Ako već idemo u psihoanalizu, zar ne mislite da je ono što karakterizira 'hrvatsku scenu' zapravo kompleks superiornosti? Ne radi se o tome da 'hrvatska scena', zbog osjećaja inferiornosti, skriva vlastiti nagon za superiornošću, već da zbog osjećaja superiornosti nije ni svjesna vlastite inferoriornosti.

Jedan od provodnih motiva u ovoj, kao i u prethodnoj zbirci, jest odustajanje od želje za mijenjanjem svijeta. Melankolija je onda osjećaj koji se neminovno javlja u nama koji jesmo sudjelovali u nekim oblicima kolektivnih nastojanja za promjenom, pa bilo to i na nekim mikro razinama. Istodobno, nemoguće je od te želje za promjenom odustati, tako da je riječ o jednoj trajnoj ambivalenciji, unutarnjoj napetosti.

Pišem po svom oku i pokatkad po svojoj duši, tako stvari nastaju kod mene. Trudim se uvijek pisati o važnim stvarima, a sad jesu li to magareće uši, durbin ili trenutak epifanije nije na meni da odlučujem, to je na čitatelju. Poezija je sve. Bez nje, ni mene, ni mojih knjiga ne bi bilo. Njoj dugujem odnos prema tekstu, a tu količinu ljubavi koju osjećam za dobru pjesmu ja vam ne mogu niti opisati, bojim se...

Nisam nikada maštao o tome da ću biti pisac, svirao sam, crtao, još u srednjoj školi radio za tadašnje najvažnije novine u Jugoslaviji, davao intervjue, a pisanje se dogodilo sasvim spontano. Jednog dana počeo sam tući po pisaćoj mašini, to iskrenje riječi mi se dopalo i zapalilo me za pisanje.

Tokom svoje prakse počeo sam sustavno da koristim nekoliko hrvatskih izraza i ponekad ijekavicu. Danas ne mogu da napišem "dete" nego "dijete" jer kad kažem dete, ispada kao da nema nogu. Ne mogu napisati "povest" nego "povijest". I s time su se morali pomiriti moji lektori i izdavači. Naravno, ovo sve se gubi kada se prevede, ali dok smo u našem miljeu, to je taj mišung, donekle prirodan, ipak sam u Hrvatskoj...

Kao pisac sam iznimno frustriran. Tek sada shvaćam što su njemački pisci u počecima nacizma proživljavali, kako su se osjećali. Naime, knjige nisu mogle pomoći u zaustavljanju rata. Ljudi nisu čitali knjige već su slijepo slijedili Vođu. U rat. To je grozan osjećaj bespomoćnosti. Kao građanin se želim ponositi, kao i svatko drugi, zemljom iz koje dolazim. Rusija mi onemogućuje da se njome ponosim,...