Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Marijo Glavaš • 30.05.2016.

Goran Ferčec: Impuls pisanja nastaje kao argument u pregovorima sa svijetom

Foto: Matija Ferlin

Iz naposljetku objavljenog teksta to se ne može zaključiti, no ponekad se nastajanje konačnog oblika intervjua s autorom protegne na mjesece. A kada je u pitanju dobar pisac i kulturni djelatnik onda nije teško imati strpljenje i razumijevanje te s veseljem iščekivati sljedeći odgovor. Goran Ferčec, stotinu dana i deset pitanja/odgovora na temu pisanja, smisla, radnika (o čemu i piše u svojoj zbirci eseja Priručnik za jučer) sada je dostupno i vama. Čitajte i uživajte, danas i jučer i sutra.  
 

Priručnik za jučer Ferčec Goran

Marijo Glavaš: Koliko su piscu važni trenuci kada nema razloga da se bilo što zabilježi?

Goran Ferčec: Akumulirao sam papirnog i grafitnog materijala potrebnog za bilježenje u količini dostatnoj za desetljeće mogućih trenutaka ispunjenih razlogom da nešto zabilježim, da bih shvatio kako ja uglavnom ne bilježim, odnosno, da neprestano bilježim, ali ne zapisujem. Promatrajući sebe u naletima nadahnuća, zaključio sam da ne postoje trenuci bez razloga za bilježenje već samo trenuci lijenosti da se nešto zapiše. Ne-postojanje razloga da se nešto zabilježi zapravo je mimikrična podvala kojom nas lijenost pobjeđuje u našem pokušaju da opišemo svijet i neke njegove odnose. Uvijek postoji razlog za bilježenje. Ne bih li umakao lijenosti, odlučio sam bilježenje odvojiti od prakse zapisivanja i afirmirati promatranje kao inicijalno bilježenje. Ako bilježenju pristupimo kao načinu borbe s lijenošću, aktivno promatranje način je pak borbe s lijenošću bilježenja.

Shodno toj logici, bilježim neprestano i arhiviram u mentalnoj mapi svoje literarne arhive. Gledam i pohranjujem svaku sliku svijeta kao moguću literaturu. Pri tome ne osjećam paniku zbog svih onih ideja koje će zauvijek ispariti prosijane nepouzdanim karakterom moje memorije. I dalje vjerujem organu pamćenja i odlukama koje donosi; sve što ostane vrijedilo je, ono što je isparilo, ni na koji način manje vrijedno, možda se ponovo vrati. Interesira me pisanje koje u potpunosti i neprestano iscrpljuje svijet, i to ne isključivo kao izvor narativa ili priče već kao izvor eksplicitnih i implicitnih sadržaja koji omogućuju neograničeni broj načina bilježenja, stilova i interpretacija. U tom smislu, da bih pisanjem iscrpio svijet, ne ostavljam trenutak očišćen od promatranja, dakle, bilježenja.
 

Stavimo onda na jednu stranu kako uvijek postoji razlog za bilježenje – odakle, s druge strane, potreba da se zaista zabilježi, da se napiše?

Pisanje dolazi kao krajnja točka promatranja, materijalni ostatak kojim pokušavam uspostaviti odnose između slika, događaja, memorije i interpretacije. Ono je naprosto reakcija na promatranje, zaključak o viđenom, o prošlom ili budućem. Ima nečeg lirskog u tom postupku, priznajem. Možda stoga što nikada nisam pisao poeziju i sva ta lirika sad izbija iz proze. Pišem prozu lišenu priče. Narativ je sekundaran. Iako je suvremeni europski roman direktna posljedica Boccaccia i Cervantesa, dakle, pisanja priča, više od priče zanima me umijeće dobrog krojenja od ostataka pohranjenih u memoriji. Meni je svijet sam isuviše zanimljiv da bih o njemu pisao priče, ili još gore, izmišljao priče. U tom smislu pisanje je alat, mehanizam koji mi pomaže da rasteretim realnost i raščlanim zgusnute slojeve koji je konstruiraju.

Meni je svijet sam isuviše zanimljiv da bih o njemu pisao priče, ili još gore, izmišljao priče.


Jednako tako, važno mi je da kroz u vlastitoj praksi bilježenja, pisanje, osim priče, rasteretim i ostalih mogućih zadataka koje mu povijest i teorija imperativno lijepe, poput prenošenja iskustva, uspostavljanja neke paradigme ili otimanja zaboravu. Svijet je ionako nemoguće oteti zaboravu.

Pišem jer mi je pisanje važno kao medij ili postupak koji mogu primijeniti na svijet, s kojim se mogu suprotstaviti njegovoj nemilosrdnosti i ljepoti.
 

Ponekad imam dojam kako bi bilo dobro prepustiti mu se, tom nemilosrdnom i lijepom svijetu, da nas proguta zajedno s kamenjem, ledenjacima, mahovinom i riječima pod njom. Jer ionako unaprijed gubimo. I što više se suprotstavljamo to je on nemilosrdniji. I ljepši… Pa ako je bilježenje (i naposljetku pisanje) akcija, osjećaš li kako postoji reakcija?

Od ideje da se piše pa do odluke da se napiše uspostavlja se neko trajanje ili prostor u kojem nije jasna razdjelnica između pojmova akcije i reakcije. Miješaju se i nadopunjuju njihove pozicije u odnosu na svijet. Tekstualni ostatak postupka transformacije svijeta kroz jezik zapravo je ostatak akcije, ali i reakcije. Svijet jednom provučen kroz misao, a potom i kroz jezik naprosto više nije isti. Pisanje je bilježenje tog, na samom svijetu, skrivenog traga akcije i reakcije. Ako je pak ovo pitanje usmjereno na reakciju u kontekstu recepcije, ona svakako postoji kao krajnji ostatak procesa pisanja. Čitateljice i čitatelji formiraju polje reakcije, javljaju se, komentiraju, uspostavljaju kodove prepoznavanja o odnosu na sadržaj, iskustvo, emociju i, što mi se čini izuzetno važnim, pokazuju potrebu da se o nekim temama izloženima u esejima nastavi govoriti.
 

Pa ipak, koliko god ga se promatralo, koliko god ono o čemu ćemo/želimo pisati bilo blisko vršku olovke kojim ćemo ga zabilježiti, papirom ga uhvatiti, svijet se svojom nemilosrdnošću i ljepotom izmakne, zakorači u neko novo, zakrabuljeno, iznova nedohvatljivo jučer o kojem uporno pišemo, a ono se ponavlja, smije nam se, ruga...

Ponavljanje ima neku logiku, samo je možda još nismo uspjeli shvatiti. Impuls pisanja, siguran sam, nastaje kao argument u pregovorima sa svijetom, kao potreba da mu se ukaže upravo na njegovu iscrpljujuću repetitivnu prirodu. Sav je kontinuitet oko nas organiziran kao ponavljanje. Velike se priče ponavljaju u beskonačnost. Na to pristajemo bez borbe. I ne treba se boriti. Neminovnosti velikih narativa su svima iste. Život i dani imaju početak i kraj. Bez spavanje se ne može. Srce će se zaljubljivati. Pisanje je vrsta pregovora s neminovnošću velikih priča ali i borba s opasnošću da nam se i male priče učine nepromjenjivim i neizbježnim.

Sav je kontinuitet oko nas organiziran kao ponavljanje. Velike se priče ponavljaju u beskonačnost.

Iako moje iskustvo svijeta traje tek nešto manje od četiri desetljeća, i ono je iskustvo ponavljanja. Politički događaji posljednjih tjedana otkrivaju u svojoj retrogradnosti upravo matricu repeticije. Od devedesetih je prošlo dvadeset i pet godina, proteklo je neko vrijeme, nataložilo se iskustvo, umrli su veliki vođe, ali stvarnost nam se vraća kao loš déjà vu. Male priče drže hegemoniju i pogled je većine ostao ukočen i uskogrudan. Mala priča siječe perspektivu, a da bi se vidjela strahota na obzoru, pogled je ipak potrebno prebaciti van okvira male priče.

Eseji sakupljeni u knjizi Priručnik za jučer moj su pokušaj da kroz obiteljske narative ispitam te male priče, privatne i društvene okvire unutar kojih se one repetiraju i aktere cijele jedne generacije pretvaraju u subjekte bez svojstava, u pojedince koji u naslijeđe prenose mantru prepuštenosti, malodušnosti, ispraznosti i egzistencijalnog umora.
 

Je li strašnije zaroniti natrag u jučer, u malu priču i sažvakati prostor njezinih okvira, ili se nagnuti naprijed, kroz polupana stakla s pogledom na budućnost? Što ti se čini, kakav će “Priručnik za jučer” biti ako ga budeš ispisivao u nekom budućem sutra?

Vidim budućnost kao potpuno apstraktni konstrukt ispražnjen od ambicije. Sutra, baš kao i jučer u svojoj konačnosti potpuno je očišćeno od bilo kakve svrhovite uporabnosti. To su manipulativni koncepti vremena oko kojih stvaramo priče koje nam pak pružaju lažni osjećaj da znamo što radimo i kamo idemo, i da je empirijsko iskustvo, iskustvo nadogradnje, a nije. Uvijek krećemo ispočetka i nikad ne stignemo do kraja. Upravo sam zato i pisao o svojem “jučer”, odabirući neke motive vlastite obiteljske prošlosti i preispitujući konstrukte upisane u njih. Bilo mi je važno, kako ti kažeš, “sažvakati” okvire tih malih priča, demistificirati njihovu povijesnost i pokušati napraviti ono najteže; afirmiranjem ostataka malih obiteljskih ambicija da se napravi korak naprijed, shvatiti i pokazati da se neka kolektivna emancipacija zapravo nikad nije ni dogodila. Pojedinačna da, ali kolektiva ne.

Ako ću se javljati iz budućnosti priručnikom na danas koje će tada već biti jučer, bit će to iz istog razloga, da potvrdim tragičnu jednadžbu u kojoj opetovao kretanje ispočetka zbrojeno s nedostatkom nadogradnje iskustva i učenja kao rezultat imaju satiranje svake emancipacije.
 

Osim vremenske dimenzije, u Priručnik si, opet kroz osobnu i priču iz vlastite obitelji, ugradio i prostornu komponentu - preciznije: izmještanje, seljenje, pokušaj pronalaska svog komada vremena na nekom drugom mjestu. Tu pišeš kako je prošlost nepotrebno oplakivati, a povijest je ionako tek konstrukt. U premještanju iz neoplakanog konstrukta u nešto novo, ostaju tragovi, makar mokri trag čaše na stolu, riječi, djela…

Interesira me dvojaka priroda pisanja. S jedne strane kao metoda koja mi pomaže pri iščitavanju tragova u vremenu i prostoru; sasušenih krugova vode na stolu, musavih zidova, praznih soba, bilješki kojima se izgubila svrha, priča koje su ostale bez glave. S druge pak strane zanimljivo mi je koristiti pisanje kao postupak koji i sam ostavlja ožiljke na uglačanim i nijemim površinama koje konstruiraju kolektivne ili individualne interpretacije vremena i prostora. Ta kolektivna sklonost taloženju prošlosti bez preispitivanja može biti vrlo opasno naslijeđe. Seljenje ili premještanja iz neoplakanog konstrukta u novi prostor bez sadržaja zasigurno čini tragove vidljivijima, ali, što je važnije, rješava nas, doslovno i metaforički, naslijeđenog balasta koji je potrebno “izgubiti putem”. Novi prostori omogućuju odvajanje od tog naslijeđa, omogućuju racionalniji i analitički pogled iz kojeg nastaje pisanje koje ostavlja ožiljke.
 

Priručnik za jučer otvaraš jako lijepim tekstom o oružju kojim opetovano počinjavaš zločin, a zatvaraš priznanjem krivice: na prvu bi se moglo pomisliti kako je međutkivo između početka i kraja knjige mirna pučina, no, upravo suprotno, nemir je pravi razlog što pišeš o radu i radnicima. A onda još i o onome od čega živiš, o pisanju kao radu.

Rekao bih da je esej kojim otvaram zbirku prije tekst o oruđu kojim ostavljam ožiljke nego oružju kojim počinjam zločin. Posljednji je esej pak mala persiflaža koja svojim izokrenućem situacije izlaska-iz-ormara redefinira i propituje poziciju pisca (umjetnika) kao manjine i time zaključuje središnju temu kojom se bavim u zbirci a to je tema rada i radnika.

Prostor umjetničkog rada je prostor otpora, a kulturni radnik izuzetno važna vrsta korektiva jednog nezrelog društva kao što je hrvatsko.

Ekonomsko socijalne promjene od devedesetih naovamo, unutar doba tranzicije iz jednog sistema u drugi, uspostavile su prema radu neprijateljski odnos, kao da su pravo na rad, radnička prava i sam radnik ostatak nekog vremena i sistema s naslijeđem kojeg ne želimo imati ništa. Privatizacijom i rasprodajom tvornica, radnik je s pozicije korisnog člana društva sveden na socijalni problem. Radnik je žrtvovan da bi se onemogućio bilo kakav otpor implementaciji kapitalističkih načela vladanja društvom i društvenim dobrima.

Ne mogu ne primijetiti istu matricu u odnosu prema poziciji kulturnog radnika, gdje dodatna otegotna okolnost postaje ovaj pridjev “kulturni” koji je zadnjih dvadeset godina, a posebno nekoliko posljednjih potpuno diskreditiran. Prostor umjetničkog rada je prostor otpora, a kulturni radnik izuzetno važna vrsta korektiva jednog nezrelog društva kao što je hrvatsko.

Esejima o različitim oblicima i pozicijama rada i radnika pokušao sam objasniti sebi samom što ja to zapravo radim, zašto u tome ne smijem biti sam, i postoji li unutar pokušaja shvaćanja važnosti onoga što radim i radimo kao kulturni radnici, neki prostor za otpor i borbu sa sadržajem vremena u kojem živimo.

Uvijek krećemo ispočetka i nikad ne stignemo do kraja.

Ovdje neće biti čuda Ferčec Goran

Prosvjedi, sindikalne akcije upozorenja, štrajkovi glađu, u društvu u kojem živimo nemaju težinu, ne izazivaju suosjećanje i solidarnost, to su dosadni atavizmi - prebaciš TV program dok ne počne prilog s tržnice koji donosi informaciju o broju i cijeni prodanih patlidžana. I kako se onda osjeća kulturni radnik koji krene pisati o radu i radnicima?

Mediji su većinom danas dio mašinerije koja održava privid svijeta kao podnošljivog sistema, i koja zapravo laže. Medij ne ulazi u sadržaj problem, već ga plasira kao činjenicu. Određeni politički ili socijalni problem je zanimljiv onoliko dugo koliko traje njegovo medijsko iscrpljivanje. Naprimjer, štrajk glađu radnica Kamenskog ostaje interesantan samo kao vijest, ali ne kao i problem u čijoj je bazi jednostavan i za sve vrlo opasan apsurd, a taj je, da radnice nisu plaćene za svoj rad.

Smatram da umjetnički rad ima zadatak osvijestiti da politički i socijalni problemi nisu individualni problemi pojedinaca ili manjih grupa radnika, nego svih nas.

Shvatiti nepravednost tog apsurda kao nešto što se tiče nekog drugog, vrlo je opasno. Ne radi se samo o gladovanju nego i o prodaji zemljišta i tvornice Kamenskog koja se dogodila prije nekoliko tjedana. Kao da se prodaja zemljišta na kojem je tvornica nas uopće ne tiče, jer i problem i tvornica zapravo pripadaju nekome drugome. A, zapravo, da citiram stih iz pjesme Sunce u rukama, Jovana Popovića: “Sve je to naše”.

Kao kulturni radnik, osjećam da sam s druge strane sistema, u pokretu otpora prema malignim i dominantnim praksama relativizacije i revizionizma, i osjećam se korisnim. Pokušavam svojim pisanjem oformiti neko korisno znanje, jer smatram da umjetnički rad ima zadatak osvijestiti da politički i socijalni problemi nisu individualni problemi pojedinaca ili manjih grupa radnika, nego svih nas. Izolirati socijalni ili politički problem kao nečiji tuđi, luksuz je koji si pojedinac u ovom društvu ne bi smio dopustiti.
 

U čemu se očituje prije spomenuta nezrelost hrvatskog društva? Kako je u takvom društvu živjeti kao manjina?

Neprestano napominjem iz svoje pozicije višestruke manjine da je danas važno shvatiti jednu stvar; zajednički nazivnik manjine danas pokriva puno više pozicija i kategorija nego što je pokrivao desetljeće unazad. Danas u Hrvatskoj manjinsko ne označava samo nacionalno, seksualno i rasno. Sve ono što odmiče od kulturne politike nacionalne osviještenosti, što kreira kritičku stav prema reakcionarnim političkim stavovima i odlukama, što propituje politički aktivizam katoličke crkve, što se bori za pravo na mišljenje i slobodu medija, sve to, i još mnoge druge pozicije otpora, predstavljaju manjinu. Iako se takva dijagnoza s jedne strane može činiti strašnom, s druge strane ona aktivno sugerira više razloga za otpor radikalno desnim ideologijama, više razloga za udruživanje i pokretanje borbe koja danas više nije ideološka, već civilizacijska.
 

Ona stara poslovica koja govori o umakanju prsta u more i povezanosti s cijelim svijetom odavno je umjesto radnje umakanja prsta u more dobila pandan u uključivanju računala, mobitela, sata, naočala i kojekakvih drugih uređaja koji korisnika injektiraju u mrežu punu tokova, niti i vrtloga informacija. Tehnološka revolucija vremena u kojem živimo stvorila je nove izvore informiranja i pružila prostor vidljivosti manjinama, novi i brži način organiziranja, dizanja glasa, ali istodobno se ukazala i kao idealan poligon za iskazivanje netrpeljivosti i mržnje. U tom duhu čini mi se kako bi se ispod bilo kojeg od tekstova iz Priručnika za jučer, bilo o radnicima, ili drugim manjinama, kad bi ga se objavilo na internetu i omogućilo komentare, vrlo brzo, ako ne i već od prvog retka, krenulo razglabati o ustašama, partizanima i tko je čiji. A dalo bi se i autoru osobno upućenim, naravno anonimnim, komentarima dobro oprati uši po kojekakvoj osnovi.

Komentare ne čitam i uistinu se te odluke držim. Prostor komentara koji se otvorio pod sadržajem elektroničkih medija zapravo je Pandorina kutija čistog, koncentriranog zla i malicioznosti. Komentari nisu dodana vrijednost sadržaju na koji se odnose, već čista agresija bez istinske namjere da se nešto smisleno komentira.

Prostor komentara koji se otvorio pod sadržajem elektroničkih medija zapravo je Pandorina kutija čistog, koncentriranog zla i malicioznosti.

Otvaranje mogućnosti da se konzumentu određenog sadržaja ponudi prostor prava na mišljenje zapravo je idealistička zamka, jer oni koji će se registrirati da bi mogli komentirati, najčešće će to pravo i taj prostor zloupotrijebiti.

Malicioznost, tupost i isključivost upisane u komentar čine da sam bude svojim sadržajem, da njegovo značenje počinje i završava u ograničenoj rečenici ograničenog autora ili autorice, da ne korespondira s drugim sadržajem, ne otvara novo tumačenje, ne poziva na dijalog. Suvremeni komentar nosi karakter neodgovorne i nepromišljene presude, a to mu omogućava anonimnost, skrivanje komentatora iza izmišljenog imena. Anonimnost je tako prostor neodgovornosti, zla i zloupotrebe. Možda se kroz komentare samo otkriva ono što je čovjek oduvijek bio, a anonimnost mu je sada omogućila da to bude do kraja i potpuno, a bez posljedica.

Ako se ipak prisilimo čitati komentare, njihov karakter jasno ocrtava karakter duha vremena i stanje duha ljudskog bića. Možda bi redanjem komentara bilo moguće napisati sugestivan monolog suvremenog čovjeka, monolog u kojem su rečenice kratkog daha i praznih misli, ali itekako otrovnih kapljica sline.

Anonimne komentare na knjigu eseja “Priručnik za jučer” nisam čitao. U slučaju da se probiju do mene, samo čekam da ih smeljem podmazanom mašinom ignoriranja i ne marenja.

 

Foto: Matija Ferlin

Goran Ferčec je pisac, dramaturg i suradnik na izvedbenim i kazališnim projektima. Rođen 1978. godine u Koprivnici. Diplomirao dramaturgiju na Akademiji dramske umetnosti u Zagrebu. Član je uredništva časopisa za izvedbene umjetnosti Frakcija. Član je Hrvatskog društva dramskih umjetnika.  Suosnivač Dramaturškog kolektiva (dk), inicijative koja se bavi promocijom izvedbenih tekstova mladih hrvatskih i inozemnih autora.

Izvedbene, teorijske tekstove i eseje objavljuje u domaćim i stranim magazinima; Frakcija, Zagreb; TkH-TeorijaKojaHoda, Beograd; Kretanja, Zagreb: Scena, Novi Sad: Kazalište, Zagreb: Buchkultur, Beč, te na Trećem programu hrvatskog radija.

Autor je romana Ovdje neće biti čuda u izdanju nakladničke kuće Fraktura, objavljenog 2011. koji je ušao u izbor svih relevantnih književnih nagrada u Hrvatskoj. Roman je preveden na makedonski jezik. Godine 2015. objavio je knjigu eseja Priručnik za jučer, također kod nakladničke kuće Fraktura.

U Zagrebačkom kazalištu mladih 2015. premijerno je izveden njegov tekst Pismo Heineru Mülleru u režiji Bojana Đorđeva. Izvedbeni tekst Radnice premijerno je izveden 2014. u sklopu projekta Vor den Hunden u koprodukciji fringe ensemblea iz Bonna i Schaubühne Lindenfels iz Leipziga. Za svoj kazališni rad primio je sljedeće nagrade: Nagradu Austrijskog kulturnog foruma za godinu 2007. za izvedbeni tekst Pismo Heineru M; Nagradu Hrvatskog glumišta za najbolju dramatizaciju, adaptaciju, dramaturšku obradu teksta ili dramaturgiju predstave 2014. godine; Nagradu 49. i 50. Festivala Borštnikovih susreta za dramaturgiju; Nagradu Veljko Maričić za dramaturgiju na 18. Međunarodnom festivalu malih scena u Rijeci.

Za književni rad primio je godišnju nagrada Ministarstva kulture Republike Hrvatske za roman Ovdje neće biti čuda, kao jedan od deset najboljih romana u 2011. godini.

Boravio je književnim rezidencijama Kulturkontakt u Beču, 2010., IHAG spisateljskoj rezidenciji u Grazu, 2014., i rezidenciji Društva slovenskih pisaca i festivala Vilenica u Ljubljani, 2015. godine.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –