Baltazar tad skroz gubi živce. Optužuje sve i svakoga za večerašnji fijasko, općenito za status benda što beznadežno tavori u ljepljivoj melasi anonimnosti. Dere se da ne želi više svirati pod ovakvim okolnostima i da će, ako je bude, sutrašnju svirku još odraditi i da se onda "svi skupa fino tjeramo u tri pizde materine!
Pokušavam ga nekako smiriti, odobrovoljiti, pokušavam mu objasniti da nitko od nas tu nije kriv zbog ovakvog razvoja situacije, ali on mi se obrecne u lice kazavši kako drugorazrednog staračkog stihoklepca poput mene ništa nitko nije pitao i da zavežem jer ću inače dobiti po labrnji.
Gašpar iznerviran izrečenim skače kao furija i ljutito pogađa Baltazara šakom ravno u glavu. Ni on, iako inače miran i flegmatičan dečko, ne može više sakriti nervozu.
Izlazim iz kluba da ne gledam ostatak obračuna.
Baltazar je Gašparu vratio udarac – to sam još vidio. Palim cigaretu i pogledavam s vremena na vrijeme kroz zatvorena staklena vrata kako teče brutalno lemanje bendovskih kamerada.
Općem metežu uskoro se pridružuje i nekoliko posjetioca sa šanka. Udarci pljušte na sve strane i u sklopu obračuna što traje, razbija se inventar kluba.
Nadam se samo da bend neće i to morati platiti.

Protagonist „Priče o sporom, nešto bržem i brzom umiranju“ u srednjim je pedesetim godinama, upravo je ostao bez posla, živi sam, u potpunoj besparici, te pokušava napisati priču o bivšem nogometašu koji neplanirano završava u središtu građanskog rata u Mongoliji. Nakon što shvati da će teško zaraditi neki novac svojom knjigom, jedva preživljavajući tako što vozi taksi i dostavlja hranu, a i zbog incidenta koji uključuje dva ubojstva, odlučuje s alternativnim bendom Belzebubova muda otići na turneju, što zbog potrebe da se makne iz vlastita života, a što zbog bijega od policije, koja ga traži u vezi s ubojstvima.

„Priča o sporom, nešto bržem i brzom umiranju“ beskompromisni je roman ceste, ali i roman o razočaranju, o gubitku iluzija, ispričan tečnim, razgovornim stilom, koji ne dajući neke konkretne vremenske i prostorne odrednice ostavlja jasnu mogućnost da ga se čita kao kritiku i analizu stanja ne samo ovog, nego svih suvremenih kapitalističkih društava i onoga što ih pokreće. 

Žarko Jovanovski (Zagreb, 1966.) diplomirao je umjetničku grafiku na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. 1994. godine dobitnik je specijalne nagrade Republike Hrvatske za prijedlog spomenika Draženu Petroviću. 1995./1996. boravi u Njemačkoj kao gost njemačke zaklade DAAD na Umjetničkoj akademiji (Kunstakademie) u Düsseldorfu u klasi profesora Tonyja Cragga. Dosad je objavio roman, jedanaest knjiga poezije, zbirku kratkih pripovijesti „Priče o Lenjinu i Staljinu“ te strip „Mrakci“, s kojim je gostovao na Beogradskom sajmu stripa 2017. godine. Dobitnik je nagrade za najbolju erotsku pjesmu na međunarodnom natječaju u Mariboru 2016. godine, a iste godina dobiva i nagradu Hrvatskog književnog društva za najbolju zbirku pjesama izvan okrilja HKD-a (za zbirku poezije Jebite se svi!). 

Njegove pjesme prevođene su na engleski i ukrajinski, a uvršten je i u antologiju suvremene hrvatske poezije „Hrvatski pjesnički huligani“, objavljenu u Kijevu 2018. godine. Jedan je od pionira slam poezije u Hrvatskoj i glavni junak dokumentarnog filma Neuspješan skroz, koji je bio u konkurenciji za najbolji dokumentarni film na ZagrebDOX-u 2017. godine. 2020. godine dobiva VBZ-ovu nagradu za najbolji neobjavljeni roman za tekst „Pizzeria Europa“. 

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.