Robert Međurečan : Prodajem odličja, prvi vlasnik
Iako je već prošlo par mjeseci od objavljivanja, roman "Prodajem odličja, prvi vlasnik" književnog debitanta Roberta Međurečana, četrdesetogodišnjeg Zagrepčanina o kojem znamo samo da je «91. prodao gitaru i kupio pušku», još uvijek nije doživio recepciju kakvu je definitivno zaslužio. Najmanje su dva razloga za takvu tvrdnju (koja sadrži i popriličnu dozu autokritike!) – prvi je što je doista riječ o iznimno dobro i odmjereno napisanom prvijencu koji gotovo da i nema klasičnih dječjih boljki, a drugi proizlazi iz njegove tematike, najkraće rečeno 'braniteljskog sindroma', kojoj je pristupljeno na ponešto drukčiji i svakako literarno utemeljen način.
PTSP-ovcima i razočaranim braniteljima nedavno se pozabavila i Slađana Bukovac u "Rodu avetnjaka", izabravši psihihatrijsku kliniku kao polazišno mjesto priče. No, iako i kod Međurečana sve započinje uvodnim monologom bivšeg ratnika izrečenim na psihijatriji, roman je strukturiran kao roman ceste i upravo to je odlično pogođena forma koja otvara put ubacivanja brojnih sporednih likova sa svojim pričama, što od ovog je romana načinilo iznimno dinamično štivo u kojem su dodirnute brojne traume hrvatskoga društva.
Glavni lik, Viktor Bošnjak, odlično je situirani 35-godišnjak, zaposlen u odvjetničkom uredu, oženjen, vlasnik BMW-a i brojnih bankovnih kartica, ali i "gvalje koja ga guši" i čini psihijatrijskim pacijentom s dijagnozom PTSP-a. Taj i takav Viktor, izjedan grižnjom savjesti zbog svoje posljednje ratne žrtve, srpskog mladića kojeg je ubio i zadržao njegovu osobnu kartu kao dokument krivnje, u jednom od kritičnih trenutaka odluči otići u Vukovar i potražiti rodbinu ubijenog kako bi im priznao da je upravo on ubojica.
Na tome putu, koji će se od Vukovara nastaviti prema okolici Knina gdje sada živi obitelj žrtve, nakon što izgubi sve pokazatelje svoga sadašnjeg statusa, Viktor će susresti brojne živopisne likove i upadati u nove nevolje, ali i ponovo doživljavati stare traume što će djelomice imati i katarzičnu ulogu. Vlasnik srpske gostionice, neprijatelj u ratu a drug za šankom u miru, otac koji je izgubio sina, kriminalac preobučen u svećenika, autistično dijete kojem je ujak ubio oca "jer je bio četnik", poludjeli pukovnik koji je u ratu bio heroj a sada je višestruki ubojica, sve su to epizodisti koji s jedne strane tako bolno ocrtavaju priču iz Hrvatske, a s druge potvrđuju Viktora u onome čega je ionako bio svjestan, kako je "rat kolektivni prijelaz granice".
U svim će epizodama, pomno poslaganim etapama ovog romana ceste, Viktor vrlo aktivno sudjelovati, potpomognut pištoljem i emotivnom vezom s jednim psom, prolazeći apokaliptičnim krajolikom razrušenih sela i puste postratne zemlje. Potresna scena u kojoj autistični dječak zaključuje kako Viktor nema dušu, baš kao ni njegov ujak ubojica, uvod je u retrospekciju u kojoj se evocira jedna od bolnijih scena Domovinskog rata – bespotrebne pogibije nedužnih mladića na Kupi.
Naturalistički jezive scene ratne operacije, sa simboličkim likom "hrvatskog Isusa", momka koji je prošao najgore mučenje u ratu da bi na koncu u miru počinio samoubojstvo nakon bezuspješne borbe s birokracijom koja mu je trebala priznati invaliditet, prethode velikom finalu u kojem Viktor dolazi prekasno da bi majci žrtve priznao krivnju, ali ne i da bi sudjelovao u krvavoj akciji s pomahnitalim pukovnikom.
Međurečanov roman odlikuje rijetka vještina (filmskog) kadriranja i logika pripovijedanja u kojoj je uspostavljena gradacija traumi na svakoj od etapa Viktorovog puta. Njegova kritičnost nije deklarativna, već se umješno ugrađuje u samu priču, turobnu i tragičnu istinu o braniteljima (i šire) koji su "prolupali zbog Hrvatske". Što se tiče ovog novog prozaika, indikativno je upravo to da je prije puške posjedovao gitaru, što je svakako utjecalo da napiše baš ovakav roman.
( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )