego i stilom života. Primjerice, fatalna Adamsbergova ljubav Camille klasična je glazbenica i skladateljica, svjetska putnica i pustolovka te... vodoinstalaterka. Adamsberg i Camille rastaju se iz epizode u epizodu, jer najbolje funkcioniraju kad nisu zajedno. Žene mu ne mogu odoljeti, no nesposoban je izgraditi i održati stabilan emocionalni odnos.

Adamsbergov policijski tim plejada je krajnjih ekscentrika. Ekscentricizam inspektora Danglarda očituje se u njegovoj tragikomičnoj i apsurdnoj privatnoj situaciji i načinu na koji se on s njome nosi: samohrani je otac petero djece od koje je najmlađe dijete njegove bivše žene i njezinog ljubavnika s kojim je pobjegla. Uza sve to, Danglard je jedini lucidni organizam u tom pomaknutom svemiru. Policajka Violette, bivša frizerka i maserka, sposobna je i pragmatična, puna nevjerojatnih ideja što odlično funkcionira u kombinaciji s Adamsbergovim iracionalizmom.

 
Hommage A. C. Doyleu

Spomenimo i niz upečatljivih epizodista. Slavna oceanografinja Mathilde Forestier koja u predahu od znanstvenog rada krišom vreba i poput svojih riba proučava njoj interesantne prolaznike. Psihotični sveučilišni profesor promišljeno i strpljivo po pločnicima Pariza iscrtava plave krugove s ciljem ubojstva vlastite supruge. Nepoznat netko vrata pariških zgrada označava misterioznim brojem 4 kao upozorenjem od provale kuge. Nekadašnji bretonski mornar koji je od zaborava oteo zanimanje iz davnina: njegov je posao javno čitanje malih oglasa na ulici, što čini tri puta dnevno na malome pariškom trgu u atmosferi koja nalikuje onoj iz filma "Amelie" (Le Fabuleux Destin d'Amélie Poulain, 2001.). Naokolo pulsira život, silovit i hektičan, ali ovdje kao da je vrijeme stalo.

Živopisno društvance u uvijek istom sastavu prisustvuje redovito performansu koji za njih ima značenje rituala. Tri Evanđelista, trojica mladih nezaposlenih povjesničara od kojih svaki prezire područje za koje su se specijalizirala ostala dvojica, nastanjuju svaki po jedan kat derutne vile u otmjenom dijelu grada, dok se u potkrovlju smjestio ujak jednog od njih, umirovljeni policajac Vandoosler čija je karijera završila njegovim nečasnim otpuštanjem iz službe.

Fred Vargas bizarne likove skuplja poput leptira i upliće ih vješto u svoje halucinantne priče, ali čitatelj se ne može uistinu poistovjetiti niti s jednim od njih, jer ne djeluju stvarno, suviše su fikcionalizirani i karikaturalni poput junaka crtanih filmova, stripova, ili bajki. Karakterizacija je samo naznačena, nema plastične profilacije, likovi su plošni i jednodimenzionalni ili u najboljem slučaju dvodimenzionalni. S druge su strane upravo zato upečatljivi i zapamtljivi što je svakako jedan od razloga njihovog kultnog statusa i omiljenosti.

Iako Vargasova tvrdi da ne pridaje vlastite osobine svojim romanesknim likovima i ne ubacuje svjesno biografske elemente u priču, za ekscentričnu oceanografinju Mathilde naslućujemo da je njezin alter ego, dok za Adamsberga sama kaže da ga je osmislila kao svoj antipod.

Kao uzor Fred Vargas uz A. C. Doylea navodi kraljicu žanra Agathu Christie. Za britansko zlatno doba karakteristična je individualnost detektiva, ekscentričnost, autsajderski status i pripadnost višem staležu, a navedene karakteristike u određenoj mjeri nalazimo i kod Vargasove. Supstitut za pripadnost višoj klasi može biti i sklonost kulturi, umjetnosti i velika erudicija, kao u slučaju inspektora Danglarda koji je izuzetno načitan i dobro informiran. Vargasova svoju fikciju strukturira oko holmes-watsonovskog odnosa komesara Adamsberga i njegovog pomoćnika inspektora Danglarda što možemo razumjeti kao svojevrsni hommage Doyleu. Danglarda osim toga ovdje možemo shvatiti kao tzv. Watson figuru jer je poput Sherlockovog pomoćnika Watsona iskren, pošten i odan.

Karakteristični za zlatno doba su i detektivi amateri: kod Vargasove su to trojica nezaposlenih povjesničara, ali odstupanje od tog principa jest tandem profesionalnih policajaca  Adamsberg / Danglard te u "evanđeoskoj" seriji jedan umirovljeni policajac te njegov bivši kolega koji mu je veza u policiji.

 
Halucinantne priče s elementima čudesnog

Fred Vargas je odrastala s očevom zabranom gledanja televizije i čitajući samo bajke, mitove i legende, a sada smatra da pišući krimiće i sama pripovijeda upravo bajke. U jednom intervjuu ističe kako kriminalistički romani, baš poput tradicionalnih bajki, tematiziraju strah od smrti, a likovi njezinih romana upravo kao junaci iz bajki moraju preživjeti strašne događaje i kušnje. Kao u dječjoj krimi priči Ivana Kušana "Koko u Parizu" gdje fantastične situacije bivaju objašnjene činjenicom da je sve bio samo dječakov san, jer u snovima je sve moguće, i kod Fred Vargas se krajnje neobične pojave na kraju ipak razjasne na posve prozaičan način. Neosporan utjecaj oca Fred Vargas, teoretičara nadrealizma, na njezin doživljaj stvarnosti i estetike dvojak je: atmosfera i likovi njezine proze posve su nadrealni, a s druge strane, kako sama kaže, krimiće je počela pisati upravo u inat ocu koji je prezirao taj žanr. Njegov  negativan stav simbolizira odnos akademske elite spram krimića koji je kao pripadnik pop-kulturi oduvijek izuzetno podložan trivijaliziranju i omalovažavanju.

Vargasičini su romani halucinantne priče s elementima čudesnog. Poigravaju se temama koje su duboko ukorijenjene u kolektivnoj svijesti, a to su vjera u iracionalno i temeljni ljudski strahovi, poput straha od smrti. Autorica konfrontira čitatelja s fantastičnim situacijama: pojavom vukodlaka u izoliranoj seoskoj zajednici francuskih Alpa ili nevjerojatnim događajem epidemije kuge u suvremenom Parizu. Često se u njezinim romanima javlja kolektivna psihoza (kuga, vukodlak i sl.), što i nije tako originalna književno-filmska tema - sjetimo se samo Camusove "Kuge" ili Saramagove epidemije sljepoće ("Ogled o sljepoći").

Svijet Fred Vargas istodobno je sličan i različit od zbiljskog, svijet u kojem granice između mogućeg i nestvarnog prirodno nestaju i u kojem je prošlost sveprisutna; u tonu magičnog realizma, gdje se fantastični elementi isprepliću sa stvarnošću i tako se s njom poistovjećuju i izjednačuju. Pri ulasku u taj univerzum potrebno je prihvatiti Vargasičina pravila igre i ne opterećivati se mogućim nelogičnostima. Komesaru Adamsbergu se bez iznimke svaki put isplati upravo njegova iracionalnost, moglo bi se čak reći da je tajna njegovog uspjeha upravo u njegovoj nerazumnosti.

Konstanta Adamsbergovog svijeta je nejasna linija između jave i sna: on lovi demone i vukodlake i biva upleten u krajnje bizarne slučajeve, no rijetko se nečemu čudi. Na početku gotovo svakog svog novog slučaja pokušava pronaći konvencionalno objašnjenje za neobične događaje radi čijeg razrješenja su ga angažirali, ali baš kao ni junaci bajki ili mitova zapravo nikad ništa ne dovodi u pitanje. Vargasova inspiraciju nalazi u pisanju A.C. Doylea koji nam daje privid realizma, ali zapravo je i njegov svijet sulud i gotovo nadrealan, a njegov junak Sherlock Holmes bi se mogao doživjeti kao istraživač natprirodnog.

Zaključno možemo reći da je lirska proza Fred Vargas neosporno fenomen u svijetu kriminalističkog romana. Autorica je od prepoznatljivih kodova bajke istkala neobične detektivske priče s pomakom i blagom dozom subverzivnosti. Bajke za odrasle u kojima nam nudi neki bolji svijet i time se indirektno i možda i ne želeći kritički postavlja prema našoj društvenoj stvarnosti. S obzirom na brojne žanrovske inovacije te na činjenicu da u svojoj prozi preispituje, negira i ruši pravila žanra, možemo je shvatiti kao svojevrsnu žanrovsku alternativku.

Nekonvencionalno, poigravajući se i eksperimentirajući s temeljnim postulatima žanra, Fred Vargas ispisuje šarmantne i pjenušave krimiće za one koji krimiće zapravo ne vole.

** Prijevodi na hrvatski jezik:

- Fred Vargas: "Čovjek, u zrcalu vuk" , Edicije Božičević, 2009.
- Fred Vargas: "Čovjek s plavim krugovima" , Edicije Božičević, 2010.
- Fred Vargas: "Odlazi brzo, vrati se kasno" , Edicije Božičević, 2011.
- Fred Vargas: "Bijesna vojska" , Edicije Božičević, 2012.

* Tekst je izvorno objavljen u Zarezu, broj 330, 15. ožujka 2012., otkuda ga prenosimo u cjelosti uz dozvolu autorice.

Između ostalog, u novom broju možete pročitati i:

Akademska solidarnost: "Deklaracija o znanosti i visokom obrazovanju"
Dubravka Ugrešić i Filip David: "Protiv ravnodušnosti"
Eris Toussaint: "Duga neoliberalna noć Europske unije"
Neven Jovanović: "Mehanički aga"
Darko Milošić: "Sesvetski Kraljevec vs. Perspeolis"