Tamo gdje bi jedna od junakinja ovog romana voljela poći, uvijek je proljeće. U njezinim mislima trava je tamo bujna, a vlati joj miluju gole listove. No to bajkovito sanjano odredište nije na ovome svijetu. Na onome je. Tamo gdje se više ne mora ni živjeti ni postojati i gdje ustajanje iz kreveta ujutro nije najteži zadatak.

Pisati o depresiji onako kako to radi Aleksandra Kardum u romanu "Soba moje sestre", znači dubinski razumjeti da ljudski mozak nije uvijek baždaren za uobičajene životne protokole niti za sreću kao jedini prihvatljiv imperativ. Znači umjetnošću definirati stanje koje nije ni slabost ni lijenost ni propust ni htijenje, nego bespoštedna bolest koja se, bez razlike i bez milosti, okomljuje na muškarce i žene, na mlade i zrele, na građane i seljane, služeći se podmuklim materijalom genetskih kodova i iskustvenih trauma kao opravdanjem. A kad se to dogodi, ništa ne pomaže. Ni violine, ni ljubav, ni logika, ni djeca, ni dnevni zadaci ni sva ta navodno obećavajuća budućnost na koju te nagovaraju. Neposlušna kemija sivih stanica oduzme ti sve dojučerašnje radosti – i nema ti pomoći, i nema te glazbe na koju ćeš zaplesati.

Zato je jezik Aleksandre Kardum glazba koja sve to zna odsvirati. U ovom romanu-triptihu o ljudima koji su posustali puno je dionica koje će čitatelj baš tako doživjeti: kao lirsku melodiju koja još dugo zvoni u ušima – i kao poruka, i kao utjeha, i kao istina, i kao dobra književnost uz koju se vrijedi sklupčati u svom kutku sjete ili radosti.

Aleksandra Kardum rođena je 1969. godine. Živi u Splitu. Nakon diplome radila je kao profesorica glazbene umjetnosti u gimnaziji, a posljednjih osamnaest godina radi kao glazbeni terapeut za djecu s autizmom. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu magistrirala je sustavnu pedagogiju, trenutno je pred obranom doktorata iz obiteljske pedagogije  na istom fakultetu.

Autorica je tri romana. Prvi, "Ono što sam prešutjela", objavila je 2005. godine, a prije objave, na natječaju za najbolji neobjavljeni hrvatski roman, proglašen je jednim od deset najboljih. Drugi roman ("Spavaš li?", 2007.), o ratu u Bosni, dobio je nagradu Fran Galović za najbolje prozno djelo na temu podvojenog identiteta. Treći roman o psihologiji i filozofiji tanga – "Pratim te" (2010.) prema mišljenju stručnog žirija Hrvatskog radija proglašen je najboljim romanom 2010.

Tijekom 2012. godine pisala je kolumnu u Slobodnoj Dalmaciji pod naslovom "Ima li života nakon razvoda". 

Povremeno piše kratke priče i drame ("Tko je jeo iz mog tanjurića" ili "Nje nema") te nastupa na Pričiginu, splitskom festivalu pripovijedanja. Napisala je dva dramska teksta za djecu. Tekst "Na krovu svijeta" ušao je u uži izbor za nagradu Mali Marulić 2016. godine. Dramski tekst "U zemlji Jajoliji" napisan je i prilagođen mogućnostima djece s autizmom, a predstava nastala na tom tekstu prva je u kojoj ravnopravno sudjeluju djeca s autizmom i profesionalni glumci i zabavljači.

Glazbenica je, svira klavir i povremeno piše glazbu pomoću koje se trudi senzibilizirati javnost i podignuti svijest o problemima djece i obitelji koje se bore s autizmom.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.