Niccolo Ammaniti : Nek zabava počne
Suočen s optužbom za seksualni odnos s maloljetnom marokanskom manekenkom talijanski premijer Silvio Berlusconi, svježe zategnutog lica i s novoposađenim paperjem na glavi, spremno je odgovorio da on voli žene a ne muškarce. "Radim 16 sati dnevno i imam pravo na malo zabave".
To malo zabave nakon teškog dana na poslu vjerojatno će biti i ono jedino po čemu će Talijani (povijest općenito) pamtiti Berlusconija. Iza njegova rada ne vidi se dubok trag pluga. Nema tu međunarodnih mirovnih inicijativa, osmišljenih društvenih reformi, vizionarskih ekonomskih i ekoloških rješenja, velikih humanitarnih akcija. No iza onih par sati opuštanja ostaje blještav trag skandala, orgija s maloljetnicama koje se pokušavaju probiti kao televizijske voditeljice, i kurvanja s češkim premijerom Mirekom Topolanekom koji sa isukanom batinom oko bazena natjerava ljepotice što će ih, već sutra, tata Berlusconi lansirati u sam vrh talijanske i evropske politike.
Italija u doba Siliva Berlusconi zapravo je uopće jedan veliki party. U "Nek zabava počne", posljednjem romanu talijanskog hitmejkera Niccola Ammanitija, nema Berlusconija, ni glavom, ni titulom ni glavićem. Glavni partijaner je kampanijski trgovac nekretninama Salvatore Chiatti zvan Sasa, osuđivan zbog utaje poreza i krađe stoke, pa pomilovan i pušten na slobodu. Ali ovo je nedvojbeno Berlusconijeva Italija. Tu nema greške.
Chiatti je privatizirao rimski park Vila Ada, uprkos otporu lijevih aktivista, više od dvije godine u najstrožoj tajnosti kopao i rovao po njemu preuređujući ga, a onda najavio zabavu otvorenja, party desetljeća u vremenu Berlusconijevog vječnog partija, na koji će biti pozvani svi korumpirani političari, sve televizijske zvijezde, sve maloljetne manekenke, svi plastični kirurzi, svi književnici i intelektualci estradnjaci, svi preplaćeni strani nogometaši koji još nisu naučili talijanski, svi akteri talijanske novovjeke ere spektakla.
Uglavnom, na partiju su svi za koje "nema više blamaža". Berlusconijev poučak glasi: što više skandala i blamaža to više popularnosti i moći. Chiattijevim partijem bauljaju plastični kirurzi-narkići koje bi nekad ljudi zaobilazili u širokom krugu a danas dobivaju pozivnice za proslavu Dana republike u Kvirinalu. Pijani i s otvorenim rasporkom oni uvjeravaju književnike koji su osvojili nagrade Strega i Viareggio, potom dobili televizijsku emisiju, a sada su zabrinuti hoće li kućni erotski video u kojem su uhvaćeni loše utjecati na literarnu karijeru - da su „blamaže nestale s prošlim stoljećem". Od jednog provaljenog kućnog erotskog videa književniku koji je zapao u kreativnu krizu karijera može samo živnuti: pod uvjetom da je dobro ispao na videu.
I Ammaniti je osvojio Stregu (za "Kako Bog zapovijeda", 2007.) i Viareggio ("Ja se ne bojim", 2001.). Lik taštog, karikaturalnog književnika, ovisnika o slavi i seksu, alkoholu i novcu, i koječemu još drugom, sasvim sigurno ima nešto i od samog Ammantija. Ako ništa drugo, poneku nagradu, poneki hit, a možda i pritajenu želju da se taj literarni uspjeh naplati kroz život s nekom poznatom manekenkom, "koja se u kućnom ambijentu savršeno stapa s pokućstvom".
U liku književnika sasvim sigurno ima i Beigbedera (minus melankolija), ili nekog drugog pisca-partijanera koji se savršeno stapa sa suvremenim šljaštrećim svijetom spektakla. Ali ne valja griješiti dušu i tražiti stvarne pandane, književna zvijezda na tulumu desetljeća, takva kakva je, od početka do kraja je apsolutno najbolji i najdorađeniji lik romana; romana kojem ne manjka ni generalne vizije, ni partikularnih linija, ni urnebesnih detalja.
Doduše, Ammanitija odlično poznamo pa znamo i da je sklon pripovjednom deliriju. U tom smislu u jednome trenutku na partiju će uskrsnuti i članovi sovjetske olimpijske reprezentacije koji su još za vrijeme Olimpijade u Rimu 1960. prebjegli u rimske katakombe. "Nek zabava počne" tu prelazi u već uobičajenu Ammanitijevu "hiperturu" groteske. Ali i ovdje ima nekih duhovitih poanti - recimo, degenerirani sovjetski olimpijci napadaju party misleći da je sasvim sigurno riječ o pijanki sovjetske vrhuške koja slavi pobjedu nad Zapadom!
O tome kako su u svojim dačama lumpovali NKVD-ovci, kremaljski moćnici i njihove žrtve još uvijek se ne zna previše. Pa je teško usporediti Ammanitijev party s tulumima u dačama. No može se konstatirati da "Nek zabava počne" ne nadmašuje svoj original. Od Berlusconijevih zabava s maloljetnicama i Topolanekom (obavezno vidjeti fotografije) ipak ništa nije grotesknije.
Stvarnost je tu nenadmašiva, nevjerojatna koliko i logična, jer uostalom, Berlusconi je samo benigni postcezaristički i postfašistički potomak Komoda i Mussolinija, karikatura najgoreg talijanskog muškarca u kojem "čuči mačo potreba da postane kao Kaligula, da mu egzotične devojčice igraju trbušni ples, devojke koje može da zakolje i pojede ili pretvori u princeze, kako mu dune, ili da se, poput Nerona, upusti u grešne ljubavne veze sa mamom ili babom" (kako je to slikovito sročila Jasmina Tešanović).
Ali recimo ovako: Ammanitijev party gotovo je savršeni literarni odjek Berlusconijevog talijanskog partija. Savršena karikatura groteske u koje se pretvorilo talijansko društvo. I u tom smislu prvorazredna politička literatura.
Niccolo Ammaniti: "Nek zabava počne"
Prevela s talijanskog Snježana Husić
Profil, 2010.
( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )