Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Srđan Sandić • 27.08.2014.

Zsuzsa Bánk : Moja književnost zaobilazi žanr

Zsuzsa Bánk  zaljubljeno stvara svoje likove. U romanu "Vedri dani", koji je povod ovog razgovora stvorila je mogućnost za razgovor o zdravim odnosima, a da se ne osjećamo naivnima i infantilnima dok takav svijet suodnošenja ponovno zamišljamo, dok ga sebi iznova pokušavamo izgovoriti. Kroz lik Aje, glavne protagonistice, njezine majke Evi, Ajina prijatelja Karla, same naratorice nazvane Seri, Karlova oca i majke, majke naratorice, Zigija – Ajina oca uspješno je adresirala neuralgičke točke suvremenog doba koje živimo: pojedince koje su nužno funkcionalni i disfunkcionalni, sve nas koji na ovaj ili onaj način pokušavamo držati glavu iznad vode, sa svojim determiniranostima, vjerama, sudbinama, odlukama. Sve ovisi kojemu ste vokabularu bliži. 

Bánkova, rođena 1965. godine u Frankfurtu, njemačka je književnica čiji su se roditelji u Njemačku doselili iz Mađarske nakon revolucije 1956. godine. Prije studija novinarstva, političkih znanosti i književnosti na Sveučilištu Johannes Gutenberg u Mainzu i u Washingtonu radila je kao knjižar. Trenutno živi u Mainzu s mužem i dvoje djece. Za prvi roman "Plivač" (Der Schwimmer) 2002. godine osvojila je njemačku nagradu "Aspekte" za najbolji debitantski roman, nagradu Mara Cassens i nagradu Adalbert von Chamisso 2004. godine. Knjigu priča "Najtoplije ljeto" (Heißester Sommer) objavljuje 2005, a posljednji roman, "Vedri dani" (Die hellen Tage) 2011. godine.

** pročitajte i kritički prikaz "Vedrih dana" iz pera Vanje Kulaš :-)

Srđan Sandić: U "Vedrim danima" osjeća se puls melankolije. Potreba da se priča (bajka) o sretnom djetinjstvu koje se nikada nije dogodilo, a i da jest nužno bi bilo konstruirano od lažnih sjećanja. Mislite li da ih možemo izbjeći? Trebamo li?

Zsuzsa Bánk:
Ne vjerujem da je naš zadatak živjeti ili rekonstruirati "pravo" sjećanje – što bi to u konačnici bilo? Ako pitam svoju majku, brata, muža, svoju djecu da mi prepričaju isti dan, isti sadržaj koji nam se dogodio, svatko od njih bi ispričao vlastitu verziju i svaka bi verzija bila točna, dapače – vrlo točna. Zapravo, ne vjerujem da postoji lažno sjećanje. Ne u književnosti. Sve je to kombinacija perspektiva, načina, vremena, godina koje igraju svoju ulogu, više istinitu nego li ne.

"Vedri dani" su na izvjestan način feminističko štivo. Ženski likovi su snažni, hrabri. Primjećujete li takva iskustva oko sebe ili je to poruka koju ste željeli odaslati?

Nije to dio mog koncepta. Nije mi to možda niti bila ideja, to da pišem o snažnim ženama, o ženama koje su jače ili bolje od muškaraca. Ne.

Pišem o ženama jer sam i sama žena – najjednostavniji, a ujedno i najrazumniji razlog. Osjećala bih se neiskreno da pišem iz muške perspective, i smješno. Nikada mi to nije padalo na pamet. Možda me više privlače ženski karakteri, možda je tome razlog jednostavan, a to je da nužno znam više o "njima". Kod mene je uvijek grupa likova u igri. Tek svi skupa stvaraju posebnost price – Karlov otac, Zigi i Karl jednako su važni kao i ženski likovi. Bez njih tekstura moje priče ne bi valjala. A i da budem skroz iskrena: muške likove u ovomu romanu više volim, pogotovo Karla i njegova oca. Ne žene. Karlov otac, taj mirni, istraumatiziran, slomljen čovjek koji jednoga dana Karlu dopušta da podreže ruže, raznosi Evine kolače na svomu biciklu, čovjek koji čuva knjige Serinog mrtvog oca za Seri. Radi puno previše divnih stvari za sve njih ponaosob, a žene su u ovoj priči drugačije, ne skrivene, dapače – puno su primjetnije, glasnije. 

Aja je na neki način kičma vašeg romana, smještena kao manjina u malom, izmišljenom gradiću sa svojim invaliditetom koja njemu unatoč postiže, ako tako možemo reći, najveći uspjeh u životu. Njezina osobna promjena, transgresija puno je veća od promjene onih, u romanu, koji su privilegirani, socijalno, ekonomski. Ima li smisla pitati je li to moguće i u onome što prepoznajem pod stvarnošću? 

Da, osobno vjerujem u energiju i volju osoba poput Aje. Po meni je ona to "sve" mogla napraviti vrlo lako jer je inteligentna, brza, uporna, neustrašiva na neki način. Uvjerena sam da ljudi koji su rođeni s određenim  talentima, uz pretpostavku da im nitko ne stoji na putu te su i svjesni svojih vrlina brzo mogu doći do svojega cilja.

I da, definitivno u Njemačkoj toga vremena (1960.) takvo dijete je, bez obzira na svoju obiteljsku stečevinu, svoje podrijetlo, to moglo napraviti. Sigurna sam da je moja generacija vrlo profitirala upravo zbog takve politike, vrlo jasne socijalne i demokratične školske politike sedamdesetih i osamdesetih. Moja majka nikada nije dobro govorila njemački, a moj otac je rijetko bio doma. Ali to nije bilo bitno za moj razvoj, to gdje oni rade ili tko su. Samo inteligencija djeteta određivala je njegov smjer, a škole nisu bile na današnji način prezahtjevne. Inteligentnoj djeci, čini mi se ništa nije stajalo na putu, bili su podržani. Danas je to u mnogome drugačije. Vidim što sve moja djeca moraju učiti i znati te koliko je to sve skupa teško, da ne govorim o tome kolika se podrška očekuje od obiteljskog doma. Svi smo svjesni da u današnjoj Njemačkoj dijete iz siromašne obitelji, bez adekvatnog kulturnog podrijetla i podrške od doma teško uspijeva u društvu. Mislim da je to grozno jer zapravo, previše talentirane i inteligentne djece ostaje bez gotovo ikakve perspektive.

Iako, po Ajinoj karakterizaciji vidimo da bol ne nestaje tek tako, pa čak ni onda kada pomislimo da smo pronašli njezin uzrok?

Mislim da je kraj "Vedrih dana" odagnao bol – odnosno, barem većinu boli. Za mene je to već pozitivan kraj. Možda nisu najsretniji, ali ipak žive sa svojim iskustvima, sa svojim životima, u svojim su životima, sa svojim ranama, s lažima koje su imenovane kao laži. Na kraju je sve oprošteno, vratili su se u Evin vrt. Čini mi se da se život oko toga i vrti. Negdje sve počinje ispočetka – oni danas vide sebe kroz druge, vide troje djece, dvije djevojčice i dječaka koji se igraju, skaču, pretrčavaju polje. Baš kao što su i oni radili prije dvadeset godina.


Kako biste imenovali svoje pisanje? U koji žanr/ladicu biste ga svrstali?

To je književnost koja zaobilazi žanr. Krećem s jednom slikom u glavi, s prvom rečenicom. „Vedre dane“ započela sam sa slikom, idejom vrta, dvije djevojčice koje se veselo i neopterećeno igraju. Puno pitanja mi se vrtilo po glavi: što je život? Kako je osmišljen? Od čega je sastavljen? Je li sve sudbina ili je pak sve što nam se događa slučajnost? Mogu li ti tri sekunde promijeniti život? Da, mogu, uvjerila sam se. Kakvi ćemo biti kada odrastemo? Možemo li se riješiti trauma, možemo li živjeti slobodno, bez njih? Da, možemo, uvjerila sam se. Vjerujte mi. Pitala sam se: kako se razvija jedna biografija? Od čega je sastavljena? Koji su ključni momenti, ključne točke? Odluke? Dani? Nisam pronašla odgovor na sva ta pitanja, ali sam o njima godinama razmišljala dok sam pisala "Vedre dane".

Za što se zalaže vaše pisanje, vaša književnost?

Teško mi je odgovoriti na to pitanje. Pišem jer moram, jer želim. Neki kažu da je to što radim melankolično, bezvremeno, melodično, bajkovito. 

Kakav je omjer autobiograskog i fikcionalnog, iako su oboje krajnje fikcionalni, u vašemu pisanju?

Mislim da se uvijek radi o miksu, nema granice razgraničenja između onoga što se odista dogodilo i onoga što se, uvjetno, nije dogodilo. Sve je to izmješteno u maštu pojedinca – to je temelj svekolike literature. Sve je to u nekoj mjeri istinito, iskreno a u isto vrijeme i izmišljeno, lažno. Već kada pišem o tome nečemu, to već je fikcija, već je izmišljeno. Uvijek krećem sa što istinitijom slikom u koju onda upišem puno fantazije, ako želite, tako da na kraju to nije ono što je bilo. 

Iako ste na neki način već odgovorili na ovo pitanje, još jednom ću vas pitati: kako i zašto pišete? Kada vaš proces počinje?

Vrlo sam rano počela pisati. Mislim da je to bilo doista grozno na početku. Pjesme, kratke priče, uvijek pisma, uvijek dnevnike, početke romana. Radi se o velikoj unutarnjoj potrebi, u ničemu više ne uživam nego li u pisanju. Ponekada, kada ne mogu ili ne stignem pisati osjećam se vrlo loše, prazno, kao da sam bez krvi i mesa. Osjećam se bolesno. Moram pisati. Tako da uvijek pišem. Pišem u svojoj glavi. Isprovociram određenu melodiju koju čujem, pa ju naknadno i stvorim. Kada hodam, kada ležim u krevetu, kada kuham, to je uvijek svugdje, oko mene. Ako ne pišem, ne postojim. Ja sam tada nitko.

Što biste rekli o kulturnoj politici u Njemačkoj? Kako ju je promjenila "kriza"?

Umjetnici nisu previše podržani u Njemačkoj. Teško je živjeti ako se samo njome bavite. Tek nekolicina umjetnika može normalno živjeti od svoga rada. Umjetnost i književnost nisu previše cijenjena zanimanja. Kao da nitko ne razumije zašto je umjetnost dobra i važna ili zašto bi mogla biti "dobra". Nikada nisam dobila nikakvu podršku od lokalne zajednice, iako živim u vrlo bogatom gradu, u Frankfurtu, u vrlo bogatom Hessenu. Ali zamislite zemlju bez umjetnika! Bila bi to prava noćna mora!

Kako vidite svoju političku poziciju kao spisateljice u Njemačkoj, u Europi? Osjećate li ikakvu razliku? 

Osobno ne mislim da spol čini toliku razliku – puno prije se radi o kvaliteti, zvuku, sadržaju same priče, to je ono što je važno čitateljima, nikako spol autora. Takvo je barem moje iskustvo. Ali ipak, većina utjecajnih kritičara su muškarci te stoga vjerujem i znam da autorice nužno tretiraju drugačije. Puno su blaži prema autorima te s njima "razgovaraju" na puno intelektualniji način, dok su za autorice namjenjene emocije. To mi se ne sviđa.

U nakladničkim kućama u Njemačkoj muškarci imaju zadnju riječ, oni donose odluke. Odlučuju tko će dobiti nagradu. Književna se nagrada u Leipzigu gotovo uvijek dodjeljuje muškarcu. Autorice budu nominirane, ali nagradu ne dobivaju. Tako vidim zadnjih par godina. Imam dvoje djece te zbog toga nisam imala puno prilika i ponuda u zadnjih deset godina. Nisam mogla prihvaćati stipendije, ostajala sam doma. Muški autori uvijek, po momu mišljenju, prihvaćaju stipendije koje im se nude, unatoč tome što imaju djecu, jer se o toj djeci uvijek netko drugi brine. Spisateljice kada dobiju djecu više nikada ne budu na isti način neovisne.


Fotografija: Fraktura

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –