Internet je otvorio brojne mogućnosti za mlade i neafirmirane autore. Postoje književni portali, blogovi, elektronski časopisi gdje autori objavljuju segmente rukopisa. A tu su i platforme za digitalno objavljivanje koje postaju jako popularne upravo iz razloga što eliminiraju izdavače i sve druge aktere u pripremi za tisak pa autori nemaju nikakvih prepreka. Prihvaćam takav način objavljivanja, ali uvjerena...

Meni je pisanje, između svega ostalog, i stalna potraga za sobom razapetim između zavičajnosti i apatridstva, između konzervativizma i potpune otvorenosti svijetu u svoj njegovoj šarolikosti, između prošlosti i sadašnjosti, između želje za stabilnošću i stalnog nemira, između dosljednosti i praktičnosti... vjerujem u mnogostrukost identiteta i zazirem od onih koji, kad je identitet posrijedi, zazivaju...

Razlog zbog kojeg sam odlučio pisati o književnosti u kontekstu pamćenja jest što u literaturi nisam našao odgovor na pitanje što o književnosti misli (provjereno), kako književnost pamti, kako se prema književnosti odnosi većina čitatelja, neprofesionalnih čitatelja, po mojoj procjeni simboličnih (barem) devedeset i devet posto.

Nisam svjesno ciljala, ali ispalo je da biram naslove koji zvuče kao self-help pokliči. Ima u tom zazivanju boljeg sutra nekog ludog optimizma, ali i očaja i ruganja samima sebi. U zemlji u kojoj je prirodniji put iz zatvora u politiku nego s faksa na posao, fraza "Živjet ćemo bolje", koju političari izvikuju sve češće što se bliže izbori, zvuči tako prazno da se ni uz svu silu autosugestije ne možemo...

Pišem grčku tragediju, a središnje pitanje u grčkoj tragediji je zašto nanosimo bol onima koje najviše volimo. Tabui se krše, pravila slamaju, i bliske obiteljske veze stavljaju pod pritisak dok se osobe ne slome i ne otkriju. Svi djeluju nesvjesno, ne znajući zašto čine to što čine. Tako da ne govorim ništa novo o obitelji, samo dodajem ono osobno u miks. Pisci nikako ne bi trebali misliti kako rade...