Zsuzsa Bank : Vedri dani
Neveseli trenuci one lijepe čine još blistavijima. Ovako bismo, ne osobito originalno, ali svakako istinito, mogli sažeti ideju romana "Vedri dani" (Die hellen Tage, 2011) njemačke spisateljice mađarskih korijena Zsuzse Bank (1965). Aja i Evi, cirkuska djevojčica u žutom šeširu s crvenim biciklom i njezina nesvakidašnja mama, ovoj bajkovitoj prozi naglašene vizualnosti pridaju ozračje osunčane topline. Pripovjedačica Seri od najranije je dobi hipnotizirana nepomutljivom bezbrižnošću dviju središnjih protagonistica, koja nije rezultatom stvarnih prilika, već isključivo njihovih osobnosti i optimističnog poimanja svijeta. Kronikalnu pripovijest od petstotinjak stranica oblikuju linearne bilješke melankolične naratorice, koja u ispovjedničkoj poziciji, kako naslućujemo, ne najsretnije realizirane odrasle osobe, čezne za izgubljenim vremenom djetinjstva, pri tome kao lik ostavši u kontrasvjetlu, tek samozatajan komentatorski glas.
Autorica je ovu djevojku bez osobina postavila napola van kadra polaroidnog snimka, meke analogne fotografije ili iskrzanog, treptavog filma na starinskom dija projektoru. Jer da je ova knjiga vizualni medij, bila bi arhivski privatni snimak, evokativan artefakt jednog vremena, sinegdoški prikaz 60-ih godina prošloga stoljeća. Mogla bi također biti retro reklama za slatkasti voćni parfem ili modni editorial inspiriran gipsy chic i hippie estetikom, u scenografiji nekog seoskog vašara i/ili cirkuske šatre.
Odluka dvoje peštanskih cirkusanata da noseći tek rođenu Aju na leđima napuste svoj žuti vagon, cirkusku trupu i domovinu tek je djelomično bila motivirana tada uskiptjelom mađarskom revolucijom, a njoj, njihovoj kćeri, geneza će se toga bijega grubo razjasniti dvadesetak godina kasnije, kada će, doduše pretjerano, no ne bez razloga, pomisliti kako je čitav njezin život prijevara. Bolnim otkrićem narušenu bliskost s majkom povratit će ipak teška progresivna bolest koja će nešto kasnije načeti Evi.
Pristigavši sredinom 50-ih u Njemačku, pokušaj konvencionalnog življenja dvoje prebjega u unajmljenom mansardnom stanu i Zigijeva epizoda fizičkog rada na groblju bit će kratkog daha jer njega vuku ceste i daljine. Evi, artistica koja je godinama u svojim modrim cipelama suvereno kročila po žici, odriče se odlučno svoje umjetnosti i skitalačkog života s mužem kako bi djevojčici pružila mir i konstantu.
Evin dom posve improviziranog obličja koji će neupućeni prolaznik doživjeti kao zaboravljenu baraku usred ničega, ondje gdje nestaje grad, a počinje splet polja i njiva, ona je skromnim sredstvima, ali s puno ljubavi utoplila za svoju Aju. Za kćerine bi rođendane priređivala piknike među maslačcima i vješala lizalice po vrtnim krošnjama, a roditelje malih uzvanika ugošćivala ušećerenim pjenušcem s jagodama u rasparenim, raznobojnim čašama. Prljavo bijela kućica bez adrese privući će ubrzo dvoje djece iz obližnjeg gradića, a s vremenom i troje odraslih: jednu poslovnu ženu u besprijekorno izglačanim bluzama, drugu u štiklama i krznenom kaputu, labilnu i vječno uplakanu, te obiteljskom tragedijom zanijemjelog arhitekta.
Škriputava dvorišna ljesa pod lipovim granama poput zrcala je ili vrata percepcije kroz koja najprije pripovjedačica u dječjoj dobi, a potom i ostali, veliki i mali, redom ukoračuju u bolji, šareniji svijet. S Evi, neuredno nalakiranih noktiju i sa šarenom maramom kojom je krotila divlje čuperke, dvije su sretne djevojčice, Aja i nerazdruživa prijateljica Seri, po seoskim putevima pravile zvijezde. Curicama se doskora pridružuje i Karl, jedan ne tako sretan dječak, taman da utroje popune pozicije na trima lipama pred Evinim dvorištem.
Jedino što će remetiti sveopću harmoniju bit će pogledi iskosa na njihovu veselu drukčijost. Taj djetinji raj, sav raščupan i asimetričan poput carstva Pipi Duge Čarape, i kod Serine ozbiljne mame pobudit će isprva skepsu. No, snagom iskrenog prijateljstva djeca zauvijek četvero naoko nespojivih odraslih povezuju u lanac dobrote. Troje roditelja odjednom si dopušta naučiti ponešto od djece i svoje vršnjakinje Evi koja je svojom nepatvorenom nevinošću bliskija klincima nego njima samima.
U Evinom mikrouniverzumu s iscijeliteljskim kapacitetom ponajboljeg sanatorija ili terapijske zajednice, njezini gosti, a ubrzo i doživotni prijatelji, prodisat će i prizdraviti, nakon duge šutnje progovoriti, nadvladati traume i razočaranja. Odbacivši predrasude i cipele, nasmijani i bosonogi posjedat će pod njezine kruške, kao spokojniji i bolji ljudi. Jer, dok su djeca obično opčinjena drugačijim, odrasli u pravilu na otklone od društvenih normi reagiraju zazorom. Međutim, kad siguran (malo)građanski okvir postane teretom umjesto da štiti i ušuškava, zatječemo ih evo, kako se utječu alternativi.
Ipak, ta koloritna idila pod krošnjama, u neodoljivoj zbrci kokoši, nasada rajčica i mirisa aromatičnih kolača koje je Evi neumorno pekla za čitav gradić, nije dovoljno zamamna da Ajina oca zadrži uz obitelj. Akrobat Zigi, sa svojim monociklom i prevelikim cipelama bez čarapa, navraća izdaleka jednom na godinu, a inače preko oceana, koji kao da je svjesno ispriječio između familije i sebe, dolijeću šuškave novčanice, koje će Evi pobožno čuvati u okrhnutim kavenim šalicama. Cirkuskim bi majstorijama za rijetkih posjeta Ajin nasmijani tata očarao čitavo dječje susjedstvo i već bi, a da se nisu ni snašle, mahao svojim curama iz lokalnog autobusa, koji ga je, kao i toliko puta do tada, odvozio prema prekooceanskim brodovima i dalekim cirkusima. Čekajući ga, nepismena bi Evi maštarila nad njegovim pismima, za nju neodgonetljiva smisla, i djeci na svom škrbavom njemačkom pripovijedala najmaštovitije priče jer one iz slikovnica nije znala pročitati.
Tugaljiva pripovjedačica Therese, za protagoniste svoga djetinjstva zauvijek će biti samo Seri. Za tim deminutivom koji je za nju odabrala Aja, krije se dijete iz bolje kuće koje se ugodnije no u majčinom komfornom domu osjeća kao pridruženi član Evinog i Ajinog šašavog domaćinstva. Ali i dijete koje sigurnost od stvarnog svijeta nalazi u kućerku koji zbog loše statike kao da lebdi nad tlom, zbog rubne pozicije na ničijoj zemlji nikamo ne pripada, a uslijed nesređenih vlasničkih odnosa jedva da i postoji - ukratko, izmaknut je od pravila, obaveza i prisila. S druge strane Aja se, neusporedivo manje privilegirana od prijateljice i unatoč svojoj neobičnosti, gdje god bi došla odmah uklapala i u svemu čega se latila nizala uspjehe.
Kroz kronologiju Ajina stasavanja od nekonvencionalnog djetinjstva do studija medicine provlače nas njezin crveni bicikl, crvene klizaljke i crveni školski ruksak. I tako, u igri, beskonačnim tumaranjima slikovitim krajolicima i učenju, promiču dva desetljeća njena prijateljstva sa Seri i Karlom: od vremena kad krtičnjaci, mravlje staze i poljski makovi njemačke provincije ocrtavaju kartografiju njihova odrastanja, sve do studentske dobi kad se obzor njihovih života širi sve do Rima, kamo svi troje sele. Aja i Karl ondje se zaljubljuju, Seri se osjeća odbačenom, što će se razorno odraziti na njihov do tada stabilnu konstrukciju prijateljstva. Čarolija djetinjstva gasne, na površinu kuljaju drame iz prošlosti, kojih su njih troje, zaštićeni brižnom šutnjom svojih roditelja u Evinu rajskom vrtu, bili blaženo nesvjesni.
Naličje ušećerene priče koje se postupno otkriva, potvrđuje da je i tih davnih, romantičnih dana problematičnih odnosa i intriga u toksičnom glibu provincije i k tome, u sjeni željezne zavjese, itekako bilo. Ipak, pripovjedačica mistificira prošlost, glorificira svoj djetinji imaginarij, koji joj je utjeha u sadašnjosti. Taj završni dio, konkretno nizanje promijenjivo oblačnih dana odraslosti ovoga trojca, najslabiji je dio romana. Stranice koje će čitatelj nakon nekog vremena možda i ovlašno prelijetati tek kako ne bi iskliznuo iz fabularnog tijeka, najednom se naime pune sapuničastim iznenađenjima i otkrivenjima te time postaju nalik scenariju za kakvu mini-seriju o lažima, iskupljenju i novim počecima.
Vrlo brzo ćete kao specifičnost Serinog pripovijedanja uočiti oprezno, gotovo nježno uvođenje trpkih momenata (npr. jezoviti nestanak Karlova brata) u tkivo pripovijesti, kao da se autorica skanjuje uznemiriti čitatelja, omotanog njezinom vatastom, pamučnom poetikom. Tako primjerice sasvim uzgredno doznajemo da se Aja boji snijega, još od zimske nesreće iz najranijeg djetinjstva. U ovoj knjizi nostalgičarske atmosfere i zasićenih boja, isto je i s godišnjim dobima: tek su usputne slike hladnih i vlažnih dana, Aji mrske susnježice i poledice koje se užasava Evi, a ti se monokrmoni zimski interludiji hitro neutraliziraju malim radostima poput vrućeg kestenja i klizanja. U tom arpeggiu za svaki proživljeni turoban trenutak, Zsuzsa svoje likove dobrostivo obasipa buketom veselih, pa se zavedeni čitatelj ne jednom nađe gotovo siguran kako u Baden-Württenburgu vlada vječno ljeto.
Ulomci od dugih, pažljivo oblikovanih rečenica mjehurići su esencirane sreće. Moj primjerak knjige šareni se od drvenim bojicama označenih upravo takvih pasaža čija se osjećajnost koleba između prštavog veselja i elegične meditativnosti, a koji doista jesu najveći forte knjige. Nemojte da vas pozamašan broj stranica odvrati od čitanja ili pak pogrešno navede da debeljuškaste "Vedre dane" na odmor ponesete kao jedinu lektiru, jer autorica će vas s lakoćom protisnuti kroz spužvastu strukturu svoga liričnog rukopisa. Iako ćete knjigu po svoj prilici relativno brzo odložiti na hrpicu ‘pročitanih', računajte s tim da ćete još dugo po čitanju ostati opijeni pjenušavom čistoćom djetinjstva kontekstualiziranog doduše u imaginarno mjestašce nedaleko Heidelberga, no posve univerzalnog i baš svakome bliskog.
Istina, Zsuzsa trivijalnim fabulacijama mjestimice koketira s kičem, ponegdje gubi osjećaj za ritam i odugovlačenjima dospijeva u slijepe ulice. Ipak, ono zbog čega ćete joj oprostiti sve, omamljujuće su osjetilne senzacije: atmosferičnost starinskih ljeta, miris lipa u cvatu i okus krušaka premazanih medom. Valja im se prepustiti bez zadrške blazirano intelektualističkog sitničarenja, jer priznajmo - sublimat djetinje sreće, ono je što nam svima treba.
Zsuzsa Bánk: "Vedri dani"
Prevela Latica Bilopavlović Vuković
Fraktura, 2014.
( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )