David Byrne : Sve o glazbi

Sredinom sedamdesetih, u vrijeme početaka Talking Headsa, David Byrne je znao što ne želi. Scena okupljena oko kluba CBGB u južnom Manhattanu pokazivala je put. Ramonesi, recimo, nisu dopuštali gitarske solaže u svojoj glazbi i svojim klupskim nastupima. I Byrne je bio protiv "solističkih prenemaganja". Ali bilo je još toga na njegovoj "ne-listi". Zabranjene su bile rockerske fraze poput „oh, baby" ili riječi koje ne koristi u svakodnevnom govoru; zabranjeno je bilo blebetanje na pozornici (na početku bi najavio pjesmu a na kraju se zahvalio, i gotovo); zabranjeno je bilo pjevanje kao da je crnac; rock-pokreti i poze; pompa i drama; rockerske frizure; rockersko osvjetljenje i light-show (na početku bi scenski radnici upalili svjetlo, na kraju ga ugasili)...

Sve to što je Byrne sedamdesetih stavio na "ne-listu" tada je (baš kao i danas) ulazilo u standardni opis "rockera". Ideja je biti izbjeći kič i potrošenu formu. Pronaći glazbu i identitet ispod rockerske maškarade. Jer iako se Byrne naizgled postavio redukcionistički, on je izbjegavanjem klišeja i stereotipa otvarao Talking Headse prema novim prostorima kreativnosti. Ta istraživalačka i intelektualna otvorenost Davida Byrnea biti će jednom od glavnih karakteristika njegove karijere. Tendencija da traži nove prostore kreativnosti, da istražuje, propitkuje, razmišlja o stvarima o kojima rockeri ne razmišljaju, i bavi se stvarima kojima se rockeri ne bave - karakteristika je i njegove knjige "Sve o glazbi".

U jednoj rečenici, ovo je knjiga koja ne sliči na ništa iz žanra rock-memoaristike. Kao rocker David Byrne stoji na ramenima drugih rockera; kao rock-memoarista, pa i rock-publicista općenito - on je samorođen. Rock-kultura je danas, čini se, na izdisaju. Manirističnost i nostalgičnost nultih godina u desetima su još uočljivije i dominantnije obilježje rock-scene. Značaj koji je rock-kultura imala još devedesetih, u vrijeme grungea, ravea i brit-popa, danas se poprilično smanjio. Da ne govorimo o usporedbi sa značajem koji je imala šezdesetih i sedamdesetih. U kreativnom, kulturološkom, ekonomskom, političkom i generacijskom smislu, rock-kultura je sve beznačajnija.

Zapravo, "ne-lista" koju je David Byrne sastavio sredinom sedamdesetih sasvim bi dobro mogla poslužiti i danas. Rock-pokreti i poze, light-show i rockersko osvjetljenje, "oh baby" uzdisanje, forma je koja prevladava. No za razliku od sedamdesetih danas je i sama pobuna klišej. Punkeri su klišej bunta koliko je i light show klišej scenskog nastupa.

U tom i takvom historijskom trenutku (kako bi to teatralno rekao prvi predsjednik) David Byrne je morao napraviti nešto sasvim drugačije. To drugačije jest - "Sve o glazbi": knjiga kojom ulazi u razne aspekte suvremene glazbe, i glazbe općenito, a koji prosječnom rockeru nisu ni u peti. Byrne piše o odnosu glazbe i arhitekture (od CBGB-a do Carnegie Halla), načinima slušanja glazbe (u društvu ili sam), razlici između sviranja i bilježenja glazbe, raznim medijima glazbe (od prvih cilindričnih fonografa do streaminga, od radija do televizije), o glazbi kao nematerijalnom iskustvu i glazbi kao robi, o produkciji i distribuciji glazbe, profesionalizmu i amaterizmu, analognoj i digitalnoj glazbi, pitanju autorstva i pitanju poslovnih ugovora... pa sve do sociologije glazbe, astronomije glazbe, matematike glazbe, biologije glazbe, uopće ontologije glazbe.

Pišući o ovim potonjim aspektima Byrne ne govori iz vlastitog iskustva niti iznosi osobno mišljenje, već tek prenosi pročitano i naučeno. No pitanje sociologije glazbe ili astronomije glazbe u tom su smislu izuzeci. Byrneova knjiga većinom je nadahnut i vrlo poticajan spoj vlastitog iskustva, vlastite biografije, i vlastitog promišljanja glazbe. Njegov interes pokriva izuzetno širok prostor (što je kvaliteta sama po sebi, posebice unutar miljea pop i rock glazbe), no "Sve o glazbi" nije tek kompilacija već i samosvojno djelo koje iznova otkriva kompleks glazbe, pop i rock koliko i klasične i avangardne.

Mogli bi smo mnogo toga citirati iz "Sve o glazbi": pitanje koliko kompozicije mogu biti duge ili koliko kratke, odnosa slike i glazbe, ili suvremene arhitekture (koja se svojim staklenim površinama otvara prema okolišu) i glazbe koja se otvara prema okolišu... Ali istaknimo Byrneovu fascinantnu širinu. U vrijeme kada rock-kultura sve više okoštava i zatvara se sama u sebe David Byrne je na kući pop i rock glazbe otvorio sva vrata, sve prozore, srušio zidove, i od krova napravio terasu.

"Sve o glazbi" je putokaz. Kao što je Byrneova "ne-lista" bila poziv na kreativnost, njegova knjiga je poziv na šire i dublje poimanje pop i rock glazbe. Umjesto utabanog putića kojim svi prolaze, Byrne je krenuo nepoznatom, intelektualno uzbudljivom šesterotračnom auto-cestom. Kao pisca na tom ga putu malo tko (od rockera) može pratiti. No putokaz je postavljen. Ako u rock-kulturi postoji još rezervi za kreaciju, za proizvodnju i posredovanje sadržaja, te rezerve su u otvorenosti i istraživanju.  

David Byrne: "Sve o glazbi"
Prevela Romana Čačija

Planetopija, 2014.

David Byrne

Sve o glazbi

• Prijevod: Romana Čačija
• Planetopija 09/2014.
• 376 str., meki uvez
• ISBN 9789532573008

'Sve o glazbi' maestralno je djelo Davida Byrnea kojim slavi temu kojoj je posvetio svoj život – glazbu. U njemu ovaj uvijek zanimljiv i inovativan umjetnik govori o načinu na koji glazbu oblikuju vrijeme i mjesto, te kako je tehnologija za snimanje glazbe zauvijek promijenila odnos prema sviranju, izvođenju i slušanju glazbe.