Cintio Vitier
Fina Garcia Marruz
Kad nestaje svjetlost
- Nakladnik: Jordan Jelić (vl. naklada)
- Urednik: Jordan Jelić
- Prijevod: Jordan Jelić
- 12/2007.
- 62 str., meki uvez
- ISBN
- Cijena: 5.31 eur
Preračunato po fiksnom tečaju konverzije 7,53450 kuna za 1 euro - Cijene knjiga su informativnog karaktera, navodimo prvu cijenu po izlasku knjige iz tiska. Preporučamo da cijene i dostupnost knjiga provjerite kod nakladnika ili u knjižarama! Moderna vremena više se ne bave prodajom knjiga, potražite ih u knjižarama, antikvarijatima ili u knjižnicama.
Kad je riječ o suvremenoj kubanskoj poeziji općenito, onoj nastaloj u posljednjih gotovo pet desetljeća, valja odmah otkloniti predrasude da je to stvaralaštvo u najužoj korelaciji s političkim sustavom zemlje ili pak vjerovanje da je jedino takva poezija (i) moguća, odnosno da je takva mogla (pre)živjeti unutar specifičnog socijalističkog modela u karipskom ozračju.
Zapravo, odista je lako u toj poeziji prepoznati slijed pjesničke tradicije jedne zemlje, ali i njegovanje nove socijalne poezije kao dijela sveukupne kontinentalne tradicije i tako nove stečevine vratiti u matricu zajedničkog kontinentalnog korpusa.
Dakako, njena prepoznatljivost i u karipskoj komponenti čini je zasebnom i originalnom, naročito u formi sona ili općenito u tvorbi afrokubanskog poetskog modela, čiji je odnos s prošlošću ujedno i njegova geneza iz kojeg se uvijek dovoljno emanira ishodište opasano sladostrašću, patnjom, osamom, svjetkovinom, magijskom stvarnošću ili snom kao (s)poznatom zamjenom za ideal u potvrđivanju duhovne solidarnosti u stvarnosti njihova otoka kao vlastitog kozmičkog posjeda.
Nedvojbeno, zajednički nazivnik za većinu suvremenih kubanskih pjesnika je suglasnost komunikacije s ishodištem kako bi se iz zadanog stiglo do univerzalnog, ostalo vjerno u smislu ne-izdati. Dakle, kako bi se ostalo u vremenu postojanja te se oduprlo zaboravu.
Tako se uspjelo vratiti elementarnom življenju u temeljnoj identifikaciji središnjeg zanimanja da se očuva, a ne iscrpi trajanje pjesnika, a da se pjesništvu osigura kontinuitet vrijednosti koju je vazda imalo u književnosti Latinske Amerike.
Takvim pjesnicima pripada i bračni par Cintio Vitier (1921.) i Fina Garcia Marruz (1923.), pjesnici povratka iskonu kao pratemelju njihova poesisa. Oni su pjesnici povratka iskonu kao pratemelju njihova poesisa, a poeziju im određuje i njihova istinska i praktična religioznost u što sam se uvjerio budući da sam s njima radio u Centru za istraživanje Jose Martija za vrijeme moga boravka na Kubi 1985. godine.
Duhovnost njihove poezije iščitava se u pojedinim pjesmama na suptilan i implicitan način poput vječnog naspram svakidašnjeg, poput tajne koju treba otkriti i doživjeti. Zapravo, to je neka vrsta pjesničke ontologije kako bi se njome zaustavilo razaranje duše, a ljubav koja bi putem svjetlosti bila pjesma-vodilja, postala tako canto llano.
Svjetlost tako uvijek spaja dvije obale u ljudskom življenju koje stalno izmiču jedna drugoj i to uvijek kad nestaje svjetlost kao skriveno božanstvo u kojem se prepoznaje istinski čovjek.
( Jordan Jelić )
Zapravo, odista je lako u toj poeziji prepoznati slijed pjesničke tradicije jedne zemlje, ali i njegovanje nove socijalne poezije kao dijela sveukupne kontinentalne tradicije i tako nove stečevine vratiti u matricu zajedničkog kontinentalnog korpusa.
Dakako, njena prepoznatljivost i u karipskoj komponenti čini je zasebnom i originalnom, naročito u formi sona ili općenito u tvorbi afrokubanskog poetskog modela, čiji je odnos s prošlošću ujedno i njegova geneza iz kojeg se uvijek dovoljno emanira ishodište opasano sladostrašću, patnjom, osamom, svjetkovinom, magijskom stvarnošću ili snom kao (s)poznatom zamjenom za ideal u potvrđivanju duhovne solidarnosti u stvarnosti njihova otoka kao vlastitog kozmičkog posjeda.
Nedvojbeno, zajednički nazivnik za većinu suvremenih kubanskih pjesnika je suglasnost komunikacije s ishodištem kako bi se iz zadanog stiglo do univerzalnog, ostalo vjerno u smislu ne-izdati. Dakle, kako bi se ostalo u vremenu postojanja te se oduprlo zaboravu.
Tako se uspjelo vratiti elementarnom življenju u temeljnoj identifikaciji središnjeg zanimanja da se očuva, a ne iscrpi trajanje pjesnika, a da se pjesništvu osigura kontinuitet vrijednosti koju je vazda imalo u književnosti Latinske Amerike.
Takvim pjesnicima pripada i bračni par Cintio Vitier (1921.) i Fina Garcia Marruz (1923.), pjesnici povratka iskonu kao pratemelju njihova poesisa. Oni su pjesnici povratka iskonu kao pratemelju njihova poesisa, a poeziju im određuje i njihova istinska i praktična religioznost u što sam se uvjerio budući da sam s njima radio u Centru za istraživanje Jose Martija za vrijeme moga boravka na Kubi 1985. godine.
Duhovnost njihove poezije iščitava se u pojedinim pjesmama na suptilan i implicitan način poput vječnog naspram svakidašnjeg, poput tajne koju treba otkriti i doživjeti. Zapravo, to je neka vrsta pjesničke ontologije kako bi se njome zaustavilo razaranje duše, a ljubav koja bi putem svjetlosti bila pjesma-vodilja, postala tako canto llano.
Svjetlost tako uvijek spaja dvije obale u ljudskom življenju koje stalno izmiču jedna drugoj i to uvijek kad nestaje svjetlost kao skriveno božanstvo u kojem se prepoznaje istinski čovjek.
( Jordan Jelić )
© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.
