U životu sam naučio dosta trikova. Zapravo, život se sastoji od beskrajnog niza trikova i uglavnom se vrti samo oko glume. Odmalena su me učili što je ispravno, a što nije. Učili su me roditelji, učile su me odgojiteljice i učiteljice, učili su me gdje god sam došao i gdje god sam bio, čak i tamo gdje sam se nakratko zaustavio. Naučili su me što, kada i kako se smije činiti i što, kada i kako ne; naučili su me da je najvažnije ono između o čemu se ne govori, i da će me drugi ocjenjivati i suditi uglavnom po tome. Naučili su me tko su sve ti drugi i što mogu očekivati od njih. Zapravo, ne mogu se oteti dojmu da bi me čak i danas rado učili iako svi znaju da se starog psa teško može ičemu naučiti.

"Kronika zaborava" Sebastijana Pregelja jedan je od kritički najbolje prihvaćenih slovenskih romana u posljednjih petnaestak godina. Nakon što je osvojio niz nacionalnih nagrada za književnost, veliku je čast doživio s nominacijom za prestižnu International Dublin Literary Award 2021. godine.

Glavni junak romana čovjek je koji svoje posljednje dane provodi u domu za stare i nemoćne, gdje pronalazi prijateljstvo pa i ljubav, ali naviruća demencija egzistenciju će mu pretvoriti u niz rascjepkanih slika koje je sve teže i teže sastaviti u neku suvislu sliku. 

Temeljno pripovjedno načelo "Kronike zaborava" struktura je sjećanja dementna čovjeka. Sa svakim danom, ona se izobličavaju, mijenjaju, nestaju, stvaraju nove narativne tokove i opet uviru u stare. Ovo je roman o zaboravu, o sjećanju, ali prije svega je to roman o ljudskom životu i koliko on svakome od nas znači te, možda važnije od svega ostalog, kako se svatko od nas pojedinačno nosi s njegovim neminovnim krajem, s tim baukom koji stoji na koncu svega i nezaustavljivo nam se približava.

Sebastijan Pregelj ispisao je duboku, dirljivu i prije svega vrlo ljudsku priču o životu, ljubavi i smrti.

Sjećanja, ovakva i onakva, imaju smisla, starost ima smisla, ali samo ako se usudiš priznati vlastitu malenkost i ne želiš ostati u lagodnoj šutnji i tobožnjoj dostojanstvenosti. Pregeljova knjiga progovara o toj hrabrosti elegantnom žestinom, a napisana je onako kako dolikuje jednome od najistaknutijih suvremenih slovenskih romanopisaca – odlično.
Igor Bratož, Delo

Sebastijan Pregelj rođen je 1970. godine u Ljubljani, gdje je diplomirao povijest na Filozofskom fakultetu. Prvi se put javlja u slovenskoj književnosti devedesetih s tri zapažene zbirke priča, nakon kojih slijedi duga i plodna karijera, koja sada već obuhvaća 8 romana, 4 zbirke priča i 11 knjiga za djecu.

Dobitnik je nagrade Večernica za dječju knjigu "Vrnitev" (2020.) Čak pet romana bilo mu je nominirano za Nagradu Kresnik za najbolji roman godine, a roman "V Elvisovi sobi" (2019.) osvojio je Cankarovu nagradu 2020. godine. Roman "Kronika zaborava" (2014.) ušao je u finale Nagrade Kresnik za najbolji roman, preveden je na engleski i njemački jezik te je kandidirao za prestižnu nagradu International Dublin Literary Award.

Član je Društva slovenskih pisaca i slovenskog PEN-a. 

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.