Naslovno pitanje "Spavaš li?" izgovara svaki lik romana u određenom trenutku svog života, neki u ozbiljnom, neki u manje ozbiljnom, neki u - posljednjem. U autoričinoj metaforičnoj vizuri to pitanje predstavlja poveznicu svih ljudskih bića koja nisu svjesna da su im životi, osjećaji i doživljaji vrlo slični, međusobno se isprepliću i utječu jedni na druge, a na kraju ono dobiva i simboličko značenje.

Likovi u romanu imenovani su samo početnim inicijalima, čime autorica želi ukazati na općeljudsku prirodu zločina, na činjenicu da žrtva može biti (bio je i bit će) bilo tko. Nastoji naime čitatelja uživjeti u misli i osjećaje žrtve bez neprestane potrebe da se ona locira geografski, religijski ili na bilo koji drugi način. Roman ima i primjesu nadrealnoga - pojavljuje se duh žene kao vječna opomena na zločin koji se i sada događa negdje oko nas...


***


Na jednom mjestu romana "Spavaš li?" junak, stranac, liječniku kazuje: Sve je povezano. Pogotovo ovdje, u ovoj zemlji: taj ciklus nesreće koji se ponavlja kad prođu neke godine… poput žene koja svaki mjesec žrtvuje bol za plodnost. Ne poštedi ni nas koji banemo tko zna otkud, usisa nas u spiralu…

Taj menstrualni ciklus balkanske nesreće stvarna je tema romana Aleksandre Kardum. Mnogi su se pisci na ovim prostorima bavili ciklusima osvete, kame i bratoubilačke krvi koja se periodično prosipa na dinarske škrape. U našoj književnosti pisali su o tom Josip Mlakić, Anđelko Vuletić, u susjednima Mirko Kovač, Fulvio Tomizza, Dragan Velikić… Gotovo svi oni pripovijedali su o tom iz muške perspektive, perspektive trga, javnosti, cokule i beretke. Aleksandra Kardum o tome piše drukčije, iz ugla žene, iz pozicije nekog tko prebire posljedice. To je uvijek ona ista balkanska alma mater koja na zgarištu podvlači crtu: Majka Hrvata, Kosovka Djevojka.

Nije slučajna metaforička poveznica menstrualne i ratne krvi. Ratovi se ovdje vode oko okota, oko poroda, rađanje je politički čin, majčinstvo je mobilizacija, a ratno silovanje – tomu smo žalosno svjedočili – geostrateško oružje. Roman Aleksandre Kardum prepun je žena koje se nijemo nose s posljedicama: liječnice koje vidaju štetu, emigrantice, napastovane, osirotjele, one koje skrbe o upropaštenim muževima, unesrećenim pacijentima. Pritom rat u prozi Aleksandre Kardum funkcionira kao rupa u sredini slivnika. On je u središtu, sve uvire k njemu i sve je njime uvjetovano, ali njega samog nema, on je rupa, odsutnost, nešto što se nijemo podrazumijeva i o čemu se šuti: o njemu naime govori jedino tuđin – nijem, neupućen, odveć racionalan stranac.

"Spavaš li?" Aleksandre Kardum nije laka knjiga. Riječ je o gustom, složenom romanu koji zahtijeva brižljiva i uporna čitatelja, čitatelja koji je spreman začeprkati dalje. U slučaju "Spavaš li?" taj se napor izdašno uzvraća.

(iz pogovora Jurice Pavičića)

Aleksandra Kardum rođena je 1969. godine. Živi u Splitu. Nakon diplome radila je kao profesorica glazbene umjetnosti u gimnaziji, a posljednjih osamnaest godina radi kao glazbeni terapeut za djecu s autizmom. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu magistrirala je sustavnu pedagogiju, trenutno je pred obranom doktorata iz obiteljske pedagogije  na istom fakultetu.

Autorica je tri romana. Prvi, "Ono što sam prešutjela", objavila je 2005. godine, a prije objave, na natječaju za najbolji neobjavljeni hrvatski roman, proglašen je jednim od deset najboljih. Drugi roman ("Spavaš li?", 2007.), o ratu u Bosni, dobio je nagradu Fran Galović za najbolje prozno djelo na temu podvojenog identiteta. Treći roman o psihologiji i filozofiji tanga – "Pratim te" (2010.) prema mišljenju stručnog žirija Hrvatskog radija proglašen je najboljim romanom 2010.

Tijekom 2012. godine pisala je kolumnu u Slobodnoj Dalmaciji pod naslovom "Ima li života nakon razvoda". 

Povremeno piše kratke priče i drame ("Tko je jeo iz mog tanjurića" ili "Nje nema") te nastupa na Pričiginu, splitskom festivalu pripovijedanja. Napisala je dva dramska teksta za djecu. Tekst "Na krovu svijeta" ušao je u uži izbor za nagradu Mali Marulić 2016. godine. Dramski tekst "U zemlji Jajoliji" napisan je i prilagođen mogućnostima djece s autizmom, a predstava nastala na tom tekstu prva je u kojoj ravnopravno sudjeluju djeca s autizmom i profesionalni glumci i zabavljači.

Glazbenica je, svira klavir i povremeno piše glazbu pomoću koje se trudi senzibilizirati javnost i podignuti svijest o problemima djece i obitelji koje se bore s autizmom.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.