Entuzijazam s kojim Jordan Jelić prevodi pa čak i u vlastitoj nakladi izdaje pjesničke zbirke autora španjolskog govornog područja doista je impresivan, baš kao i cijela niska prevedenih izdanja. Jelićeva "fiksacija" na lik i djelo Federica Garcia Lorce rezultirala je s nekoliko knjižica ("Pjesme", "Cante jondo", "Zemlja luna"), između kojih je "Tamaritski divan" posebno zanimljiv jer se radi o posljednjoj Lorcinoj knjizi dovršenoj pred pjesnikovu smrt u mjestancu tamaritu pokraj Granade.

Ispisana u književnim formama gasela i casida, ona iskazuje snažni predosjećaj smrti, kojeg je Lorca vješto uklopio u maursko-andaluzijsku prošlost.

Sin imućnog andaluzijskog zemljoposjednika; studirao književnost i pravo, učio glazbu. 1919. otišao u Madrid, gdje je upoznao španjolske intelektualce toga doba. Od 1929. do 1930. boravio u SAD-u i posjetio Kubu, potom se vratio u novoproglašenu Republiku Španjolsku. Na poziv svojega granadskog prof. socijalista F. de los Riosa, postaje direktorom i umjetničkim animatorom studentskog putujućeg kazališta La Barraca, s kojim obilazi i najzabačenije krajeve Španjolske prikazujući djela španjolskih klasika i provodeći ideju o društvenoj ulozi kazališta. Građanski rat zatekao ga je u Granadi, gdje je uhićen i strijeljan.

Prvu zbirku pjesama «Dojmovi i krajolici» (Impresiones y paisajes) objavljuje 1918. godine. Sljedeća zbirka «Knjiga pjesama» (Libro de poemas, 1921) već pokazuje odlike kasnije Lorkine poezije: duboki osjećaj za krajolik i rodnu zemlju, senzibilnost, smisao za glazbu stiha, slikovitost i inventivnost metafora. Slijedi zbirka «Pjesme» (Canciones, 1927), koja obuhvaća stihove nastale 1921-24. i najavljuje najpoznatiju zbirku «Ciganski romancero» (Romancero gitano, 1928), koja je do 1936. imala 6 izdanja.

Za pjesnikova boravka u Americi nastaje zbirka «Pjesnik u New Yorku» (Poeta en Nueva York, 1940., sa znamenitom odom W. Whitmanu), koja je posmrtno objavljena u Meksiku. Te pjesme bliske nadrealizmu zrcale pjesnikov doživljaj Amerike kao kaosa moderne civilizacije bez čovječnosti.

Veliku je pozornost Lorca je posvećivao pisanju kazališnih djela, osobito nakon povratka iz Amerike; dosegnuvši visoke domete španjolskom je kazalištu donio svjetsku slavu.

U svojim najsnažnijim dramama on je pjesnik ljudske strasti i patnje, neposredan i slikovit. Glavni su aktanti u njegovim tragedijama žene, njihova ljubav, čulnost, materinstvo, opterećenost društvenim i religioznim predrasudama.

Najpoznatije su drame «Krvava svadba» (Bodas de sangre, 1933), «Yerma» (1934) i «Dom Bernarde Albe» (La casa de Bernarda Alba).

Lorca je najugledniji španjolski pjesnik 20. st., koji je spontanim stvaralačkim nagonom sjedinio tradicionalne vrijednosti španjolske književnosti, narodne baštine te moderna strujanja svojega doba.


Izvor: "Leksikon stranih pisca", Školska knjiga, 2001.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.