Drago Glamuzina : Everest
Everest
Iako je termin "stvarnosne poezije" sretno pokrio smjerove kretanja pjesničkih zbirki Tatjane Gromače i Drage Glamuzine, najistaknutijih praktičara ovog poetskog modela, možda bi se pojmom egzistencijalizam ipak pristupilo bliže njihovim inherentnim nastojanjima. Egzistencija je još od srednjovjekovne skolastike bila suprotnost esenciji, to su dva velika rivala, u njihovoj se krizi suodnosa krije suština svakog zakona, suština stvari i njeno pojavno izobličenje – i još nešto, za kraj, nije li upravo ovdje negdje oko ovako postavljenih napetosti smještena cijela povijest pisane riječi?
Problem s kojim se mi danas srećemo je, naravno, u izmjenjivanju tumačenja samog pojma egzistencijalizma, koji se, od skolastika preko Kierkegaarda pa do današnjih vremena znatno promijenio, egzistencija više nije samo ono što se ispunjava grijehom u odnosu na platonistički tumačeno suprotstavljanje bitka i života. Za Kierkegaarda egzistencija je nešto čemu je nemoguće naći ime, zajednički nazivnik, ona je usporediva s jednorogom – svi znaju kako bi jednorog trebao izgledati, problem je u tome što ga još nitko nije vidio, da upotrijebimo staru misao Anatolea Francea.
"Egzistencija je nešto što se ne može misliti", kaže danski filozof, nešto neoblikovano što oblikuje, ne sama pojavnost nego njeno krajnje, treperavo i jedva slutljivo uobličenje. Iako bi se moglo pomisliti kako je ovdje Kierkegaard pod pojmom egzistencijalizma prošvercao esencijalizam, stvar nije tako jednostavna, Kierkegaard se suprotstavio idealističkom interpretativnom modelu koji je čovjeka tumačio samo kao ideju i s druge strane naturalizmu koji je čovjeka držao zarobljenim isključivo u okvirima prirodnih zakona.
Kakve to veze ima s poezijom Drage Glamuzine mogao bi saznati svatko tko posegne za njegovom novom zbirkom "Everest" u kojoj nastavlja putem utabanim zbirkom pjesama "Mesari" (2001, Profil) i romanom "Tri" (Profil, 2008), za kojeg se i govorilo kako je nastavak pjesničke zbirke proznim sredstvima, ponajviše stoga što je Glamuzina poeziju postavio kao polazište naracije, a i roman je zatvorio s dva pjesnička ciklusa. Spominjanje utabanosti u prošloj rečenici, međutim, ne označava nikakvu rutiniranost u smislu izvedbe za kojom je posegnuo Glamuzina, dapače – a možda mi je upravo stoga njegovo pismo asocijativno s "egzistencijalizmom" – Drago Glamuzina piše riskantno alpinistički, uvijek imate osjećaj kako čitate izvješća vrlo intenziviranoga životnoga i pjesničkoga iskustva, u kojima nema mjesta za kalkulantske sigurne obrate, nego je sve neizvjesno doslovno do posljednje stranice.
"Everest" započinje reminescentskom pjesmom koja je istovremeno i snažan iskaz osjećaja života lirskog subjekta koji se prisjeća boksačkih mečeva Muhameda Alija, Joea Fraisera, Georgea Foremana i Sonnya Listona, a ovo prisjećanje uključuje i oca lirskog subjekta koji je dječaka budio u tri ujutro i s uzbuđenjem, micajući se lijevo-desno ispred ekrana, izbjegavajući osobno udarce zadavane tisućama kilometara dalje od ekrana, intenzivirao subjektov ulazak u svijet rizika. Potresno je što lirski subjekt i dalje gleda iste te mečeve, vrteći i snimke i filmove u glavi unazad, spajajući odvojena vremena "u veoma nategnutom luku", gledajući ono što je i tada gledao, jedino što je tada, kako kaže, vidio nešto drugo.
Sličan, avetinjski efekt Glamuzina postiže u pjesmi "Intervju" u kojoj se prisjeća vremena kada je pohađao fakultet i u kojima je njegov otac imao jednako godina kao on koji piše ovu pjesmu, on koji vam je izgovara, u trenutku dok je vi čitate: otac mu je izgledao kao potpuno dovršen čovjek na kojega se uvijek možeš osloniti. Takav osjećaj nije stvarnosnost nego egzistencijalizacija nečega što se događa u povijesti, ali je osjećajem za ono što je bitno značajno nadilazi, onako kako je bit superiorna stvarnosti, ili, barem kako može biti superiorna.
U "Sub specie aeternitas" zabilježen je bezdomnički status čovjeka koji spava u sobama svojih prijatelja, poneki od njih imaju sobu više, pa se ondje smješta, između ostataka tuđih života, u doslovnom prolazničkom smislu kojemu se dodaje i nota zahvalnosti zbog pruženog utočišta. I ponovno se ovdje pojavljuje osjećaj kako Glamuzinu ne zanima stvarnost, jer ona ne postoji, ona je samo metak koji nas ubija, nego upravo ta lebdeća, životom tvoreća, teško zabilježiva egzistencija koja svojom nevidljivom silom ruinira, kontekstualizira, fermentira, a sve naizgled sitnim pomacima, promjenama perspektive, čak i osjećajem kako se ovakvim življenjem može nastaviti vrlo, vrlo dugo. I onda kao u Krležinoj "Pjesmi mrtvog čovjeka" odjednom lirski subjekt u rukama ima fotografije starog Zagreba, ulicama šetaju mrtvi ljudi, ali su sad ovdje, u sobi, u imaginaciji onoga koji lista albumom.
"Everest" je književni vrhunac dosadašnje Glamuzinine spisateljske djelatnosti, mjesto na kojemu se, da ga parafraziramo, najbliže primakao mjestu s kojega na njegov radni stol padaju scene koje kasnije viđamo transformirane u riječi.
Potezi koje Glamuzina rabi doista su egzistencijalistički reski: kompletni idejno-utješni ropotarij, sve one ružičaste naočale, beskompromisno su od čovjeka udaljene i sada se on nalazi nasuprot "strahu i drhtanju". Postoje stvari koje junak njegove poezije (ili stradalnik?) poznaje, kojima barata, evidentno se radi o upućenome centru poetskoga narativa, no problemi se gomilaju, oni se stvaraju ni iz čega, njega carski okružuje Ništa kao temelj egzistencije.
Sličan melankolično-jezivi ugođaj ima i pjesma "Popodne sa sinom": otac i sin sjede u automobilu, sin je s ocem proveo ono popodne razvedenih roditelja, parkirani su ispred kuće u kojoj su nekoć živjeli zajedno, a otac razmišlja kako izgleda život u toj kući sada. Moderne aspekte razvedenosti, ljubavnoga kraha, prekida veze Glamuzina tematizira u pjesmi "Sretan razvod", ironičnoj, distanciranoj prema tehnikama političke korektnosti, čak i podsmješljivoj prema suvremenoj potrebi lažnog glađenja svih mučnih situacija sve do one razine kada ništa od onoga što potpada pod takozvano iskustvo više nema spoznajni potencijal.
Negdje oko ovakva raspoloženja prema stereotipu smještena je cijela zbirka "Everest", u kojoj je doslovno sve što uobičajeno nazivamo mnijenjem (pa čak i neupitni podaci poput imena prvog osvajača Mount Everesta) podvrgnuto propitivanju. Nije li išta logičnije od toga da pjesnik izvrgne testu sve rezultate svih mogućih percepcija? Jest, ali normativno, u praksi se malo pisaca i pjesnika odvažuje na ovo riskantno putovanje – Glamuzina se ovom zbirkom definitivno svrstao u rjeđu vrstu poeta koji su nemalu utjehu odlučili potražiti u izbjegavanju utjehe, u potrazi za čvršćim utemeljenjem od onoga kakvoga daju medijske, vjerske, obiteljske, ili bilo koje druge paralaže, njemu to u ovom trenutku ne znači ništa, on se otisnuo na dugo putovanje gdje ga zanimaju realni oslonci a ne patvorine kolekivno nesvjesnog.
U pjesmi "Bit će sve u redu", s motom Charlesa Bukowskog koji glasi: "Mi smo čudovišta. Kad bismo to mogli da vidimo, mogli bi i da se volimo", lirski se subjekt nalazi pred nizom zahtjeva koji uključuju funkcioniranje sretne veze, a ključni je kako mi ne volimo čudovišta u ljudima koje volimo, pa na koncu prestajemo voljeti i te ljude. Ljubavni je napitak opasna vrsta otrova koja ovu vrstu upozorenja nema ispisanu na bočici, u protivnome bi ljudi opreznije baratali s njime. S manje entuzijazma, s manje popratne verbalne orkestracije.
Dvije pjesme u zbirci imaju isti naslov: "Moja kći". Čuvenu pjesmu posvećenu kćerci napisao je irski bard William Butler Yeats, i onda se radilo o izgovaranju želja za rođendan, kod Glamuzine ponovno imamo susret s užasom kao temeljem postojanja, lirski subjekt se grize zbog svakog trenutka u kojoj je povrijedio kćer, nema kod njega jejtsovske patronske mudrosti s pjesničkog olimpa, samo drhtaj u noći, kako bi rekao Raymond Chandler. Druga pjesma je direktnija, počinje od događaja, od razbijanja božićnog ukrasa i traženja istog takvog cijelog sljedećeg dana i grljenja koje je partnerima priredila njihova kćer, koja je čula sinoćnju svađu, koju je život već zagrlio, ali na njenu ljubav prema njima to zasad ne ostavlja traga.
U naslovnoj pjesmi zbirke smjestilo se egzistencijalno jezgro svih pjesama: "ništa novo u mojoj sobi/i dalje se redovito/uništavam, noćima/dan jedva preživim/a onda opet, navečer/dovlačim se do ruba/spuštam roletne kad zajutri/kao da ću time nešto promijeniti" i onda nastavlja s tezom kako se poginuli planinar Mallory još 1924. popeo na vrh Everesta, kako on vjeruje u to, a važno je napomenuti da se hladna, tvrdokuhana rečenica Georgea Mallorya navodi i kao moto knjige: "Zašto se penjem na Everest? Zato što je tamo." Slijedi nizanje detalja stanja Malloryeva leša, izvedeno superiorno fotografskoj preciznosti kao dokaz što sve uspijeva poezija i kako stiže ondje gdje tehnika nikada neće: "njegovo su tijelo/iskljucale ptice/ušle su u njega kroz zadnjicu/i izvukle mu svu utrobu".
"Everest" je književni vrhunac dosadašnje Glamuzinine spisateljske djelatnosti, mjesto na kojemu se, da ga parafraziramo, najbliže primakao mjestu s kojega na njegov radni stol padaju scene koje kasnije viđamo transformirane u riječi, a to bi se približno moglo opisati kao tretman života koje je mjesto na kojemu imamo noćne more i koje, ipak, ima potencijal pretvoriti se u pravo strašno mjesto, ono lijepo i fino mjesto na kojemu više nećemo lagati sebe, za početak. U zbirci ima 30 pjesama, pjesnik je na njima radio pet godina i vrijedilo ga je čekati, on možda nije alpinist, on možda i nije doživio sve o čemu je pisao, ali jest shvatio svaku kadencu vrlo osobnoga glasa kojim je ispisao jednu sjajnu knjigu i njome se popeo vrlo visoko na planinama hrvatske poezije.
( prvotno objavljeno u emisiji "Bibliovizor" Trećeg programa Hrvatskog radija )