Zagrebačke posvete Branku Miljkoviću – Uzalud je budim

Održava se
07.12.2016. u 19h

U srijedu, 7. prosinca u 19 sati u gostionici Pod starim krovovima, Teatar poezije prema autorskoj zamisli Gorana Matovića priređuje događanje pod naslovom "Branko Miljković – Uzalud je budim". U programu sudjeluju Irena Vrkljan, Branislav Glumac, Sara Renar, Mladen Vujčić i Goran Matović. U okviru događanja u Miljkovićevoj posljednjoj gostionici Pod starim krovovima postaviti će se plakat kao trajni spomen na pjesnikov boravak u Zagrebu.

U noći 11/12. veljače 1961. godine Branko Miljković (1934. -1961.) počinio je samoubojstvo. Objesio se "o jednu nisku vrbu na Ksaveru". I drvo je reklo "Nemoj, jutro moje belo". Te kobne noći krenuo je iz gostionice Pod starim krovovima.

U novom izdanju Zagrebačkih posveta poznati umjetnici grade scenski portret velikog pjesnika udjelom govora, glazbe i filma. U scenskoj montaži Uzalud je budim prepliću se i ulančavaju ispovjedni fragmenti pjesnika i njegovih suvremenika. Glumačko umijeće i pjev daju ovom događaju posebnu uzbudljivost. Miljković se neprekidno ispovijeda kao pjesnik i filozof a kao prorok vidi prizore prije svojega rođenja i poslije svoje smrti.

Živio je poput A. B. Šimića i Frana Galovića 27 godina. Kretao se po liniji civilizacijskog nomadizma od Niša preko Beograda do Zagreba. Slobodu je pronašao u smrti. U začaranoj šumi na Ksaveru. Da li će sloboda umeti da peva kao što su sužnji pevali o njoj, kapitalni stihovi kao spoznaja i kao razočarenje. Legendarni pjesnik meteorski je zablistao i odmah su ga proglasili "princem poezije". Zagreb ga je primio kao sebi ravna.

Naš grad izabrao ga je po srodstvu. Zagreb ga je volio. I on je volio Zagreb.
Idem u Zagreb. Tamo je Krleža. Evropa. Tamo ću se najbolje osećati. Zagreb je postao njegova artistička domovina, njegov zaklon. Iz njega je otišao u svoju začaranu šumu u kojoj nije čuo kako drvo kaže "nemoj"...

Osjetio je da ga Zagreb može smiriti. Da mu može otvoriti novi početak... U Zagrebu je tražio Poreklo nade.
Sve te pesme iz zbirke "Poreklo nade" pisao sam da bi ih čitao jednoj ženi. Ona je slušala i ostala ravnodušna.
Ta Žena nije bila tek moja ljubavnica. Ona je bila prva i osnovna potreba moga duha. Ona je bila i moja duhovna zaštita i moj zakon.

Mirko Kovač: On je bio neka moja vizija pjesnika: duhovit, lucidan, talentiran, obrazovan, opsjednut ženama i uvijek zaljubljen, patnik, veseljak, depresivac, nagonom samoubojica, ali jedino i trajno odan poeziji. Samo je on mogao napisati: "Srećan ko svoju pesmu ne plati glavom."  

Branko Miljković na veličanstven način uspostavlja pjesnički dijalog živih i mrtvih, prošlosti i budućnosti. Branko Miljković modernom pjesništvu vraća vjeru da je još uvijek moguć magijski obred s riječima. Njegovi prijatelji i umjetnici u scenskom događanju "Uzalud je budim" nanovo će potvrditi živost i ljepotu "zvjezdanog jezika" ovog velikog umjetnika.