Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Uvodnik • Piše: Nenad Bartolčić • 14.11.2005.

Zanesenost kvadraturom

Iskreno, ne volim pisati uvodnike, stoga ih i pišem tek povremeno, čak i s pauzom od nekoliko mjeseci, no prošlotjedni posjet Interliberu ipak me ponukao na pisanje (n)ovog uvodnika. Na žalost, ne zbog ushićenja viđenim već stoga što me ovogodišnji Interliber, čak i više nego ikada prije (a čini mi se da nisam propustio niti jedan do sada) ostavio potpuno ravnodušnim. Razlozi tome su brojni, no vjerojatno ponajviše zbog nedostatka i trunke šarma kojim npr. plijeni Castropolin sajam u Puli. Jer, dok u Istri imaju slogan «Sa(n)jam knjige», u metropoli bilo kakve zanesenosti knjigom nema već dugo, pa tako nema ni slogana.

Ali smo zato ove godine posvjedočili fenomenu «zanesenosti» kvadratima zahvaljujući kojoj su najveći hrvatski nakladnici pokazali vlastitu (ne)moć da osim pukim demonstriranjem veličine nekim suvislijim koceptom predstavljanja knjige podignu Interliber na višu razinu, izdignu ga od tek malo ljepše upakiranog koncepta knjiških vašara koji se u svojim rudimentarnim i nakaznim varijantama svako malo odvijaju po glavnim zagrebačkim trgovima. Pokazalo se da Zajednica nakladnika i knjižara uopće ne vodi računa o malim nakladnicima, dozvolivši velikim igračima da praktično prekrajaju izložbeni prostor paviljona kako im se prohtije, tako da su mali ostali na marginama, odsječeni, neupadljivi itd. Bilo bi zanimljivo saznati čime je to Interliber zaslužio visoko pokroviteljstvo Ministarstva kulture, i što se to zapravo njime financira. O stavu Zagrebačkog velesajma prema Interliberu bolje je niti ne trošiti riječi, jer je on u praksi zapravo uvredljiv, o čemu dovoljno govore nepovezanost paviljona, brojne tamne zone u «petici» i «šestici» gdje je razina osvjetljenja nedostojna ozbiljnije poslovne manifestacije kakvom se Interliber proglašava, izlizani podovi i sl. Za uporno odbijanje da se trajanje Interlibera produži i na nedjelju, kada bi ga mogli pohoditi i svi oni koji tijekom tjedna to nisu u mogućnosti (jer, mnogi ljudi rade i subotom, ne žive u Zagrebu već u okolici i sl.) ne treba optuživati Crkvu, to je već stara priča.

Ipak, da sve ne bude tako crno, svjetlija strana Interlibera su i opet bili svi oni namjernici koji su u potrazi za jeftinijom knjigom u popriličnom broju pohrlili na sajam. Relativno dobra posjećenost je razumljiva jer nakladnici su se ove godine i dodatno potrudili da naviku kupovanja u knjižarama učine još besmislenijom, pa danas knjige u knjižarama kupuju po punoj cijeni ili samo oni neinformirani ili je riječ o dobrim ljudima koji iako znajući da plaćaju znatno skuplje još uvijek na knjigu gledaju kao na proizvod ljudskog duha i žele je prelistati ili kupiti na primjerenijim mjestima, a to su valjda knjižare.

Najsvjetliji trenutak ovogodišnjeg Interlibera za mene je bio kada se napokon s javne govornice moglo čuti da se sasvim konkretno i u praksi sprema nešto značajno za sve nas koji se na ovaj ili onaj način bavimo hrvatskom knjigom. Naime, na tribini Hrvatskog knjižničarskog društva i Katedre za knjigu i nakladništvo Filozofskog fakulteta u Zagrebu o «Dostupnosti informacija o knjigama objavljenim u Hrvatskoj«, pomoćnik ministra kulture Čedomir Višnjić izjavio je da je u Ministarstvu kulture odlučeno da se napokon krene u izradu i donošenje uredbe s zakonskom snagom o jedinstvenoj cijeni knjige u Hrvatskoj!

Iako je već i proteklih mjeseci u javnim istupima ministra Bože Biškupića i njegovog mu pomoćnika Višnjića jedinstvena cijena knjige spominjana kao nešto oko čega zapravo postoji konsenzus, činjenično stanje nudilo je ponešto drugačiju interpretaciju jer prijedlog Zakona o jedinstvenoj cijeni kojeg su zajednički izradile Radna grupa Zajednice nakladnika i knjižara Hrvatske i Radna grupa za reformu politike prema knjizi Ministarstva kulture, od ljeta je čekao da krene u proceduru, tj. da materijal najprije pregledaju pravne službe ministarstva. Da li je već prekasno ili ipak nije, i da li će taj zakon ili uredba promijeniti odnose na hrvatskom tržištu knjiga na bolje, to će se tek vidjeti. Neosporno je da je previše vremena izgubljeno, ali u nadi da nikad nije prekasno sada treba inzistirati na njegovom što hitnijem pravnom uobličenju i potvrdi od strane nadležnih službi kako bi u što skorije vrijeme i u praksi zaživio. A praktično provođenje, naravno, podrazumijeva da država ima ili pripremi i mehanizme koji će kažnjavati eventualne prekšitelje.

Pokazalo se, dakle, da formiranje radne grupe ipak nije bila tek alibi gesta (čega sam se, priznajem, i sam kao njezin član u jednom trenutku pobojao), jer je u ovih nepunih godinu dana radna grupa ipak artikulirala dvije važne mjere: stipendije za autore i prijedlog zakona o jedinstvenoj cijeni knjige. Iako u mnogim segmentima nepraktičan i nedovoljno koordiniran, pokazalo se da rad u spomenutoj radnoj grupi može rezultirati sasvim konkretnim rezultatima, pa makar oni bili i manjkavi i još nedovoljno dorečeni (stipendije), no i to je još uvijek puno bolje od lamentiranja prekrštenih ruku i zdvajanja nad teškom situacijom, a čemu su nakladnici i knjižari posebno vični.

Drugim riječima, inicijative koje bi sami članovi radne grupe trebali pokretati (kada već izostaju artikuliranije i dorađene inicijative koje bi došle od cehovskih udruga, čiji je maksimum inovativnosti postavljane štandova na gradskim trgovima!) ipak imaju šansu da zažive i u praksi. Treba biti svjestan da efikasnost radne grupe ponajviše ovisi o njenim članovima i njihovom angažmanu, kao i idejama «iz baze», a ne o onome tko je radnu grupu formirao. Pa čak i u situaciji kada rad u radnoj grupi njenim članovima nije honoriran, vjerojatno pod izgovorom da volontirajući za opći istovremeno rade i za vlastiti interes.

I na kraju, potaknut nekim istupima u medijima, ne mogu ne primijetiti kako je šteta da pojedince taština iliti ego-trip, zakamufliran u «sukob interesa» onemogućuje da svoje ideje potvrde i u praksi, ali u suradnji s ostalima kolegama iz struke. Jer od slobodnih strijelaca koji u prevelikom žaru otkrivanja velikih istina, statistika i koječega drugoga nerijetko promašuju i cijelu metu na žalost nema previše koristi, ma što isti mislili o sebi i o svojim misijama.

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –