Čitajte djeci - kvalitetne slikovnice, svaki dan
Iako statistike iz godine u godinu pokazuju da polovina stanovnika Hrvatske uopće ne čita niti ih knjige zanimaju, programi poticanja čitanja međusobno su loše povezani i neredoviti jer ne mogu računati s postojanim financiranjem. Teško je naći natječaje koji bi financirali 'samo' čitanje. Privatne tvrtke teško će se odlučiti investirati u te programe jer poticanje čitanja ne donosi im posebnu vidljivost a i rezultati su dugoročni, ne mogu se pokazati odmah nakon projekta. Kad se prijavljuju EU projekti, obično se čitanje mora zapakirati u nešto drugo da bi prošlo – čitanje za ljudska prava, čitanje za europska strateška partnerstva raznih institucija i sl. Dodatan je problem što većina ljudi vjerojatno (i pogrešno) pretpostavlja da se djeci ionako čita.
U dječjim vrtićima čitanje djeci ovisi o dobroj volji odgojiteljica. Školska lektira je zastarjela i današnjoj djeci zazorna, obrađuje se uniformno, monotono i premalo uzima u obzir način života djece. Dokle god lektiru budemo promatrali kao instrument očuvanja hrvatske baštine, djeca je neće čitati, osobito u osnovnoj školi. Ne bih ni ja čitala Ivanu Brlić Mažuranić i Augusta Šenou u šestom razredu. Djeca u toj dobi te tekstove ne razumiju. Nije čudno da je istraživanje kanadskog stručnjaka Davida S. Mialla pokazalo da brojni učenici radije idu stomatologu nego na sat književnosti. Mnogo se piše o tome da se djeca zbog prekomjerne uporabe ekrana ne mogu koncentrirati na ozbiljnije tekstove i da nemaju inicijalni interes za čitanje, no konkretnih akcija da bi se nešto promijenilo nema ili su premalo vidljive.
U uvjerenju da čitanje književnih tekstova može potaknuti kritičko mišljenje, 2011. pridružila sam se udruzi Blaberon. Udruga organizira radionice na kojima potiče kritičko mišljenje kroz čitanje književnih djela. Na radionicama se književni tekstovi koriste kao polazište za rasprave o raznim temama i fenomenima. Osobito nam je bilo važno organizirati programe za mlade ljude – činilo se nužnim, unutar našeg školskog sustava, potaknuti ih da misle svojom glavom.
U sklopu EU programa Mladi na djelu udruga je 2012./13. organizirala radionice po srednjim školama u Zagrebu. Pokazalo se da je vrlo malo učenika željelo pristupiti programu, a da su i neki od onih koji su se priključili nezainteresirani za čitanje, da im ono nije blisko već dosadno i staromodno. Osim toga, kod mnogih smo polaznika primijetili vrlo siromašan vokabular – pogotovo u pismenom izražavanju.
Godinu dana kasnije Ministarstvo kulture prihvatilo je inicijativu proizašlu iz "baze" (knjižnih strukovnih udruga) za izradu Nacionalne strategije poticanja čitanja koja nažalost još nije zaživjela. Razni stručnjaci diskutirali su o konkretnim programima koji bi motivirali djecu i odrasle ljude na čitanje. U izradi Strategije bila sam dio povjerenstva za Predškolsku dob i čitanje, i zajedno s kolegicama s Učiteljskog i Filozofskog fakulteta zaključila sam da je najbolje s programima za čitanje početi već od vrtića.
Čitanje od jaslica
Istraživanja pokazuju da samo 15 minuta čitanja dnevno pridonosi cjelokupnom dječjem razvoju. Čitanje djeci razvija kreativnost i maštu, moralnu osjetljivost, jača samopouzdanje i sposobnost koncentracije, obogaćuje im vokabular i širi horizonte, dajući im do znanja da ovo nije jedini mogući svijet, otvarajući im mogućnost zamišljanja nečeg drugačijeg. Osobito je to važno za djecu koja odrastaju u demokratskom društvu u kojem će sami odlučivati o svojoj sudbini i sudbini drugih.
Stoga sam 2014. počela voditi program poticanja čitanja u Dječjim vrtićima Tratinčica i Medveščak, a u Medveščaku je suradnja bila tako dobra da se program provodi već treću godinu zaredom. Odgojiteljice su djeci uvele svakodnevne čitalačke aktivnosti i na razini čitavog vrtića počelo se više čitati. Djeci se u programu čitaju dobro napisane slikovnice koje nemaju previše teksta, a pozornost se posvećuje i tome da ilustracije smisleno prate tekst. Kako bi se djeca pripremala za demokratsko i multikulturalno društvo, čitaju se slikovnice o toleranciji, pomaganju drugima, prijateljstvu, zajedništvu i slično. Slikovnice ne bi trebale biti samo edukativne već imati i umjetničku vrijednost bez koje edukativna komponenta priče ostaje prazna.
Laboratorij čitanja
Od 2017. udruga Blaberon je u suradnji s Vlastom Erdeljac s Odsjeka za lingvistiku Filozofskog fakulteta pokrenula program Laboratorij čitanja. U programu se intenzivno čita djeci, educiraju se odgojiteljice o čitanju a provode se i psiholingvistička istraživanja s djecom prije i poslije čitanja kako bi se izmjerio njihov napredak. Zamisao je bila egzaktno provjeriti subjektivne dojmove izvođačica projekta i odgojiteljica da su djeca naučila bolje slušati, slovkati i izražavati se svojim riječima. U partnerstvo je uključena i Poliklinika za rehabilitaciju slušanja i govora SUVAG jer je u svome djelovanju prije svega usmjerena na jezični razvoj djece. Dugoročni je cilj projekta da se u vrtićima više čita, da počnu provoditi barem dio intenzivne metode poticanja dječjeg jezičnog i govornog razvoja, te da Dječji vrtić Medveščak postane razvojni centar za rano čitanje iz kojeg bi se edukacija proširila na druge vrtiće.
Projekt Laboratorij čitanja od travnja do lipnja 2017. financiralo je Ministarstvo znanosti i obrazovanja. Intenzivno se čitalo za 130 vrtićke i jasličke djece u vrtićima Medveščak i Suvag. Čitali su im volonteri - studenti s Odsjeka s lingvistiku, ali i odgojiteljice koje će djeci nastaviti svakodnevno čitati. Usporedbom djece kojoj se čitalo i one kojoj se nije čitalo pokazalo se da intenzivno čitanje pozitivno utječe na razvoj vokabulara – djeca kojoj se čitalo bolje su razumjela značenje riječi, a poboljšale su se i njihove sposobnosti rimovanja i raspoznavanja slova. Radi se o preliminarnim rezultatima i relativno kratkom razdoblju čitanja pa će se testiranja ponavljati, no pozitivne tendencije su ohrabrujuće.
Laboratorij čitanja osmislio je učinkovitu metodu poticanja čitanja: djeca se okupe u grupu i pročita im se slikovnica uz prikaz ilustracija. Ako pokažu interes, može im se odmah čitati još jednom kako bi bolje utvrdili sadržaj. Nakon čitanja, djeca sama prepričavaju priču gledajući ilustracije. Zatim im se postavljaju pitanja o sadržaju, potičući ih na razmišljanje, izražavanje vlastitim riječima i identifikaciju s likovima (Kako bi ti postupio/la u toj situaciji?). Proces identifikacije važan je kako bi djeca mogla suosjećati s likovima iz priče i zamišljati drugačije sudbine, da ne bi živjeli u uvjerenju da je njihov način života jedini ispravan.
Nakon sadržajnoga, slijedi jezični dio programa. Teže se riječi ponavljaju u različitim kontekstima kako bi djeca uvidjela fleksibilnost jezika. Slovkaju se jednostavnije riječi. Djecu se pita da prepoznaju prvo slovo u riječi i da pokušaju navesti druge riječi s istim početnim slovom (to u početku ide teško, ali ne treba odustati). Potiče ih se da slovkaju svoje ime. Čitanje završava dramatizacijom ili oslikavanjem sadržaja, ovisno o dobi i koncentraciji djece.
U programu su omiljene slikovnice bile Juha od bundeve (Helen Cooper, Golden Marketing), Oprostite--- jeste li vi vještica? (Emily Horn i Pawel Pawlak, Školska knjiga), Maca papučarica (Ela Peroci, Ančka Gošnik-Godec, Mozaik knjiga), Elmer i izgubljeni medo (David McKee, Golden Marketing) i Potraga (Bruno Kuman i Ivana Guljašević, Igubuka). Radi se o jednostavnim i lijepo ilustriranim pričama koje si djeca mogu prispodobiti. Daljnje preporuke slikovnica po dobi možete vidjeti ovdje.
Svako dijete u programu dobilo je slikovnicu kako bi počelo stvarati vlastitu biblioteku. Školska knjiga donirala je dijelu djece odlične slikovnice Izgubio se jedan zeleni pas (Becky Bloom, Pascal Biet), Vještičin ormar (Laure Monloubou) i Mačak Keks (Becky Bloom, Pascal Biet). Poklonjene su im i slikovnice Ibis grafike Mali vitez (Daniela Römer, Susanne Wechdorn) i dvostruka slikovnica FoMe Krava koja je bila plava / Konj koji je imao neugodan vonj (Dijana Sarajlija Merey, Nika Sarajlija). Jasličkoj djeci poklonjena je Miffy na igralištu (Dick Bruna) u izdanju Golden Marketinga. Djeca su se slikovnicama silno razveselila i bio je to jako lijepi kraj programa.
Poticanje čitanja mora se proširiti
Kad govorimo o djeci i čitanju danas, nije problem, kao što se često ističe, u igranju igrica na mobitelima. Problem je što djeci nismo pokazali da i čitanje može biti jednako zanimljivo. Dali smo im dosadnu obaveznu lektiru i osudili ih na prepisivanje sažetaka s interneta. Nismo iskoristili dječju znatiželju i želju da biraju. Čitanje se pretvorilo u muku i prisilu. Ako mladi ljudi čitaju samo Marulića, neće ih to pretvoriti u entuzijastične čitatelje, treba im dati da biraju, da čitaju što žele, dobro i loše – neka čitaju Harryja Pottera i Gregov dnevnik, moraju svašta čitati da bi znali izabrati što je dobro. Birati se uče već od jaslica.
Kad čitam u vrtiću, djeca me dočekuju s entuzijazmom, a ako dođem samo u prolazu, pitaju me zašto nisam donijela slikovnicu i kako to da im neću čitati. Uživaju u prepričavanju i samostalnom odgovaranju na pitanja. Dajem im priliku da budu važni i pokažu što znaju. Neki od njih postat će cjeloživotni čitatelji. Birati svoje slikovnice, i kasnije knjige – sami htjeti dijeliti svoje vrijeme između mobitela i knjiga. Poznavat će neprocjenjiv užitak u tekstu, užitak u slobodnom mišljenju. Izloženi su čestom čitanju i prepoznali su da je ono zanimljivo.
Nadam se zato da će ubrzo zaživjeti Nacionalna strategija poticanja čitanja i da će iz nje proizaći konkretni programi poticanja čitanja. Ako je dovoljno 15 minuta čitanja dnevno da bi djeca napredovala, onda poticanje čitanja ne treba biti komplicirano ni skupo. Valja unutar predškolskog i školskog sustava naći tih 15 minuta, organizirati sustavne programe, olabaviti obaveznu lektiru, educirati roditelje, odgojitelje i nastavnike o važnosti čitanja djeci i time podići ukupnu razinu čitalačke pismenosti i kritičkog mišljenja.