Novi pripovjedački glas na našoj proznoj sceni zove se Aleksandra Kardum. Živi u Splitu, radi kao profesorica u gimnaziji i terapeut s autističnom djecom, prema fotografiji na koricama knjige mogli bismo je svrstati među tzv. «mlađe pripovjedače» i to je uglavnom sve što znamo o njoj. O njezinom proznom rukopisu koji se pojavljuje pod naslovom «Ono što sam prešutjela», pak, znamo još jedan važan podatak. Na prošlogodišnjem VBZ-ovom natječaju za najbolji neobjavljeni roman ušao je u najuži izbor i u konačnici izgubio od Špišićeva «Koljiva». Trebalo je godinu dana da autorica pronađe drugog nakladnika, kao što je to nešto prije nje učinio i Zoran Pongrašić sa svojom «Babom», također jednim od finalista rečene književne utrke.

Roman Aleksandre Kardum iznimno je zanimljiv iz razloga što na našu književnu scenu donosi još jedan suvisao ženski pripovjedački glas koji je Edo Popović, jedan od autora bilješke na koricama knjige, nazvao «mirnim» i usporedio s nizozemskom spisateljicom Margriet de Moor. Odnosno, možda bi bilo još preciznije reći kako smo s ovim romanom dobili novu pripovjedačicu prilično odmaknutu od onih spisateljskih dama koje su svoju prozu opteretile nepotrebnom agresivnošću ili pak trivijalnim obrascima.

Roman «Ono što sam prešutjela» svojim gustim asocijativnim tkanjem u kojem se izmjenjuju mrvice prošlosti s mrvicama sadašnjosti priziva u sjećanje prozu kakvu ispisuje Irena Vrkljan, oboružamo li se i jednim domaćim primjerom. No, s druge strane, glavna junakinja, Petra, pripadnica je jedne nove generacije kojoj nisu strane ni «bridgetjones» preokupacije, poput uspoređivanja vlastita odraza u zrcalu s nekim medijski posredovanim slikama. (...)

No, sve u svemu Aleksandra Kardum nas je bez ikakvih najava, tiho i niotkuda, ugodno iznenadila svojom prozom iz koje je vidljivo kako posjeduje i znanja i umijeća na osnovu kojih možemo imati i određena očekivanja da ovo nije bio tek jednokratan izlet u prozne vode. Tko zna, možda ima još toga što nam je prešutjela? ( Jagna Pogačnik )

Aleksandra Kardum rođena je 1969. godine. Živi u Splitu. Nakon diplome radila je kao profesorica glazbene umjetnosti u gimnaziji, a posljednjih osamnaest godina radi kao glazbeni terapeut za djecu s autizmom. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu magistrirala je sustavnu pedagogiju, trenutno je pred obranom doktorata iz obiteljske pedagogije  na istom fakultetu.

Autorica je tri romana. Prvi, "Ono što sam prešutjela", objavila je 2005. godine, a prije objave, na natječaju za najbolji neobjavljeni hrvatski roman, proglašen je jednim od deset najboljih. Drugi roman ("Spavaš li?", 2007.), o ratu u Bosni, dobio je nagradu Fran Galović za najbolje prozno djelo na temu podvojenog identiteta. Treći roman o psihologiji i filozofiji tanga – "Pratim te" (2010.) prema mišljenju stručnog žirija Hrvatskog radija proglašen je najboljim romanom 2010.

Tijekom 2012. godine pisala je kolumnu u Slobodnoj Dalmaciji pod naslovom "Ima li života nakon razvoda". 

Povremeno piše kratke priče i drame ("Tko je jeo iz mog tanjurića" ili "Nje nema") te nastupa na Pričiginu, splitskom festivalu pripovijedanja. Napisala je dva dramska teksta za djecu. Tekst "Na krovu svijeta" ušao je u uži izbor za nagradu Mali Marulić 2016. godine. Dramski tekst "U zemlji Jajoliji" napisan je i prilagođen mogućnostima djece s autizmom, a predstava nastala na tom tekstu prva je u kojoj ravnopravno sudjeluju djeca s autizmom i profesionalni glumci i zabavljači.

Glazbenica je, svira klavir i povremeno piše glazbu pomoću koje se trudi senzibilizirati javnost i podignuti svijest o problemima djece i obitelji koje se bore s autizmom.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.