Sve je počelo iglom u koju se konac nikako nije dao udjenuti. Iaia Caputo, poznata talijanska novinarka i spisateljica, shvatila je da stari. Polazeći od vlastitoga, ali i tuđih iskustava započela je preispitivanje fenomena starosti u životu žena.

Usprkos postignućima feminizma, danas živimo u društvu koje cijeni mladost i ljepotu, a stručnost, iskustvo i postignuća manje su važni. Ženama koje su javne osobe ili na visokim položajima ne dopušta se nikakva nepravilnost, analizira ih se i kritizira, a oni koji se ne slažu s onime što govore ili čine često se okrutno, u nedostatku argumenata, obrušavaju na njihov izgled.

Neke se uspješno odupiru „univerzalnom tijelu" i ponosno nose svaku svoju boru, ali ima i onih koje su žrtve straha, nesigurnosti i panike pred zrcalom. Podvrgavaju se skupim i bolnim zahvatima i tretmanima koji sa ženskih lica brišu svaki trag osobne povijesti - velikih tuga, radosti i ljubavi. Možemo li zaglađeno i gotovo bezvremensko lice više uopće zvati svojim?

Na osnovu svoga iskustva te razgovarajući s drugim zrelim ženama Iaia Caputo pokušava odgovoriti na pitanje zašto su žene izgubile pravo na starenje i kako to pravo ponovno osvojiti i, cijeneći unutarnje bogatstvo koje samo zrelost može donijeti, uživati u ispunjenom životu.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.