Monografija "Goran Bare : Budi ponosan" osobni je i skromni pokušaj novinara i glazbenog kritičara Aleksandra Dragaša da se Goranu Baretu, u godini u kojoj obilježava 30 godina diskografske karijere, oduži jednom knjigom o njemu i njegovu djelu, u kojoj je nastojao obuhvatiti neke od najvažnijih značajki autorstva pa i biografskih fakata tog velikog (rock) pjesnika i pjevača.

U tom smislu, ova monografija – sačinjena od ranije u Jutarnjem listu objavljenih, donekle izmijenjenih i ponešto nadopunjenih, ali i nekih posve novih tekstova – prvenstveno je nastojanje autora da vrednuje najvažnije odlike djela Gorana Bareta, ali i poziv mlađima i zdravijima da netko od njih, s više vremena i manje obaveza, ispiše biografiju u kojoj bi dublje istražio njegove životne zgode i nezgode.

Ipak, autor se nada da je uspio obuhvatiti neke od najvažnijih značajki Gorana Bareta s kojim se odavno poznaje, kao glazbeni kritičar i kao izdavač nekih od albuma Majki, jedno vrijeme i menadžer tog benda, ali i kao, prije i poslije svega, poklonik punka i rocka kroz koje su se i upoznali.

***

Rock'n'roll smo poimali poput pankerske (auto)destrukcije u kojoj ne možeš izdurati dugo nego se tek nadati da nećeš završiti u famoznom „klubu 27" poput Roberta Johnsona, Briana Jonesa, Jimija Hendrixa, Janis Joplin, Jima Morrisona, a ubrzo i Kurta Cobaina koji je pucnjem u glavu ubio i sebe i dio snova generacije X kojoj smo pripadali. Zašto ovo uopće pišem? Prvenstveno zato jer mi već dobrih 20 godina ide na jetra s koliko se strvinarske strasti mediji Baretom bave uglavnom radi njegovih poroka, ovisnosti, scenskih „skandala" i životnog stila kojeg, dakako, ni sam Goran ne bi nikome preporučio, a što je u intervjuima često i bez srama isticao. U redu, da je Bare bio samo džanki, a ne jedan od najkarizmatičnijih rock frontmena i pjesnika koji su hodali ovom i susjednim zemljama, mediji se ne bi toliko osvrtali na njegove „ispade" ili tragedije koje su mu se događale.

Ipak, otkako je i u nas prevladalo tabloidno žutilo, pogotovo ono televizijsko i internetsko, stjecao sam utisak da je takvim medijima i emisijama bilo daleko važnije na čemu će i u kakvom stanju uhvatiti Bareta negoli se ozbiljno pozabaviti njegovim radovima i opusom koji je u proteklih 30 godina narastao na deset studijskih albuma, što s Majkama, što samostalnih te tri live izdanja i pokoju kompilaciju. U svemu tome doista je jadno i gadno što većina onih koji su Bareta ganjali kao vrag grešnu dušu – premda je masu puta javno priznao da je za svoje grijehe kriv samo on, a ne netko drugi – nisu iza sebe ostavili ništa ni vrijedno, ni bitno, osim ako pod time ne smatraju čeprkanje po nečijoj jetri, krvi ili psihi. Majku mu jebem, pa vi se tom čovjeku koji je toliko toga iza sebe ostavio s Majkama ili pod osobnim imenom i prezimenom, a koji i danas stvara, nikada niste ni potrudili zagledati u dušu.

Kao da nikada niste ni slušali njegove pjesme, od onih ranijih poput "Svaku noć i svaki dan", "Ne mogu se kontrolirati", "Lutak iskrivljenog lica", "Iz sve snage", "Zbunjen i ošamućen", preko "Krvarim od dosade", "Mršavi pas", "Budi ponosan", "Fantastična vatra" i "Vrijeme je da se krene", "Mene ne zanima", "A ti još plačeš", "Baretov blues" te "Ostat ću svoj", "Put ka sreći", "Neka se čudo desi", "Svaki put kada odeš", "Čičin boogie", pa do novijih, "Pozovi me u ponoć", "Depresija", "Ljubav krvari", "Skarabej Go-Go", "Dobri anđeo te noći je pao" i "Teških boja".

A nisu to samo primjeri velike i kvalitetne, moćne i istinske, osjećajne i lijepe rock poezije nego i zrcaljene Baretovog života. To su pjesme kojima je opisivao svoja stanja, nemire, potrage, borbe, padove, uspone, posrtanja, uzdizanja, rođenje, ljubav, starenje, smrt, dosadu, beznađe, nadu, pakao, raj, ponos, prkos, strah, patnju, slobodu, ovisnost. Te i takve njegove pjesme često su i naše, ma koliko drugačijim stilom života živjeli. Ako takve stihove i pjesme možda i nije mogao ispisati da nije prošao sve loše što droge i alkohol nose sa sobom, Bare je iz tog mračnog ponora na svjetlo dana iznio opus kakav je mnogim trezvenjacima i poklonicima zdravog života nedostižna i grandiozna umjetnost kakvu nikada neće biti kadri stvoriti, a možda ni pojmiti.

I to ne samo u garage rocku i proto-punku s kakvima su Majke provalili na jednu učmalu pop–rock scenu nego i u bluesu, folku i countryju, kao jedan od rijekih u nas koji ih je na pravi način shvatio da bi i u njima stvorio impresivne dojmljive i snažne pjesme. Naime, Bare nije samo stil i pojava koja plijeni pažnju publike i medija iz ovih ili onih razloga. On je i suština i bit, istinski a ne lažni propovjednik, a to je nešto što mnogima u nas fali. Za takvu misiju taj naš rock'n roll mesija i karizmatik, kako ga u šali njemu bliski volimo nazivati na oltar umjetnosti polagao je i vlastiti život ili barem radi umjetnosti krvario i odlazio tamo gdje se mnogi nisu usudili zakoračiti pa i na svoj način plakao i molio da mu se ista ukaže i da je nama prenese. To je njegovo poslanje, a ne je li osvanuo na nekoj klupici u parku, zaglavinjao u bekstejdžu, razbio glavu na pozornici, urokao se, naroljao, zaspao na dodjeli neke nagrade.

Stoga, ako se koncem 80-ih malo tko i mogao nadati ili uopće pomisliti da bi Bare mogao proslaviti 30 godina diskografske karijere, unatoč svim izgledima dočekali smo tu veliku obljetnicu. Važnu ne samo za Bareta i Majke nego i za ovdašnju rock glazbu pa i cjelokupnu hrvatsku kulturu kojoj je doprinijeo pjesmama čije bi stihove, kad bi bilo inteligencije, trebalo vremenom uvrstiti i u lektiru. Neka zvuči i skaredno, ali zašto uz Tina Ujevića i Ivana Gorana Kovačića ne i Gorana Bareta? Pa zar je tako teško pojmiti koliko je istine sažeo o našim vremenima kad je napisao „Reci mi, Bože, koje si boje kože /Bože, daj kaži, to o tebi da l' su laži / Ti znaš sve, tako bar govore / Mora da je super gore / Kad se prozori raja otvore"?. Tako pišu, pjevaju i govore samo pravi vjernici i propovjednici, oni koji propitkuju i sebe i ljude i društvo i Boga, ne bi li spoznali i istinski smisao života i smrti. Pitate li mene, takvi su stihovi jedini ispravni vjeronauk.

I zato ova monografija Gorana Bareta. Slojevitog i kompliciranog čovjeka koji je ponekad osjećajan i drag, duhovit i zabavan, vispren i pronicljiv, nježan i dirljiv, a ponekad opak i svadljiv, bezobziran i mrgudan, destruktivan i mračan, težak i divlji. No, kakav god u ovom ili onom trenutku bio, Bare je iz takvih svojih, anđeoskih i satanskih, krotkih i opasnih stanja svijesti, duše i uma na svjetlo dana i tminu noći iznosio moćno i duboko, impresivno i iskreno pjesništvo, karizmatičnu scensku i pjevačku pojavnost, nepobitnu i grandioznu umjetnost.

Iz prologa, Aleksandar Dragaš

Monografija "Goran Bare : Budi ponosan" pomno je i vizualno atraktivno grafički oblikovana te opremljena mnoštvom sjajnih fotografija (grafički oblikovali: Bachrach&Krištofić), a u njoj se nalazi i poveznica na jedinstveni kod za preuzimanje albuma "Baretov blues 21. stoljeća", koji sadrži najznačajnije pjesme Gorana Bareta po po izboru Aleksandra Dragaša (stihovi pjesama nalaze se u dodatku na kraju knjige).

Aleksandar Dragaš – novinar, publicist, diskograf, koncertni promotor – rođen je u Zagrebu, 16. siječnja 1967. Na Ekonomskom fakultetu početkom 1991. godine diplomirao je s temom „Nezavisni diskografski proizvod na domaćem tržištu". Prvi tekst objavio u Poletu, u siječnju 1985. Osim u Poletu, brojne pop i rock kritike, reportaže, eseje, izvještaje, temate, biografske tekstove i intervjue objavljivao je u mnogim domaćim i stranim tiskovinama (Studentski list, Quorum, Studio, Ritam, Heroina i Heroina Nova, Vjesnik, FM, Nedjeljna Dalmacija, Jutarnji list, Glorija, Playboy, Time Out, Hi-Fi Media, Cantus...). Autor je preko 3000 novinskih tekstova objavljenih od 1985. do danas.

Godine 1989. pokreće nezavisnu diskografsku kuću Search & Enjoy za koju su snimali Obojeni program, Majke, Boye, Quod Massacre, Studeni Studeni, Sin Albert i Gregor Samsa. Godine 1992. osniva nezavisnu diskografsku etiketu T.R.I.P. za koju su snimali Hladno pivo, Majke, Overflow, Anesthesia, Laufer, Zadruga, The Stuff, Res Nullius i drugi. Od 1994. do 1996. bio je glazbeni urednik domaće rock glazbe i licencni urednik pop rock i jazz glazbe inozemnih diskografskih kompanija Warner Music i EMI u diskografskoj kući Croatia Records u kojoj usko surađuje sa Sinišom Škaricom te, između ostalih, uređuje izdanja Psihomodo Popa, Parnog valjka, Majki, Drage Mlinarca, Bijelog dugmeta, Laufera, Zadruge i Hladnog piva.

Uređivao je i vodio glazbene emisije na Radiju 101 i Radiju 1 te na Hrvatskom radiju posvećene najzanimljivijim recentnim albumima svjetske i domaće glazbene produkcije uz podsjećanje na antologijska i manje poznata djela popularne glazbe. U Hrvatskoj i Sloveniji organizirao je više od sto klupskih koncerata domaćih i inozemnih izvođača.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.