Ima tome već dvadeset godina otkako je Robert Vrbnjak otisnuo stotinu primjeraka zbirke "Triplex letačice". Zbirka je prvotno objavljena "u doba kad su izdavaštvo i književnost općenito u Hrvatskoj bili u krizi". Ima stoga nekog smisla, u vremenu neobično nalik onomu od prije dvadeset godina, poslati u svijet obnovljeno i dopunjeno izdanje staroga rukopisa. Vratiti se počecima i ponovno zaplivati strujama suvremene književne bare kao da se u međuvremenu ama baš ništa nije dogodilo.

Nisu to iste pa čak ni jednake zbirke (Vrbnjak je očito prekrajao jezik i motive svojih priča ne bi li iste ljepše nalegle na vrijeme u kojemu se nanovo pojavljuju), ali ni samo vrijeme nije ni isto ni jednako onome od prije dva desetljeća. U tom se smislu promjena izvornoga teksta očituje i kao danak vremenu i kao komentar na karakter promjene.

Minorne razlike prve i druge zbirke, ograničene na nekoliko leksičkih intervencija i nešto moderniziranih poredbi, po snazi i karakteru odgovaraju promjenama hrvatskoga društva koje je zbirke, uvjetno rečeno, i porodilo. I u jednom i u drugom slučaju promjena je retoričkog karaktera. Temeljna se misao (ili – u slučaju hrvatskoga društva – nedostatak misli) nije promijenila. I jedno i drugo još uvijek izvire iz krize – iz šizofrenog stanja koje prožima svu teoriju i praksu egzistencije. 

Vezivati, doduše, "Triplex letačice" uz ideje, prakse i jezik krize istovremeno je i točan i pogrešan put. S obzirom na permanentnost kriznog stanja (sjeća li se itko vremena koje nije bilo "krizno"?) paralelizam krize devedesetih i krize desetih te posljedično tumačenje književnoga teksta kao znakovitog odgovora/komentara na ovdje-i-sada postaje "lošom praksom razumijevanja teksta". Književni se tekst uvijek javlja za vrijeme krize i u tome nema, iako se može tražiti, ničeg znakovitog.

"Triplex letačice" ne zamaraju se, naime, konkretnijim manifestacijama vanjskoga svijeta pa je ta međuigra teksta i konteksta, ponekad namjerna, a ponekad slučajna tek jedna od mogućih varijacija na temu potrage za smislom, čemu se sam tekst veselo opire. No, igra poredbi, paralelizama i neočekivanih analogija igra je na kakvu nas same priče pozivaju, jer se upravo na njoj i temelje. Te priče Vrbnjak sastavlja od raspršenih elemenata mitološkog, popularnog i "prljavo stvarnog", od buke (bez bijesa) i šumova jezika, od nonšalantnih skokova iz realnog u nadrealno (pa i obratno), od simboličkog kaosa života nehajno sputanog unutar ograda priče gdje glumi da ima i smisao i svrhu.

(Matko Vladanović)

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.