"Publika" nije samo drama u kojoj se veličaju ljudske slobode: seksualna, politička i teatarska; ona je isto tako drama o slobodi imaginacije i trijumfu scenske simbolike. Nadrealistička providnost otkriva duboku freudovsku simboliku, kao bitan element španjolske avangarde.

Režiser-agoničar čitav je svoj život posvetio konvencionalnom teatru prilagođenom građanskoj drami - Teatru pod vedrim nebom - a dramski komad Romeo i Julija bijaše njegovo posljednje djelo koje je stavio na daske. Oženjen je, ima djecu i stidljivo skriva svoje homoseksualno nagnuće. U njegovu snu ili prije deliriju koji proizlazi iz sagledavanja vlastitog života, on se odvažuje na to da istoimenu dramu prikaže na posve drugačiji način: uloge Romea i Julije ne igraju više muškarac i žena, već dvojica muških glumaca.

Cilj drame je sljedeći: dokazati postojanje akcidentalne ljubavi koja se može očitovati i u obliku homoseksualne ljubavi, i istodobno raskrinkati duboku laž što se krije iza konvencija građanskog teatra, koji je opet sa svoje strane još jedna velika laž podržavana od samoga društva. Uvidjevši da se pred njegovim očima odvija apologija homoseksualne ljubavi, pomagač iz publike buni se i, vičući iz svega glasa zajedno s ostatkom netrpeljivih i razularenih promatrača, mučki ubija glumce.

Polazeći od tih pretpostavki Lorca, posredstvom modifikacije i aktualizacije lica-publike, pretvara svoju dramu u most kojim Dioniz ravno korača njoj ususret.

Sin imućnog andaluzijskog zemljoposjednika; studirao književnost i pravo, učio glazbu. 1919. otišao u Madrid, gdje je upoznao španjolske intelektualce toga doba. Od 1929. do 1930. boravio u SAD-u i posjetio Kubu, potom se vratio u novoproglašenu Republiku Španjolsku. Na poziv svojega granadskog prof. socijalista F. de los Riosa, postaje direktorom i umjetničkim animatorom studentskog putujućeg kazališta La Barraca, s kojim obilazi i najzabačenije krajeve Španjolske prikazujući djela španjolskih klasika i provodeći ideju o društvenoj ulozi kazališta. Građanski rat zatekao ga je u Granadi, gdje je uhićen i strijeljan.

Prvu zbirku pjesama «Dojmovi i krajolici» (Impresiones y paisajes) objavljuje 1918. godine. Sljedeća zbirka «Knjiga pjesama» (Libro de poemas, 1921) već pokazuje odlike kasnije Lorkine poezije: duboki osjećaj za krajolik i rodnu zemlju, senzibilnost, smisao za glazbu stiha, slikovitost i inventivnost metafora. Slijedi zbirka «Pjesme» (Canciones, 1927), koja obuhvaća stihove nastale 1921-24. i najavljuje najpoznatiju zbirku «Ciganski romancero» (Romancero gitano, 1928), koja je do 1936. imala 6 izdanja.

Za pjesnikova boravka u Americi nastaje zbirka «Pjesnik u New Yorku» (Poeta en Nueva York, 1940., sa znamenitom odom W. Whitmanu), koja je posmrtno objavljena u Meksiku. Te pjesme bliske nadrealizmu zrcale pjesnikov doživljaj Amerike kao kaosa moderne civilizacije bez čovječnosti.

Veliku je pozornost Lorca je posvećivao pisanju kazališnih djela, osobito nakon povratka iz Amerike; dosegnuvši visoke domete španjolskom je kazalištu donio svjetsku slavu.

U svojim najsnažnijim dramama on je pjesnik ljudske strasti i patnje, neposredan i slikovit. Glavni su aktanti u njegovim tragedijama žene, njihova ljubav, čulnost, materinstvo, opterećenost društvenim i religioznim predrasudama.

Najpoznatije su drame «Krvava svadba» (Bodas de sangre, 1933), «Yerma» (1934) i «Dom Bernarde Albe» (La casa de Bernarda Alba).

Lorca je najugledniji španjolski pjesnik 20. st., koji je spontanim stvaralačkim nagonom sjedinio tradicionalne vrijednosti španjolske književnosti, narodne baštine te moderna strujanja svojega doba.


Izvor: "Leksikon stranih pisca", Školska knjiga, 2001.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.