Patricija Vodopija : Sretna sam što je u Splitu ostao velik broj sjajnih autora

Splitska Bookvica, jedna od najpopularnijih, a vjerojatno i  književna pozornica s najvećom posjećenošću u Hrvatskoj, dobar dio svoje slave može zahvaliti domaćici-moderatorici Patriciji Vodopiji.

Patricija je ovaj književni program osmislila i pokrenula u glazbenom klubu Quasimodo, prije nešto više od godinu dana, na nagovor voditelja kluba Željka Džeke, a na veselje publike, pisaca i konobara. Bookvica upravo završava svoju drugu uspješnu sezonu, od sutra odlazi na ljetne praznike, pa eto povoda, razloga i isprike za nekoliko e-mail pitanja. 

Olja Savičević Ivančević : O tebi se priča da si osoba koja je uspjela ostvariti  nemoguće - na svaku tvoju Bookvicu dođe od sedamdeset do sto sedamdeset ljudi. Otkrij nam tajnu, kako privlačiš gomile?

Patricija Vodopija: Ma meni se čini da to uopće nije moja zasluga, nego spoj nekoliko čimbenika: 1) u Splitu se jako malo događa na književnom planu pa su ljudi gladni događanja te vrste i hrle na manje-više sve što im se ponudi; 2) ne privlačim publiku ja, nego gosti koje dovedem, a to su ili kvalitetni, zanimljivi autori koje ljudi žele čuti kako čitaju i pričaju, ili neafirmirani pisci kojima dođu prijatelji, rodbina...; 3) prostor Quasimoda pokazao se kao sjajno rješenje, atmosfera je neobavezna, opuštena, može se popiti piće, publika ima priliku nešto reći i postaviti pitanja, svaki put poklonimo knjigu, a sve to skupa privuče popriličan broj ljudi.

Moja je zasluga u svemu tome minimalna, ali sam neizmjerno sretna što je nešto što sam prije malo više od godinu dana pokrenula iz čistog entuzijazma, ne znajući hoće li uopće koga zanimati ili će se sve skupa ugasiti nakon tri večeri, preraslo u gotovo brend.

Bookvice su se isprva održavale svaki drugi četvrtak, no u posljednje vrijeme imali smo priliku slušati i gledati i dvije tjedno - i svejedno su bile izvanredno posjećene. Zašto Quasimodo, u kojem se redovito održavaju i izvrsni koncerti, ljeti zatvara vrata? Navodno ste se zamjerili časnim sestrama iz obližnjeg samostana? S obzirom da se posljednjih dana govori i o mogućnosti zatvaranja kluba Kocka, tko će se  brinuti za duhovno zdravlje Splićana i Splićanki nesklonih narodnjacima i srodnim vidovima zabave?  Nudi li Split ikakve alternativne sadržaje?

- Nažalost na to pitanje ne mogu odgovoriti, to je politika kluba i odluka vlasnika. Koliko znam, Quasimodo svakog ljeta zatvara vrata, jer ljudi po vrućini teže otvorenim prostorima i nema smisla raditi svirke ako će svi većinu večeri provesti na terasi pa neće ni čuti što se unutra događa. Što se časnih sestara i susjeda općenito tiče, od samog početka smetala im je buka i upravo zbog toga na terasi nema zvučnika, a kad se održava koncert, vrata prema vanjskom „prostoru za pušače" pritvaraju se.

Quasimodo nema zaleđe u politici ili drugim moćnicima, potpuno je neovisan i zato je ponekad na meti zavidnika i nezadovoljnika, ali tako je to valjda sa svima koji žele plivati neovisno i protiv struje. Iskreno se nadam da se Kocka neće zatvoriti i da će im se grad „smilovati", jer imaju puno dobrih projekata, a još se iskrenije nadam da će i Quasimodo još dugo opstati, jer - za razliku od Kocke - ne prima ni kunu od grada niti bilo kojeg drugog sponzora i ovisi isključivo o publici i njezinoj potrošačkoj moći, koja u zadnje vrijeme nije baš najsjajnija.

Alternativnih je prostora u Splitu nažalost malo, tu je O'Hara koja redovito organizira koncerte, ali moja je osobna zamjerka što tamošnji koncerti počinju jako kasno pa ljudi koji ujutro imaju obveze teško izdržavaju taj tempo. Više nisam u godinama da svakodnevno izlazim pa ni ne znam postoji li još koji prostor u gradu za, uvjetno rečeno, „urbanu" publiku koji redovito nudi nešto više od običnog ispijanja pića, ali čini mi se da ne postoji, što je prilično poražavajuće kad uzmemo u obzir da je Split drugi po veličini grad u Hrvatskoj.

Rođena si i odrasla u Osijeku, a već godinama živiš i radiš u Splitu. Usporedba Split - Osijek? Može i na književnom planu.

- Osijek će zauvijek ostati u mome srcu i najviše mi nedostaje kad dođem u njega (paradoksalno, ali tako je; uvijek želim ostati još koji dan dulje...), ali Split je moja sadašnjost, a pretpostavljam i budućnost. Kad bih morala stavljati plus i minus kao predznak, Osijek bi za mene bio u prednosti po pitanju „mitteleuropske" kulture, koja mi je više u krvi od ovdašnje mediteranske; dok su prednosti Splita predivna klima, more, opušteniji pogled na život, veća životna vedrina. U Splitu sam upoznala puno predivnih ljudi i volim ovdje živjeti.

Kad sam pokretala Bookvicu, pomalo sam se pribojavala da će neki negativno reagirati što je došljakinja preuzela jednu takvu javnu ulogu kao što je vođenje književnog programa, razmišljala sam kako bi mi bilo draže da te večeri vodi netko tko priča „po splitski", jer iz mene izlazi Slavonija čim zinem, ali nisam primijetila da mi zamjeraju pa sam se malo smirila u tom pogledu, a mislim i da sam Bookvicom dokazala svoju ljubav prema ovome gradu.

Kad smo kod usporedbe na književnom planu, u zadnjih 10-ak godina nažalost nisam dobro upoznata s književnim zbivanjima u Osijeku, posebice po pitanju mladih autora, ali ne mogu reći da do mene dolaze glasovi o nekim novim imenima. Još uvijek su mi najpoznatiji pripadnici moje generacije ili malo stariji: Delimir Rešicki, Nenad Rizvanović (koji doduše živi u Zagrebu), Ivana Šojat Kuči...

Kruno Lokotar, urednik u Algoritmu, nedavno je u Bookvici izjavio da je splitska književna scena trenutačno najživlja u državi, premda ja mislim da Zagreb tu ipak drži primat, već i zbog toga što je popriličan broj pisaca iz ovih krajeva odselio u Zagreb. No sretna sam što je u Splitu ostao velik broj sjajnih autora, jer da nije tako, ne vjerujem da bih se upustila u pokretanje književnog programa - bilo bi suviše skupo uvijek dovlačiti pisce iz drugih krajeva. Divno je što imamo toliko vlastitih snaga na terenu (što afirmiranih, što neafirmiranih) pa zahvaljujući njima nije teško održavati kvalitetan književni program.

Baviš se književnim prevođenjem, prilično usamljeničkim i tihim obrtom. Tko te nagovorio da se baciš u voditeljske vode i zašto si pristala? Naime, posljednjih je mjeseci teško zamisliti ijedan literarni festival u gradu bez tebe, a počela si i preporučivati  knjige na vrlo slušanom lokalnom radiju...

- Priznajem, nije me bilo lako nagovoriti. Željko Džeko Bili, voditelj kluba Quasimodo, već mi je dugo godina dobar prijatelj, a od samog početka njegovog angažmana u Quasimodu (nakon gašenja kultnog Hey Joea) počeo me je zapitkivati bih li pokrenula književni program, jer je silno želio proširiti djelovanje kluba i na druge oblike umjetnosti. Neke dvije godine sam ga odbijala, svjesna da nisam dovoljno kompetentna za takvo što, jer nisam ni kritičarka ni recenzentica ni teoretičarka književnosti, nego tek zaljubljenica u književnost i književno prevođenje. Dugo sam ga poticala da nađe nekog drugog, a kako on nije nikog nalazio, a ja postepeno počela shvaćati da od toga neće biti ništa ako ne zasučem rukave, napokon sam početkom 2009. pristala razmisliti o njegovom prijedlogu.

Kao prvo, željela sam da to ne budu klasične promocije, koje ljudi često shvaćaju elitističkima i dosadnima pa ih izbjegavaju, nego da se program zasniva prije svega na čitanju, a zatim na neobaveznom, nepretencioznom razgovoru s autorom. S idejom sam se prvo obratila Renatu Baretiću, još jednom dugogodišnjem prijatelju, moleći ga da mi iskreno kaže svoje mišljenje i spoji me s „utorkašima". Renato je dobro reagirao, dao mi kontakte koje sam željela (neizmjerno sam mu zahvalna, bez njegove podrške ne bih se usudila krenuti u taj projekt) i sve se polako zakotrljalo u travnju prošle godine. Nadala sam se da će biti uspješno, ali iskreno rečeno nisam ni sanjala da ćemo nakon godinu dana već imati „status". To me strašno veseli.

A po pitanju radija, Vedran Limić uspio me je nagovoriti da svaki tjedan preporučim jednu knjigu na Radiju KL Eurodom, ali tu se također radi o osobnim osvrtima i dojmovima, a ne o kritikama. I dalje sam uvjerena da ima ljudi koji bi ovaj posao radili puno bolje od mene, ali karte su se jednostavno tako posložile i tu sam gdje sam. Više bih voljela biti nevidljiva sila iza Bookvice, ne volim „self-promotion", ali kad se baviš nekom javnom aktivnošću, valjda moraš biti spreman i na pokoji istup u medijima, sve u svrhu promocije projekta u koji vjeruješ.

S obzirom da si jedna od najrevnijih čitateljica koje poznajem, preporuči čitateljima Modernih vremena nešto iz novije produkcije što ti se posebno svidjelo!

- To pitanje bolje izbaci ako misliš da će biti sukob interesa, jer ću preporučiti „Adio kauboju", s obzirom da me nijedna knjiga u zadnje vrijeme nije toliko dojmila i ne želim odstupiti od toga, jer ne bih bila potpuno iskrena. 

Neću ništa izbacivati, čitatelji su pametni, znaju da je korupcija uzela maha i da si tako odgovorila samo zato što te ja pitam. Na Bookvici se često i pjeva, svira. Tko je najbolji pjevač među piscima?

- Od onih koji su gostovali u Bookvici najkvalificiranija je svakako Ivana Šojat Kuči, koja je ujedno članica opernog zbora HNK u Osijeku, a sjajnima su se pokazali i Predrag Lucić, Boris Dežulović i Renato Baretić, koji spremno zapjevaju svaki put kad se pojave na pozornici Quasimoda.

Najdraža Bookvica bila ti je... I zašto?

- Sve Bookvice (dosad ukupno 25) su mi drage na svoj način, a istaknula bih možda (kronološkim redom) Renata Baretića, koji je probio led, izveo pravi show i privukao otprilike 180 ljudi; Antu Tomića, koji je čak 40 minuta bez stanke čitao iz tada još neobjavljene „Poskokove Drage", a publika ga slušala širom otvorenih očiju i ušiju; Tomislava Torjanca, s kojim smo zagazili u likovne vode i koji nam je u goste putem Skypea doveo sjajnog kanadskog pisca Yanna Martela; Predraga Lucića i Borisa Dežulovića, na čijem je nastupu bilo više ljudi nego na hit-koncertima; Irenu Delongu i Dariju Roić, samozatajne autorice sjajnih pjesama i kratkih priča, kojima je to bio prvi javni nastup i koje su imale užasnu tremu, ali ih je brojna publika fantastično podržala... Ma ima ih još, ali neću sad duljiti...

Završimo u revijalnom tonu: Bili i ti ste svojedobno, u Slobodnoj Dalmaciji, najavljivali i gostovanje Nicka Cavea. Ostajete li pri toj izjavi da ćete ga kad-tad dovesti i postoje li već neki pakleno dobri planovi za sljedeću sezonu?

- A joj, to gostovanje Nicka Cavea bila je šala (naslov članka bio je parafraza one poznate „Budimo realni, očekujmo nemoguće", znači Nick Cave = nemoguće), ali kako su nas neki ljudi očigledno ozbiljno shvatili, možda i nešto pokrenemo u tom smislu. Nije teško napisati mail gosp. Caveu i zamoliti ga da dođe, ali mislim da nema smisla nadati se potvrdnom odgovoru.

Nicka Cavea sam u tom intervjuu spomenula zato što se kao glazbenik-književnik (čiji sam veliki fan) sjajno uklapa u koncept Quasimoda kao glazbenog kluba u kojem se događa i književnost. Na svijetu dakako ima mnogo velikih pisaca koje bih rado vidjela u Bookvici, ali mislim da ćemo za takve velike projekte ipak prvo trebati pronaći sponzora.

Za sljedeću sezonu imam okvirne dogovore s mnogo izvrsnih književnica i književnika. Najnoviji je dogovor s Vedranom Rudan, koja nam je obećala ekskluzivan nastup u Splitu, premda inače nerado nastupa. Vjerujem da ćemo se iduće sezone družiti i sa Zoranom Ferićem, Damirom Karakašem, Arsenom Dedićem, Julijanom Matanović, Edom Popovićem, Robertom Perišićem, Ivanom i Romanom Simić Bodrožić i mnogim drugima, koji su izrazili spremnost doći, samo još trebamo utvrditi točne datume.

Također se nadam da ćemo u lipnju iduće godine u Split ponovno dovesti Festival europske kratke priče, koji će slaviti 10. obljetnicu postojanja.