Eyal Weizman : Najmanje od svih mogućih zala

Održava se
01.01.1901.

Recentni sukob u Pojasu Gaze sukob je izraelskog državnog terorizma i palestinskog pobunjeničkog terorizma (oličenog trenutačno u vladi Benjamina Netanyahua, odnosno u Hamasu). U načelu to jest - to; ali je i mnogo više od toga. Terorizam niti jedne strane nije samo terorizam. Zagovornici Izraela u državnom terorizmu ne vide samo terorizam već i nužan odgovor na palestinski terorizam, i obrnuto, zagovornici Palestinaca u njihovom pobunjeničkom terorizmu ne vide samo terorizam već i jedini mogući odgovor na izraelsku agresiju i okupaciju. Oba terorizma se međusobno podhranjuju, ali ujedno i pokušavaju nadići same sebe.

Kao i uvijek - kao i svugdje - u Pojasu Gaze imamo vrlo kompliciranu situaciju, koja se u povijesnom, političkom, vojnom, i etičkom smislu, opire pojednostavljivanju. Teško je demonizirati jednu od strana, a posve je neprihvatljivo priklanjanje bilo jednima bilo drugima. Za demoniziranje nema mjesta (jer obje strane polažu pravo na obranu i pobunu), kao ni za podržavanje (jer obje strane djeluju agresivno i čine ratne zločine). Čak i kada je riječ o međusobnom raketiranju, nema lakih odgovora, niti je išta jednoznačno u Pojasu Gaze.

Iza Hamasovog nasumičnog raketiranja izraelskog teritorija krije prepoznatljiv očaj slabijeg. Iza pak izraelskog selektivnog raketiranja krije se komplicirana vojno-humanitarna taktika. O kakvoj se strategiji radi može se naslutiti i iz pojma „najavnog napada" koji se povremeno može čuti i u televizijskim vijestima.

U svojoj knjizi "Najmanje od svih mogućih zala: Humanitarno nasilje od Arendtove do Gaze" Eyal Weizman navodi istražitelja Human Rights Watcha  Marca Garlascoa koji je u ruševinama rata u Gazi 2009. otkrio male kratere uzrokovane manjim eksplozijama na onome što su nekada bili krovovi raketiranih zgrada. Riječ je bila o onome što su izraelski vojni odvjetnici nazvali taktikom "kucanja po krovu". Prije samog napada na odabrani cilj izraelska vojska ispalila bi projektil s minimalnom količinom eksploziva kako bi upozorila stanare da je zgrada vojni cilj te im dala priliku da se u kratkom roku evakuiraju.

Izraelski časnik iz odjela za međunarodno pravo takvu taktiku smatra "humanim pristupom ratu". Ali ima tu i još nešto. Logika je sljedeća: "Ljude koji uđu u kuću unatoč upozorenju ne mora se smatrati civilnim žrtvama, jer oni su dobrovoljni ljudski štitovi". Dakle, minimalnom količinom eksploziva "upozorenja" potencijalni vojni cilj se pretvara u civilni, i istodobno, civilne žrtve se pretvaraju u legitimne vojne žrtve. Prema Weizmanu, posrijedi je tumačenje međunarodnog humanitarnog prava koje "za cilj ima premještanje ljudi u drugu pravnu kategoriju": "neboraca" u "ljudske štitove".

Očito, civili su teško pitanje u tzv. "ratu protiv terorizma". Ne samo u strategijama "malog Sotone", već i kod onog "velikog". Prilikom pripremanja napada na Irak Amerikanci su materijalne proračune stupnja do kojeg će neka zgrada biti uništena prevodili u broj očekivanih žrtava. Magični broj je pritom bio – trideset. Weizman opet citira Garlasca: "Ukoliko bi kompjuter izbacio predviđanje pogibije trideset civila, zračni napad se morao dati Rumsfeldu ili Bushu osobno da potpišu odobrenje. Sa svakim brojem ispod trideset moglo se nastaviti". Dakle, dvadeset i devetoro ljudi je imalo zeleno svjetlo: oni su bili podnošljiva "kolateralna šteta" ili "nužna žrtva". Tridesetoro je imalo crveno svjetlo: oni su bili žrtve potencijalnog "nezakonitog ubijanja", i još gore, potencijalna neugodna medijska vijest.

Obje taktike pokušavaju uvećati vojnu korist, a umanjiti propagandnu štetu. Korist koja proizlazi iz izraelske taktike je dvojaka: ona s jedne strane čini legitimnim ubijanje civila, a s druge strane, kao što možemo čuti na vijestima, palestinsku reakciju svodi na protestiranje kada u napad nisu uključene i "najavne bombe" (što je i posredna legitimizacija djelovanja neprijateljske strane). Američka pak taktika je nešto primitivnija i ne bavi se legitimizacijom napada, već prije svega umanjivanjem njegovog medijskog odjeka.

Za obje taktike može se kazati da vojnu akciju cijepe s određenim humanim ciljevima. Taktika "kucanja" i strategija "broja trideset" skrojene su da legaliziraju i minimiziraju, time i opravdaju izraelske i američke napade. No da li su u tome i efikasne? Da li Izrael svojom strategijom nadilazi okvir vlastitog terorizma? Zagovornicima državnog terorizma takva taktika zasigurno može poslužiti kao pokazatelj etičke i vojno-političke superiornosti Izraela. Jer za razliku od Hamasa, kojem su sve žrtve dobrodošle - a pogotovo one palestinske - Izrael ne samo da vodi računa o svojim žrtvama već i o neprijateljskim žrtvama. I to bi trebala biti vrlo jednostavna jednadžba. Ali može li se uistinu tako gledati na izraelsku taktiku?

Upravo se tendencija "humanog rata" čini najdiskutabilnijom. Eyal Weizman tu vidi problem "manjeg zla": ublažavanja i minimiziranja nasilja kao mehanizma upravljanja i kontrole. Izbor između "dobra" i "zla" se briše i uvodi izbor između "velikog zla" i "malog zla". Pri čemu odabir "manjeg zla" podrazumijeva superiornu etičku poziciju. Konkretno, za inženjere suvremenog rata izbor se nalazi između sljedeće dvije krajnosti: "održavanju nasilja na dovoljnom niskom stupnju da se ograniče stradanja civila, ali na dovoljno visokom stupnju da se rat odlučno privede kraju i donese mir."

Argumenti manjeg zla pritom se upotrebljavaju za obranu svega - od mučenja, ciljanih atentata, rušenja kuća, pa do čitavih invazija... a pokušaj nadilaženja vlastitog terorizma postaje njegov temelj. Po Weizmanu, ključno u svemu jest da upravo kroz ovakvu ideju i upotrebu "manjeg zla" društva koja sebe doživljavaju kao demokratska mogu održavati režime okupacije i neokolonizacije - što nas od "kucanja po krovovima" i "nekroekonomije" dovodi do same srži samoprozvanog prava na agresiju, okupaciju i dominaciju.

Najsnažniju kritiku "manjeg zla" iznijela je Hannah Arendt. Primjer kojim se služila bila su Judenraete: židovska vijeća koja su prisilno oformili nacisti kako bi asistirala u provođenju Holokausta. Kontroverzna i zloglasna vijeća predavala su popise imena nacistima, odabirala pa i sabirala ljude za okupaciju, organizirala normalno funkcioniranje geta, itd., a sve da bi se "izbjegla panika" i "minimizirala patnja". U konačnici, vijeća su odabirući kolaboraciju i "manje zlo" sudjelovala u uništenju vlastitog naroda. Za Arendt izbor je bio lažan. "Kada ništa drugo nije bilo moguće, ne činiti ništa bio je posljednji učinkovit oblik otpora, nered je bio poželjniji od reda, a praktične posljedice odbijanja suradnje gotovo uvijek su bile bolje od suradnje".

Naravno, za državu Izrael ne činiti ništa nije odgovor na Hamasov pobunjenički terorizam. Nešto se u svakom slučaju mora činiti - ali to svakako nije politika "manjeg zla". Weizman vrlo sugestivno ukazuje o kakvoj se licemjernoj i dugoročno neučinkovitoj politici radi. Sa ili bez "najavnih napada" izraelske rakete jednako oru Pojas Gaze, sijući sjeme novih generacija terorista. Nitko, pa vjerojatno ni ratni kabinet Netanyahua, ne vjeruje da je ovo posljednji rat u Gazi, i put koji vodi do mira. Prema tome izbor između dviju krajnosti - niskog stupnja nasilja i trajnog mira, lažan je, a o konačnoj pobjedi, i pogotovo trajnom miru, ne može se govoriti.

Politika "manjeg zla" samo osnažuje uvjerenje o etičkoj i političkoj - a onda i civilizacijskoj superiornosti države Izrael. A prema Amosu Ozu upravo je taj rasizam, kojim se na Palestince gleda kao na civilizacijski inferiorne, korijen zla izraelske države još od njenog nastanka četrdesetih godina.

Eyal Weizman: "Najmanje od svih mogućih zala: Humanitarno nasilje od Arendtove do Gaze"
Preveo Domagoj Orlić

Multimedijalni institut, 2014.

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )