Zoran Pilić : Živimo u stvarno zajebanom vremenu

Zoran Pilić bivši je bloger, u međumrežju poznat kao Jesus Quintana, što znalce odmah asocira na braću Coen, a Pilića svrstava među filmofile, što je brojnim referencama i asocijacijama u svojoj zapaženoj zbirci priča ''Doggiestyle'' i vrlo dobrom romanu ''Krimskrams'' i dokazao, kao što je dokazao i da je, za razliku od većine wannabe-pisaca s bloga, mnogoštošta u životu i pročitao. O svemu spomenutom, te onome što je još u fazi nastanka, za naš portal Zoran Pilić popričao je s Božidarom Alajbegovićem.

Božidar Alajbegović : Jedan si od pisaca koji su afirmaciju stekli u blogosferi. Kako danas, s odmakom od nekoliko godina, gledaš na vrijeme velike popularnosti tvog bloga Jesus Quintana?

Zoran Pilić : Bio je cijeli niz blogova koji su bili kud i kamo popularniji, čitaniji i posjećeniji. U to vrijeme, kada se blog pojavio, nitko nije mogao pretpostaviti da će ta neka vrsta dnevničkih zapisa privući toliki broj korisnika u vrlo kratkom vremenu. Stvar je naprosto eksplodirala, blog je postao fenomen o kojem se govorilo i pisalo na sve strane. Mislim da je stvar u toj vrlo jednostavnoj formi. U tri klika obavio si cijeli posao. Prije bloga glavna stvar bili su forumi, danas je to facebook, a sutra će se već pojaviti nešto treće. 

U kolikoj ti je mjeri velika čitanost tvog bloga pomogla na putu do ukoričenja?

Mislim da nije previše. Nekoliko neuspješnih, brzopoteznih pričica koje sam objavio na blogu teško su nekoga mogle navesti da mi objavi knjigu. Nitko me naravno nije ni zvao da objavim priče. Uzeo sam nekih 40-50 priča na kojima sam ipak malo više radio i odnio ih uredniku Milanu Šarcu. Rekao mi je otprilike ovako: "Nekakvog potencijala tu ima, ali na svemu tome još puno treba raditi", ali i to je bilo nešto.

Radio sam još punih godinu dana, neke priče sam odbacio kao neupotrebljive, pisao sam nove, radio iznova na onima za koje smo vjerovali da vrijede. Misliš, dobro, na ovoj priči sam radio petnaest-dvadeset verzija i onda pročitaš da je jedan Craver neke priče radio i u 50, čak 100 verzija. I onda opet radiš, na kraju smo dobili nešto iza čega smo mogli stati.

Za razliku od nekih drugih blogera koji su bili nestrpljivi s ukoričenjem pa su se njihove knjige ispostavile razočaravajućima (poput primjerice Igora Kokoruša) dojma sam da si ti bio strpljiv i da si se odlučio na ukoričenje tek kad si osjetio da si sazrio kao autor. Je li to bila svjesna odluka ili sugestija urednika?

Urednik je taj koji ti kaže istinu - to ne valja, na ovome moraš još raditi, ovo nije vrijedno truda i tako dalje. Pišem jako puno, ali tek 10% toga preživi, napišeš nešto što ti se u tom prvom trenutku učini dobro, ali kad odleži dan-dva shvatiš da u najboljem slučaju imaš tek skicu. Kad vidim što su jedan Roth ili McCarthy ili Kovač pisali i pišu u svojoj zreloj dobi jasno mi je da sam svjetlosnim godinama daleko od nekakvog sazrijevanja. Kao pisac sazrijevaš cijeli svoj život.

Jesu li priče iz tvoje prve zbirke ''Doggiestyle'' doživjele velike preinake i dorade prije ukoričenja? Odnosno, kakva su tvoja iskustva s urednicima od kojih većina, po mom mišljenju, nedovoljan trud ulažu oko radova debitanata?

Ja sam imao sreće s urednicima. Šarac i Simić spadaju među najiskusnije urednike na ovim prostorima. Kao urednici potpisali su stvarno veliki broj naslova, ali nije samo riječ o pustim brojevima. Spomenut ću samo prvu Perišićevu zbirku ili ''Nigdje, niotkuda'' s kojom je Sejranović osvojio "Mešu". Urednik je strašno važan. Njegova uloga nije da te tapša po ramenu ili ti priča bajke o tome kako si talentiran. U prvom čitanju on je u ulozi čitatelja, već u drugom postavlja se vrlo kritički prema rukopisu i postavlja pitanja. Tek u tom trenutku počinje ozbiljan rad što, naravno, može biti obeshrabrujuće jer ti si već mjesecima radio na tome.

Zašto si odustao od objavljivanja na blogu, odnosno jesi li blog smatrao tek odskočnom daskom do oknjiženja?

Prozu sam počeo pisati i puno prije i to će ostati. Blog je bio neka vrsta opuštanja, hobija, komuniciranja, a nipošto nekakva odskočna daska za objavljivanje knjige. Jedno vrijeme sam igrao poker na WPT-u i Full Tiltu, naravno, ne za novac nego opet iz zabave. Uvijek postoje te nekakve aktivnosti koje nam služe kao ispušni ventili.

Za razliku od većine wannabe-pisaca iz blogosfere koji su premalo pročitali da bi bili dobri pisci, tvoja je načitanost očigledna. Koji su ti najdraži autori i zašto?

Postoji stvarno sva sila sjajnih autora. U posljednje vrijeme ponovo sam čitao neke stare stvari kao na primjer Sabata, Tolstoja, Maughama ili Bernharda. Volim Palahniuka, Franzena, Ammanitija, ''Spokoj'' Attile Bartisa i ''Rekvijem za oca'' Josefa Winklera dvije su ponajbolje stvari koje sam uz ''Cestu'' C. McChartyja pročitao prošle godine.

Tu su uvijek, godinama, Roth i Martin Walser, stari Rusi prema kojima osjećam isto strahopoštovanje danas kao i kada sam ih prvi put čitao, moćni i neponovljivi hispano-američki teškaši, pa nezaobilazni Carver... 

Od domaćih, isto tako, ima stvarno puno toga, samo 2009. godina donijela je niz odličnih stvari - od Ušumovića na početku pa sve do Karakaša na kraju godine.

Uspoređujući tvoje dvije knjige (zbirka priča ''Doggiestyle'' i roman ''Krimskrams'') primjećuje se napuštanje morbidnosti i preusmjerenje ka crnohumornosti.

'Doggiestyle'' je zbirka u kojoj je bilo različitih stvari, različitih pristupa i rješenja. ''Krimskrams'' je posveta crnoj komediji, jednom od mojih najomiljenijih žanrova kako na filmu tako i u književnosti.

Iako sam osobno uživao u prepoznavanju scena transferiranih s velikog ekrana u tvoju prozu, takav mi se postupak čini pomalo ziheraškim. Hoćeš li nastaviti s takvom praksom ili u novim rukopisima možemo očekivati originalnija fabularna rješenja?

Reference na film, ali i na glazbu i književnost nastale su spontano i skoro da su neodvojivi dio prve dvije knjige. Mislim da je to ispucavanje na neki način i normalno za našu, predinternetsku, generaciju. Film, glazba i književnost bili su sastavni dio odrastanja. Imao si te važne filmove, glazbu i knjige koji su nas na neki način definirali i to se negdje mora vidjeti, obilježiti. To su ti nekakve moje male posvete vremenu koje polako, ali sigurno nestaje. Ipak, kako sada stvari stoje sličnih 'transfera' će u budućnosti biti osjetno manje.

Je li u pripremi nova knjiga i o kakvom se rukopisu radi?

Upravo završavam rad na romanu ''Tatoo''. Mogu samo reći da se radi o iznimno mučnoj i teškoj priči. Kada si maloprije spomenuo morbidnost to je na žalost naša realnost danas i ovdje. Živimo u stvarno zajebanom vremenu i koliko god mi bježali i težili nekakvom normalnom životu stvarnost nas iz dana u dan demantira. Sve to neminovno se reflektira u svim oblicima stvaranja. Uz roman počeo sam prikupljati priče za novu zbirku.

U romanu ''Krimkrams'' donosiš performans kojega si osmislio sa Sinišom Labrovićem. Pružam ti priliku da privučeš ponekog novog čitatelja kratkim opisom tog performansa.

Jedan od likova u romanu napisao sam po liku i djelu Siniše Labrovića. Poznajemo se nekoliko godina, kao čovjek on je naprosto ono što zovemo ljudina, laf u srcu, a kao umjetnik definitivno je jedan od najoriginalnijih koje sam imao čast upoznati. Napisao sam taj jedan dio u kojem lik rađen po njemu izvodi performans koji počinje spaljivanjem zastave Europske unije, nastavlja se intoniranjem hrvatske himne i završava kamenovanjem na prve taktove jugoslavenske himne.

Napisao sam to kako sam napisao, ali tek u razgovoru sa Sinišom cijelu stvar smo dotjerali na jedan viši nivo. Bio je to, naravno, dodir originalnog majstora i na tome sam mu zahvalan.

Kako je došlo do suradnje s Labrovićem i pripremate li možda nešto novo?

Sjeli smo u birtiju i razradili cijelu tu epizodu. S Labrovićem je uvijek jednostavno, ne izgleda tako, ali svi njegovi čuveni performansi dolaze iz vrlo jednostavnih rješenja. U budućnosti, jednom, naravno da bih volio raditi s njim, ali takve stvari ne možeš silom nametnuti - dogode se ili se ne dogode.

S obzirom na tvoju veliku ljubav prema filmu, koju u svojim prozama dokazuješ brojnim referencama, asocijacijama i citatima, jesi li razmišljao krenuti stopama Vlade Bulića i okušati se u scenaristici? Možda četveroručno, s Labrovićem?

Po pričama iz ''Doggiestylea'' na Akademiji dramskih umjetnosti postavljena je predstava ''Sex, laži i jedan anđeo''. Glumili su studenti s prve godine i kada su me pozvali na generalnu probu i poslije na predstavi bilo je to stvarno izuzetno iskustvo. Gledaš te svoje likove oživljene na pozornici i to je baš dobar osjećaj. Po prvi put vidiš te priče ispričane iz drugačije perspektive. Tu sam bio tek gledalac, ekipa s Akademije sve je napravila sama.

S režiserom Kyrilom Rubinsteinom i Markom Rukavinom iz producentske kuće 'Bunika' radim na kratkom igranom filmu ''Stari'' za kojeg smo scenarij napisali Kyril i ja po istoimenoj priči iz zbirke ''Doggiestyle'' . Volio bih to vidjeti, radit ćemo u crno-bijeloj tehnici, ali dug je put do te premijerne projekcije.

U nekakve duže scenarije nisam se još upuštao. Za film i kazalište pristup je drugačiji i još uvijek učim od onih koji to puno bolje rade. Romane ''Krimskrams'' i ''Tatoo'' mogu zamisliti kao filmske predloške, ali ključno je u svemu da ih može zamisliti i režiser.   

Pixies ili Violent Femmes? ''Magnolia'' ili ''Amores perros''?

Pixies. ''Amores perros''.

Glavni junak tvog romana ''Krimskrams'', također pisac, pita se ''čemu uopće sve to?'' (misleći na pisanje). Koji bi bio tvoj odgovor?

Kako sada stvari stoje ja pišem. Sve je isto kao i na početku, nema nikakvih kredita i slično, rukopis može i ne mora proći - sve ovisi o procjeni urednika. Ne postavljam si pitanja 'čemu sve to', pišem zato što mi se to sviđa i onda kada imam priču. Priča je najvažnija, bez priče nema ni književnosti, ni filma, ni glazbe - moraš imat priču.