Ivan Sergejevič Turgenjev rođen je u Orelu 1818., a umro u Parizu 1883. Dolazeći iz bogate plemićke obitelji bio je svjedok mukotrpna života kmetova, pa je zarana zamrzio kmetstvo i gospodsku samovolju. Istinito je prikazivao životne prilike ruskih kmetova i njihovih gospodara, što je već samo po sebi bila teška optužba protiv tadašnjeg društvenog poretka. Neki teoretičar čak tvrde da su "Lovčevi zapisi" odigrali ključnu ulogu u dokidanju kmetstva 1861. godine.

Upoznavši se s njim, Dostojevski je napisao u pismu bratu: "Eh, brate, kakav je to čovjek! Pjesnik, talent, aristokrat, ljepotan, bogat, mudar, naobražen - ne znam što mu sve priroda nije podarila!" U mladosti se Turgenjev upoznao s književnicima Žukovskim, Puškinom, Ljermontovom i Gogoljem. U studentskim je danima drugovao, između ostalih, s filozofom Bakunjinom, a poslije se zbližio s najvećim tadašnjim ruskim piscima - Bjelinskim, Dostojevskim, Njekrasovom, Tolstojem i Hercenom. Za svoga dugogodišnjeg boravka u Francuskoj, prijateljevao je s Flaubertom, Merimeeom, Maupassantom, Daudetom, Zolom i George Sandovom, koja je popularizirala njegova djela u svojoj domovini. Sudbina, dakle, na kojoj su mu mnogi suvremenici mogli samo pozavidjeti.

"Lovčevi zapisi" zacijelo su njegovo najpoznatije i najtrajnije djelo kojim je stvorio model europske seoske novele. U "Lovčevim zapisima" ujedinio je kritičko promišljanje i poetski stil prikazujući ljepote Rusije i širinu ruske duše. Premda u njegovim pripovijetkama, pa i romanima, nema osobito razvijene fabule, pisac nam neprestano zaokuplja pozornost upoznajući nas s vrlo zanimljivim osobama i ljepotama krajolika. Neosporno je da su njega kao pripovjedača ponajviše zanimali portret i pejzaž.

O tome što je sam Turgenjev mislio o Lovčevim zapisima, najbolje govori podatak da je svojedobno izrazio želju da mu na grobu piše samo: "Ovdje počiva pisac 'Lovčevih zapisa'".

Ruski pripovjedač i romanopisac, najznačajniji predstavnik ruskog realizma. Djetinjstvo je proveo na plemićkom imanju svoje majke, stroge i autoritativne žene. Stekao je svestranu naobrazbu uz njemačke i švicarske guvernante te internatsko školovanje u Moskvi, a kasnije studira književnost, jezikoslovlje i filozofiju u Moskvi i Berlinu. Velik dio života je proveo u Njemačkoj i Francuskoj gdje se kretao u društvu poznatih književnika (Merimee, braća Goncourt, Daudet, Flaubert, Zola... ). Književnu slavu stekao je djelima "Lovčevi zapisi" i "Očevi i djeca".

Turgenjev je slikar feudalne Rusije, pjesnik ruskog krajolika, "pisac suvišnih ljudi", prikazivač sukoba naraštaja. U zborniku "Lovčevi zapisi" ("Zapiski ohotnika", 1847 – 1852) stvara seoske poetske novele, pisane u vrijeme koje je prethodilo ukidanju kmetstva, pa su imale i izrazitu društvenu funkciju.

U romanima "Rudin" (1856), "Plemićko gnijezdo" ("Dvorjanskoe gnezdo", 1858 – 1859) predstavlja likove «suvišnih ljudi», talentiranih i sposobnih plemića koji su nemoćni svoje ideje pretvoriti u djelo. U njima je nastojao odgovoriti na pitanja koja je pred njega postavljao društveni razvitak Rusije. Zasnovani su kao romani karaktera, u kojima su prikazani za ono vrijeme karakteristični predstavnici ruskih intelektualaca, njihov razvitak, sudbina i odnos prema dništvenoj problematici.

Njegov najpoznatiji roman je "Očevi i djeca" ("Otcy i deti", 1862), s poznatim glavnim likom nihilistom Bazarovim, koji se sukobljava s predstavnicima plemićke kulture i nazora.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.