Alice Munro : Služba, družba, prošnja, ljubav, brak
Alice Munro (1931., Wingham, Ontario) je prema vlastitim riječima prvu priču napisala kako bi stupila u konakt s mladićem koji je bio urednik u sveučilišnom časopisu.
Gerry Fremlin bio je veteran Drugog svjetskog rata, sedam godina stariji od nje, i nije ju uopće primjećivao na malom sveučilištu na kojem je svatko znao svakoga, sveučilištu kojeg će Alice Munro, tada još Alice Laidlaw, uskoro morati prekinuti zbog financijskih razloga. Plan je bio jednostavan, ali i krajnje ambiciozan. Napisati priču, ponuditi je za objavljivanje, započeti konverzaciju, pustiti da se Gerry Fremlin zaljubi - a odatle će sve već krenuti svojim tokom.
No kada je Alice Munro zakucala na urednička vrata Gerrya Fremlina, on joj je rekao da je urednik za književnost niže u hodniku; i to je bilo sve, čitava konverzacija, koja je prema unaprijed smišljenom planu mladića nesvjesnog velikog dizajna sudbine trebala skrenuti u već determinirani životni tijek.
Ubrzo nakon te neuspjele stupice mlada spisateljica zaposlila se kao konobarica, zatim se udala za Jima Munroa, preselila se u Vancouver, potom u Victoriu, rodila troje djece, čitavo vrijeme supružništva i majčinstva pisala, prvu zbirku priča objavila u 36. godini, dobila za nju svoju prvu od ukupno tri Governor-General nagrade, što je kanadski ekvivalent Pulitzera (nekoliko desetljeća kasnije dobiti će i nagradu Man Booker International), a nakon dvadeset godina sretnog braka se rastala i krenula u nov život.
Negdje u to vrijeme dala je jedan radijski intervju. Gerry Fremlin ga je slučajno čuo, zaključio da je autorica rastavljena, ili mu to možda nije bilo ni važno, nazvao je, i pozvao na ručak. Tokom ručka, valjda zbog nervoze, svatko je popio tri martijina, i već do kraja popodneva Alice i Gerry odlučili su se na zajednički život... Kraj. Plan smišljen dvadesetak godina ranije dobio je začudnu petlju, golemu zaobilaznicu sudbine, ali se naposljetku ostvario upravo onako kako je to bilo i zamišljeno.
Anegdota o drugom suprugu Alice Munro ima nešto zajedničko s njenim pričama. Gotovo da je se može zamisliti u njenoj zbirki "Služba, družba, prošnja, ljubav, brak", objavljenoj 2001.: recimo pod naslovom "Književnost, konverzacija, ljubav, brak". Tu su, ako ne svi, onda oni najbitniji elementi njenih priča, koje se mahom bave parovima, ljubavlju i brakom, i to u verzijama umalo izbjegnutih tragedija, umalo izbjegnutih sudbina, suđenih i nesuđenih happyenda, ili jednodnevnih romansi koje se pretvaraju u cjeloživotne uspomene.
Munro piše o vezama iz djetinjstva, o gerijatrijskim vezama, a najčešće o svojoj generaciji, koja je u brak ulazila tokom pedesetih, o tadašnjim strogim muževima, koji su s osiguranim zavjetom i osiguranim seksom od nesigurnih mladića i prosaca postali odlučni i prijekorni supružnici. I dok su se oni brinuli o uzdržavanju obitelji, i učili "kako se klanjati pred šefovima i kako upravljati suprugama", ove potonje su, zatvorene u kući s djecom, skliznule u drugu adolescenciju, "u vedru bezbrižnost", "sanjarske pobune", "subverzivna okupljanja". Iz tog komposta rađali su se slučajni susreti, sudbine, ili komplicirane vremenske petlje uz pomoć kojih su se otkrivali novi muškarci, ponovo se otkrivao seks, i ponovo se otkrivala ljubav.
Roditelji najčešće ništa ne znaju o djeci, a djeca ništa ne znaju o roditeljima, i to je jedna velika međugeneracijska blagodat. U svojim pričama Munro otkriva upravo te tajne. Iza svake priče stoji dobro čuvani trač: kako se zapravo udala Johanna (odlična naslovna priča), kakvo je poslijepodne Meriel provela s liječnikom ("Što se pamti"), kako je prijateljica od Sunny ostala uskraćena za seks i romansu s prijateljem iz djetinjstva ("Koprive"), što se dogodilo kada je Fiona završila u staračkom domu Medowlake (genijalni "Zimski vrt", gotovo pa cijeli jedan briketirani roman)...
Uglavnom, Alice Munro ništa nije prešutila. Njene priče su o onome što se događa ispod fasade svakodnevice, ispod uloga supruga i muževa na Zapadu u drugoj polovici XX stoljeća, dakle vremenu i prostoru u kojem i mi još uvijek živimo. Tu su čitave tajne povijesti svakog para, svake žene, a koje bi svijet okrenule naglavačke kada bi izašle na površinu, i koje se tako pomno čuvaju od budućih generacija.
Te male i velike tračeve Munro uvezuje u neočekivane i često komplicirane konstrukcije, dovoljne u ponekim pričama da ponesu i čitav roman, no iza kojih je uvijek sama gola intima i privatnost; sam go' život.
Najkraće: "Služba, družba, prošnja, ljubav, brak" možda je i najvažniji prijevod jednog autora priča nakon prijevoda Raymonda Carvera.
Alice Munro: "Služba, družba, prošnja, ljubav, brak"
Prevela Maja Šoljan
Naklada OceanMore, 2011.
( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )