Stela Jelinčić : Dobri smo i ispali tko nas je odgajao

Roman Stele Jelinčić "Korov je samo biljka na krivom mjestu" govori o generaciji koja je raspadom ex-Jugoslavije izgubila ono što još nije bila niti iskusila – normalno odrastanje i ulazak u život. Jer, traumatično odrastanje tijekom 90-ih, u tek rođenoj državi, sukobljavanje mladih formativnih godina kako pojedinca tako i države same, nagla promjena perspektive, društvenih vrijednosti, podobnosti... ostavilo je podjednak pečat kako na mnogima koji su tada živjeli svoje tinejdžersko doba, ali i onima starijima od kojih su mnogi bili prekinuti, i na najdrastičniji način, u najkreativnijoj fazi svoga života.

O svemu tome pomalo, i još o koječemu, možete pročitati u podužem razgovoru s autoricom.

Nenad Bartolčić : Mala provokacija za početak... što trenutno pišeš? Zapravo je ovo svojevrsno test pitanje, zanima me da li je tvoja prva knjiga bila trenutni hir ili smo dobili novu spisateljicu na hrvatskoj knjiškoj sceni od koje možemo očekivati još... dobrih knjiga?

Stela Jelinčić : Trenutno osluškujem kako knjiga odjekuje. Ali uvijek se ponešto pribilježi. Bit će materijala za knjigu priča. Zanima me kratka priča kao forma.

Imao sam u primisli Rujanu Jeger, kojoj smo u Modernim vremenima još 2001. objavili njezin prvi i do danas još uvijek jedini pravi književni uradak - roman "Darkroom", nakon čega se Rujani literatura nije ponovila... kolumne ne računam. Redovito pratim tvoj angažman u magazinu Plan B, čujem da započinješ pisati i za Globus pa unaprijed brinem.

To ne znači da Rujana ne piše. Možda hoće opet iznenaditi. A to, što me pitaš za novinarenje, puno vremena mi ode na to. Da, lijepo je sve što se događa i oko Plana B i oko Globusa, ali tek sad vidim koliko mi je ipak ljepše bilo dok sam se bavila samo svojim korovom.

Knjiga počinje izrazito dinamično, sviđa mi se kako slažeš rečenice, kratke su i ritmične, sam je uvod u knjigu impregniran vrlo neposrednim opisima seksa, cura - frajer, cura - cura... čak mi je nekako drago da se taj dio u dobroj mjeri apsolvirao odmah na početku, iako su neki, kako čitam, ostali i previše pod tim dojmom pa knjizi prijeti opasnost da se ta neuvijenost u pristupu seksu svede i previše na tu dimenziju, što mi se čini dobrim dijelom i pogrešnim, čitanjem "na prvu loptu".

Nije li pomalo tužno da tuđi, i još fikcionalni, seks uopće proizvodi toliko dojma. I onda nek mi netko kaže da seks nije tabu. Kao, ima seksa toliko da ne možeš više disati koliko ga ima. A lažu! Nema ga u literaturi ništa više nego hodanja, svađanja, kupovanja po dućanima... Nego, on je tabu. Zabranjena tema. Nešto čega se pošten čovjek od ukusa mora stidjeti.

Međutim, kako se takvi konzervativni stavovi javno više baš ne nose, nisu moderni, pogotovo ne u gradu, a i teško ih je zastupati izvan religiozno-fundamentalističke platforme, onda počne prenemaganje s količinom. Kao: «ma, već mi je pun nos tog seksa, kao da je taj seks nekaj onak, jako važno», joj... Koje je to licemjerje i demagogija! Zato mi je drago da ne vidiš u mom romanu seks kao špekulativni motiv.

Tvoja mi se knjiga čini kao vrlo uvjerljiv snimak turbulentnih 90-ih, pa onda i početnog desetljeća novog milenija kroz prizmu generacije iz "70 i neke". Mnogi iz te generacije su ostali zakinuti za normalno odrastanje u svojim tzv. formativnim godinama, baš kao što su i oni iz generacije "60 i neke" bili u isto vrijeme prekinuti ili u najmanju ruku ometeni u svojim najkreativnijim godinama. Tvoja junakinja je "obična djevojka ovisna o kavi, cigaretama i dnevnoj dozi grljenja od devet minuta...", to zaista nisu preveliki prohtjevi, poput svojih malo manje sretnih prijateljica i ona zapravo, raskrečena između prošlosti i budućnosti, živi stvarnost onakvu kakva ona jest, ne mašta o nekoj drugoj, možda i idealiziranoj stvarnosti kojoj bi možda stremila. Što je s buntovnošću koja obično karakterizira mlađe generacije?

Svakoj generaciji, najvažnije je bilo naučiti reći NE. Važan je bunt. S godinama se konformiraš, zaboraviš govoriti NE. Onda te literatura podsjeti na to. I potpuno je svejedno slažeš li se ili ne s literarnim osobama.

Ta droga, glazba, općenito scena, to su trivijalne, površne, marginalne stvari, ali one su put nalaženja identiteta... Nekad su ti faktori promotori bili rockenrol i Beatlesi.  Važno je, dok si mlad, ne jesti ala cart. Mladost ti je kao klatno zidnog sata. Devedesetih su nam nudili uglavnom domovinske pjesme i sva ta sranja vezana uz rat i raspad... Nagonski smo osjećali da to što nam nude ne može biti naše. Bježeći od ponuđenog ide se u izazov nepoznatog, u riskantnu slobodu traženja, dakle, u drugi ekstrem. I to se ne može odraditi u glavi, apstraktno. Ne može se naučiti plivati izvan vode. I onda se tražiš. Možeš se tražiti samo u mladosti. I baš «devijantno» socijalno ponašanje je put. Pa ne mijenja se identitet konformizmom!

Neki tek naizgled odu kao Dina, neki nepovratno kao Inga, a neke, kao Sofiju taj proces traženja učini jačima i zrelijima. Sofija, mudrica, pozitivan je, nesavršen, ali i nesvršen lik romana koji finese dorađuje po svojoj mjeri... I zato je «Korov je samo biljka na krivom mjestu» ponajprije knjiga o identitetu. A rječca NE je suština traženja koje traje. Roman zato i ne može drukčije završiti nego otvorenim krajem...

No, imam li pogrešan dojam da nove generacije ipak previše zdravo za gotovo uzimaju stvari oko sebe, i uglavnom nemaju poriv mijenjanja zatečenog stanja. Koliko je danas ta šutnja karakteristična i za pretežiti dio generacije koju tvoja knjiga opisuje?

Pa ne možeš se ni u seksu samo naguziti pa da se sve samo dogodi. Treba malo raditi, biti aktivan. Tako smo mi shvatili i sve promjene u koje se devedesetih ušlo. Uče nas već dvadeset godina da je samo važno htjeti pa da se dogodi, da na granicama samo čekaju s milijardama dolara da mi velikodušno kažemo: "Ajde, ulazite već jednom kad ste toliko navalili", uče nas da smo najbogatija zemlja, najljepša nacija, najplemenitija, najhrabrija (eto samo nam Srbi osporavaju da smo i najstariji narod na kugli zemaljskoj), da smo toliko kulturni da ne znamo više što ćemo od te kulture.

Tek kratko vrijeme unazad čini mi se da nekima dolazi iz dupeta u glavu. I je li sad pošteno pitati: "Zašto mlade generacije uzimaju sve zdravo za gotovo?" Pa jesmo li mi sijali laži i iluzije... Jesmo li mi, stoka sitnog zuba, sad još i odgovorni što su nas, i sve oko nas, kljovari ovako ustrojili. Pa na prste možeš nabrojiti ljude koji se nisu zalijepili za laži ideoloških opsjenara, povijesnih mitomana i tranzicijskih kriminalaca.

Tamo gdje su se odsklizali navodno odrasli i navodno zreli, mi djeca, tranzicijski poluprizvodi, trebali smo stajati kano klisurine, samosvjesni i superiorni. Barney, daj si skopaj oko!

Ma, dobri smo i ispali tko nas je odgajao. A kad se ne može o tim stvarima govoriti u Saboru, neka se govori u literaturi. Vrijeme, prostor i duhovne roditelje se nije moglo birati. Mogao se birati samo modus. I ti mladi ljudi su modalno nadvladali vrijeme u kojem su živjeli. Zašto se čuditi da su te oaze bili: droga, seks, humor, politička ironija ili apolitičnost. Čak i marginalizacija politike je na neki način stav o politici. Doduše, ja sam završila politologiju i u našoj je kući politika uvijek bila omiljena tema. Mislila sam da ću se i baviti politikom. Ali u mojim najosjetljivijim godinama, u mom pubertetu, kad sam trebala shvatiti relacije između sebe i svijeta, između sebe i roditelja, sebe i politike, sebe i karijere dogodio se rat.

Kad sam upisala politologiju dočekao me tamo profesor koji mi 1996. priča da još uvijek na svom tavanu čuva pištolje i bombe... I onaj drugi, onaj bez kose, koji već trideset godina traži svoju "crvenu nit", koja je usput mijenjala boje od crvene, preko žute i zelene, do crne... Držim mu fige da nađe već jednom tu dlaku jer ne mogu više sudjelovati u traženju njegova identiteta... pa to traje već dvadeset godina! I cijela nacija u tome sudjeluje...

A kad moja Sofija traži sebe, onda se meni koja o tome pišem, svaka dlaka dijeli na četiri... Odnosno, svi Sofiji traže dlaku u jajniku pitanjima poput: Je li to devijantno? Je li to brutalno? Je li to moralno? Je li to potrebno?

To je interesantno... skoro pa generacijski stav da je činiti ništa ili malo zapravo nešto.

Tu si potpuno u krivu. Baš je moja generacija postavila temelje civilnog društva u Hrvatskoj. Čak usprkos protivljenju i samog Tuđmana koji ih (nas) je zvao "stokom sitnog zuba" i "Soroševim plaćenicima". A to svakako nije ništa! Jer i to je bunt, i to je NE. Ta moja generacija je odrasla u ratu, između 89. i 95-6., kad li je već taj rat završio... U tom ludilu hormona, rata i mikrona, ta je generacija vidjela da se ruše ideologije, da se u ništa i ničemu ne može vjerovati, da je sve što smo dotad znali odjednom postalo pogrešno, da je sve ono što smo smatrali dijelom svojih identiteta odjednom trebalo nečim drugim i nečim serviranim odmah zamijeniti... Trebalo je hitno naučiti jazzirati... Bez nota. I to po onoj najstarijoj – tko jači taj kvači.

Dakle, važno je da je to bilo vrijeme pokušaja i pogreške i da je to bilo vrijeme u kojem si mogao sto puta pogriješiti i sto puta krivo odlučiti i često se zajebati. Živjelo se ili inertno ili po principu odluke, dobre ili loše, svejedno... A sve to u kaosu rata, bez uzora, bez role-modela, bez jasno postavljenih pravila i granica, sve ostavljeno interpretaciji, snalaženju.

Neizbježno pitanje, iako ne i pretjerano važno. Koliko je tvog osobnog iskustva prisutno u knjizi, kolika je povezanost glavne junakinje Sofije i Stele, il je možda riječ o tvojoj taktici kao autorice da čitatelje dodatno zaintigriraš njihovom možebitnom podudarnošću?

Što se tiče autobiografičnosti, to shvaćam kao kompliment... Naime, iako sam neku svoju osobnu faktografiju prenijela u Sofiju, naročito kad su u pitanju Sofijine obiteljske relacije, važnije je da autori, pogotovo kad su žene, vole zavoditi čitaoca, vole glumiti, flertovati, lagati, a uspjeh prijevare se mjeri uvjerljivošću, uvjerljivost vjerodostojnošću. I pisanje u prvom licu sam odabrala zato, nadajući se usput i da će i čitatelj to Sofijino prvo lice barem donekle doživjeti kao svoje ja. I osnovne karakterne osobine lika konstruirala sam prema svojim moralnim, političkim i svjetonazornim preferencijama...

Dakle, duhovnost je Sofija, čedo moje malo, genetski baštinila od mene. To moram reći bez fige u džepu jer deklaratorno oslobođenje žene je tek pred velikom maturom javnog prakticiranja. Još uvijek su to "privatne vrline i javni grijesi". To licemjerje je prijelazno razdoblje i nadam se da će ovakve knjige pomoći da budemo konačno i javno onakvi kakvi smo odlučili biti privatno i da se prakticiranje emancipiranosti u javnosti ne doživljava kao arogancija ili čak uzurpacija nečije granice dobrog ukusa.

Kad sam pročitao jedan od tvojih razgovora koje u pravilu sa zanimljivim likovima radiš za Plan B, u jednom sam se trenutku upitao "čekaj, tko tu koga intervjuira?" i to mi se zapravo jako dopalo, razgovori koji su vođeni dinamičnije nego li je uobičajeno čitati, s vrlo jakim uplivom onog koji postavlja pitanja. Na neki način, kao da slični model ponavljaš i u svojoj prozi... i kao ona koja pita i kao ona koja piše nekako si dosta unutra... jesam li blizu ili sam promašio?

Nisi promašio. Unutra sam. Volim biti unutra, a volim i kad mi je unutra. Drago mi je da me pitaš za Plan B jer jako sam ponosna na taj projekt u kojem sudjelujem od samog početka. Shvatila sam ga kao šansu. Priželjkivala sam baš takve intervjue gdje postavljač pitanja nije automat, nego je pažljiv slušač koji si dopušta i da komentira ponešto, i da uđe u polemiku... Jer politologinja sam i do rasprave mi je. Volim i čuti i reći.

S druge strane, pošteno je prilagoditi se temi i sugovorniku jer ne radim intervju sama sa sobom. Uglavnom, volim se poigravati formom intervjua. A sugovornike biram po nekoj njihovoj izrazitoj osobitosti koja se u nekom trenutku javno očituje kao osobnost.

Kako se nosiš s novonastalom situacijom, interesom medija kojeg dobivaš kao novo ime na knjiškoj sceni... koliko "strepiš" od prvih kritika ili si više manje ravnodušna prema percepciji svoga lika i djela?

Strepila jesam. Gotovo da mi nije ništa lakše ni sad kad znam da je sve prošlo dobro, da su kritičari knjigu pohvalili, a čitatelji je prihvatili... (Uf, ne znam što mi je... Osjećam se čudno, kao pred maraton, pred natjecanje. Nisam se nikad voljela natjecati. Ja sam solo igračica. Osjećam se i jako sramežljivo. Kao da sam zapela u onom trenutku između volje i čina u kojem se događaju mentalne zagonetke.)

Urednica si u Konzoru, nakladničkoj kući koja uz superviziju svoga vlasnika i urednika Milana Šarca nastoji neke uvesti neke nove knjiške snage na hrvatsku knjišku scenu. S Balenovićem i njegovim "Metastazama" uspjeh je bio popriličan, na žalost Pilićev "Doggiestyle" (inače vrlo dobra i mnogo manje mračna knjiga nego li su je neki opisali) nije baš naišao na neku recepciju, a čini mi se da se slično dogodilo i s pričama Aljoše Antunca. Za te nove Konzorove autore moglo bi se reći da ispisuju, svako na svoj način, prozu koja je duboko ukorijenjena u stvarnosnu matricu i reflektria ne osobito ugodan (niti za živjeti pa tako ni za čitati) hrvatski "prljavi realizam"... Da li je to možda njihov hendikep, jer publika bi vjerojatno radije kakav mentol bombom da popravi (za)dah?

Jako volim sve knjige koje si nabrojio, pogotovo Aljošu. Oni koji traže sapunicu neka si kupe Daniel Steel... Svejedno mi je... Mislim da je Konzorova "moćna gomilica", kako si tepamo, primijećena.

Ako se upliv stvarnosti u literaturu dogodi na način da pisci zaborave da je književnost ipak i nešto više od pukog zrcaljenja zbilje, ako stvarnost postane važnija od literarnosti... ne prijeti li tu opasnost da ta nova "stvarnosna" proza ubrzo postane jednako dosadna kao i ona proza koja pak bježi u svojevrsni eskapizam od te iste stvarnosti. Ono što meni često kod novih autora (barem onih koje pročitam) nedostaje jest stanovita doza literarnosti, svojevrsni "užitak" u samom tekstu na razini rečenice, konstrukcije, pa ako hoćeš i neke opisnosti, umjerene esejiziranosti... za koje pisci često više kao da nemaju vremena jer se svakodnevni ritam koji melje strašno ubrzao. Ipak, čini mi se da je to mnogima tek izgovor, pa gotovo da ne primjećujem bitnu razliku u novinskom tekstu koji opisuje neke epizode iz prebogate nam zbilje i književnog teksta - jednako su površni. Ukratko, za napisati dobru knjigu nije dostatno imati dobro oko, dobar motiv, ideju... nije li pisanje ipak nešto više?

Pisanje je posao. To je šljaka. Genijalno je kad to skužiš, kad savladaš medij i počneš pisati svaki dan i kad ti se da i kad ti se ne da, odnosno, kad ti uopće više i nije bitno da li ti se da ili ne. Nemam one "nalete" inspiracije bez kojih ne mogu. Ti "naleti" se događaju kao stroboskop u glavi.

Nisam siguran da se mogu složiti s tvojom opservacijom koju sam u jednom razgovoru pročitao "da je važno da literatura bude dobra tad kad je napisana". Ok, ali mislim da upravo i duži vijek trajanja razlikuje dobru literaturu od one manje dobre, njena sposobnost da transcendira vrijeme i trenutak u kojem je nastala i na koje se referira.

Dulji vijek trajanja je stvarno dobar kriterij, ali prepustimo to trajanje trajanju. Bude li to dobro nekome i za deset ili sto godina, super. Ali znači li tvoj stav da knjigu procijenjujemo gledanjem u kuglu? Osim toga, tvoj stav daje alibi onim piscima koje danas smatramo lošim. Podsjetilo me to i na naše političare. Nakon što su nam  pedeset godina sreću smještali negdje u komunističku budućnost, došla je nova generacija političara koja nas je uvjeravala da je naše najsretnije stoljeće sedmo. Uvijek kao da smo negdje drugdje, nikad doma.

Možeš li za nekog autora reći da je posebno utjecao na tebe? Ili se možda utjecaji nalaze negdje drugdje, izvan svijeta literature, u filmu, glazbi?

Moji idoli? Bili su to Karlo iz kvarta, Nensi i Aleta iz zgrade, mali Vlado s Trnja, tetka iz Sinja, "Dolina konja" i "Pleme spiljskog medvjeda". Idol mi je bila rečenica – "bolje je prokockati svoju mladost, nego ne učiniti ništa s njom" i moja devedesetogodišnja baka.

A što trenutno čitaš, gledaš, slušaš?

Moje posebno mjesto za knjige je pod pored kreveta. Postoji i polica, ali baš na podu pored kreveta držim hrpicu naslova koje ili upravo čitam ili moram pročitati ili sam čitala i tako su dobre da ih ne želim ostaviti na polici. Onda ih svako malo otvaram i podsjećam se što me se najviše dojmilo... Pored kreveta trenutno stoje: Niccolo Ammaniti "Kako Bog zapovijeda" i "Ja se ne bojim", Srđan Valjarević, "Komo", Mustafa Zvizdić i "Muzika zidnih satova". Na hrpici uvijek stoji i naš Aljoša Antunac "Neka vrsta ljubavi" i "Poslije zabave" jer ga jednostavno obožavam.

Za kraj još malo o Planu B. Kada sam pretprošlo ljeto na kiosku naletio na nulti broj tog Plana B bio sam i više nego ugodno iznenađen da se nakon dugo vremena na kioscima našla tiskovina koja je ponudila alternativu posvemašnjem žutilu koje je preplavilo kako dnevne pa tako i tjedne publikacije, i off i online, i posebno mi je bilo drago kad sam vidio da se na tom projektu okupila jedna mlada generacija novinara. Ali, ujedno i brinem hoće li Plan B potrajati, pronaći dovoljno publike...

Redovito izlazimo i sa svakim brojem smo sve bolji. Fala bogu, nije na meni da brinem oko opstanka Plana B, to je na upravi i marketingu. Na meni je da općim s čitateljima, a po reakcijama vidim da su zadovoljni... Naša publika su mladi, lijepi i pametni, funkcionalno pismeni, koji vole na sve gledati iz pomaknutog očišta i s pomaknutim težištem. Čitaoci su nas najprije kušali, onda provjerili i na kraju ovjerili.

U nezavisnoj novini kakva je Plan B imam slobodu biranja sugovornika i podršku za koncepciju svojih rubrika. Naravno, sloboda je skupa baš tako što proizvodi malo novca, za koji Alen Bović u svom novom romanu kaže da je jedini teret koji čovjeka čini lakšim. Naravno je i to da želim raditi u visokotiražnim medijima nadajući se da s više love sloboda neće izgubiti na cijeni.

Radiš i u organizacijskoj ekipi Motovunskog film festivala...

Radim za MFF. Dobro društvo, dobro zezanje, i još ti nešto i plate. Zgodno je što je Motovun FF ljetna priča. Čak i taj organizacijski posao me veseli.

A kako stojiš s internetom, kakva si surferica? Slalomašica, spustašica?

Konzumiram totalno. I svakako. I lijevo i desno, i naglo u rikverc i sve bez žmigavca.

A tzv. društvene mreže... zakačena si na njih ili više preferiraš old-fashioned offline druženja?

Zakačena sam na Last.fm, Facebook... Internet generacija. Ali volim i romantične večere u finim restoranima.

***

Knjigu Stele Jelinčić "Korov je samo biljka na krivom mjestu" možete naručiti na OVOM linku! Besplatna dostava!