Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Srđan Sandić • 05.01.2016.

Irena Matijašević : Šutnja je imanentnija ljubavi od govora

Irena Matijašević

Irena Matijašević radi kao književna urednica na Trećem programu Hrvatskog radija, ali i sama piše i do sada je objavila četiri knjige: "Naizgled" (AGM, 2007.); "Južne životinje" (AGM, 2010.); "Danska H2O" (AGM, 2012) i "Crno pismo" (Algoritam, 2015). Prve dvije u nizu su zbirke pjesama, treća je poetska drama, a zadnja, koja je i povod ovom razgovoru – poetski roman. Razgovarali smo žanrovskoj neodređenosti njezine zadnje dvije knjige, kao i o "književnom stanju" i suvremenim pulsevima u hrvatskoj književnosti.
 

Crno pismo Matijašević Irena

Srđan Sandić: "Crno pismo" je između epistolarne forme, fragmentirane proze, izvedbenog teksta. Takva vrst teksta je “opasna” jer izlazi iz polja trenutne ideologijske čežnje za kratkom pričom i romanom kao konačnom formom. Izlazi i iz “interesa”nagrada. Kako je nastajalo? 

Irena Matijašević: Nastajalo je iz privatnih pobuda, iz neke unutrašnje prinude da pišem. Nisam puno brinula oko neke poželjne forme jer je to izvorno zaista bilo pismo, upućeno određenom pošiljatelju. Poslije se ta ideja pisma razvila i razgranala, pa je pismo postalo i pismo samoj sebi, i drugima, jednoj stalnoj čitateljici, zatim ostalim nepoznatim ljudima, odnosno budućim čitateljima. Mislim da nije dobro kalkulirati previše, s mogućom recepcijom, a opet ni premalo.

Žanrovska utvrđenja su napuštena, ipak, poezija je prisutna.

Ne bih mogla reći da nisam svjesna žanrovskih određenja. Ne postoji žanr pisma-knjige. To je žanr kojega sam sama sebi izmislila. Zapravo je riječ o hibridu između dnevnika, pisma I pjesme u prozi. Možda je romaneskan samo jedinstveni pripovjedački glas, u prvom licu, ta nosiva svijest koja piše crna pisma.

U kod vašeg diskursa upleteni su stihovi Natali Dizdar, ali i ljubavna Miše Kovača, tu je i pokoja tv serija. Kako biste opisali diskurs vaše Junakinje? Što ona donosi iz autobiografskog, a što iz te druge (d)okolice?

Njezina svijest je krajnje otvorena i neopterećena. Junakinja se povremeno u trenucima pisanja tog svojeg nabijenog i teškog pisma - a ono je uvijek analiza vlastitih emocija - osvrće i na svoju okolinu, neposrednu. Pjesme koje čuje na radiju ili u supermarketima, serije koje teku na televizoru,  koje svi normalni ljudi gledaju osim nje, koja je u tom poslu duboke autoanalize. I, općenito, u poslu preživljavanja, borbe za opstanak s toliko velikom količinom emocija koje ima.

Negdje pred kraj (hoćemo li ga sada nazvati romanom?) junakinja kaže da je odšutjela dan. Vaš tekst iako nabojit i krvav, ujedno je i tih, pomiren pa čak na momente i ušutkan. Ljubav dopušta da se priča o njezinim granicama, ali kao da ne dopušta da se priča o njoj samoj, kao takvoj.

Velika se bitka vodi između razuma i emocija, rekla bih da je to okosnica ovog  “labavog romana”, kako ga naziva kritika. Teško je pričati o ljubavi. Općenito je teško literarno prenijeti emociju. Ovdje osim ljubavi ima i dosta straha, straha od samoće, od gubitka voljenog objekta, od prevare i izdaje. Mislim da je šutnja nekako imanentnija ljubavi od govora, i junakinja često meditira o tome. Kako ljubav razvija neki šutljivi jezik jer između dvoje ljudi koji se razumiju jako dobro ne treba zapravo puno riječi. Baš suprotno, riječima se nekada može ubiti emocija jer smo ju izgovorili.

Emocija je kroz čin artikulacije uspješno izašla van i dogodilo se to da je ne posjedujemo više u sebi, kao što je posjedujemo dok ne izgovaramo ljubavne riječi i ne razmećemo se ljubavnim izjavama. Možda je to ta prirodna ušutkanost ljubavi.

Možda samo pisanje uskrsava ljubav kako i implicirate kroz tekst?

Da. Jer, s druge strane, postoje i komplicirani odnosi među ljudima, u ljubavi posebno. Kad je dvoje ljudi dulje vremena fizički razdvojeno, pojavljuje se onda potreba da se riječima, tekstom, pa i cijelom knjigom, oživi ta ljubav, da se savlada daljina i nejavljanje nakon prekida odnosa. U jednoj dimenziji, cijelo “Crno pismo” je pokušaj oživljavanja uspomene.

Valja reći da je vaša literature uvijek na sjecištu psihoanalitičkih pogleda i čitanja te poezije kao konačne prethodnice i nikada ravnopravne sestre, hoćemo reći  - blizanke? Volio bih da mi kažete nešto vise o izvedbenim potencijalima vašeg novog teksta kao ključnoj trećoj komponenti i vrijednosti vašeg teksta.

Pa to bi možda lako bilo dramatizirati, takvu vrstu teksta. On se može čitati i izvoditi kao niz unutarnjih monologa. Iako, nisam sigurna da bi to bilo previše atraktivno, tu nema priče, u klasičnom smislu riječi, osim jedne žene koja puno piše i puši i pije kave, i analizira, uz pomoć svih znanja i svog iskustva koje je skupila, svoj manje više neuspješan ljubavni život.

Automatizam (čitateljske) percepcije je narušen u "Crnom pismu". Ukidate lagodni konzumentski odnos makar varate s “dostupnim” i “prepoznatljivim”, “dopadljivim” rečenicama. U jednom trenutku ste mi rekli da želite doći do “čitljive i strukturirane forme”.

Zazirem od linearne proze, čini mi se tako skrojena po zahjevima filmskih scenarija, ili tv serija. Nemoguće je organski isprepletenu formu iznijeti kao linearnu priču. Cijelo “Crno pismo” je kao neka lavina koja se kotrlja, velika lopta koju ne možete lako rasplesti, kao onaj kolut vune, iz kojeg se ne može iščupati lako i bez oštećenja nit.

Vratimo se u više realnu fikciju tkzv. realnost. Uređujete i odabirete tekstove, uglavnom lomne, granične, neodredive. Kako se oni biraju? Što mislite da inaugurirate a što želite inaugurirati vašim odabirima?

Stimuliram drukčijost. I hrabrost. Pa i pod cijenu nerazumijevanja. Sumnjivo mi je, pogotovo u mlađoj spisateljskoj dobi, pretjerano ulagivanje slušatelju i čitatelju. Mislim da tako stvaramo gerneraciju klonova, da dobivamo stalno iste, odnosno slične tekstove, kakvi se nauče pisati, ali to ipak nije književnost.

Zazirem od linearne proze, čini mi se tako skrojena po zahjevima filmskih scenarija, ili tv serija. Nemoguće je organski isprepletenu formu iznijeti kao linearnu priču. Cijelo “Crno pismo” je kao neka lavina koja se kotrlja, velika lopta koju ne možete lako rasplesti.

Naizgled Matijašević Irena
Južne životinje Matijašević Irena
Danska H2O Matijašević Irena

Kako vidite stanje književne kritike? Osobno vidim, uz rijetke iznimke, podilazeće tendencije. Je li kritika osuđena na smrt u ovako malom, da kažem – incestuoznom društvu?

Pa ja mislim da nije. Čini mi se da još postoji objektivna i nepotkupljiva književna kritika. Nisam pesimist u pogledu kritike same, više sam pesimist u pogledu samog čina kupovanja knjiga. I dalje mislim da se knjige čitaju, ali da su u ovom trenutku krajnjeg siromaštva zemlje u kojoj živimo postale luksuz, ne samo u smislu nemogućnosti kupovine knjige zbog krajnje skromnog kućnog budžeta, nego i luskuz u smislu nemogućnosti zaokupljanja prosječne svijesti ičim osim pukim preživljavanjem. Teška su vremena za kulturu. Kritika će opet procvjetati kad se vrati kultura kupovanja i čitanja knjiga, koja je, vjerujem, samo privremeno odumrla.

Kakva je "politika" suvremenog teksta? Kakav je suvremeni autor i kako vi vidite anamnezu slučaja “autor i tekst”? Koje pulseve detektirate? Jasno je da se radi o pluralnosti glasova, ali ipak…

Ne vidim tu puno politike. Vidim samo erotiku, u odnosu tekst-autor. Junakinja na jednom mjestu kaže da bi mogla i knjigu proždrijeti, da je toliko želi pisati, da osjeća toliku strast. Ne vjerujem u pluralnost glasova, baš tu sam jako klasičan autor. Vjerujem da knjigu mora nositi jedan jedinstveni i ne disociran glas, da taj glas mora biti ono što će nam treperiti u sjećanju nakon čitanja knjige. Ljudi se često iznenade kad sama čitam ulomke «Crnog pisma», kažu da puno bolje onda shvaćaju knjigu. Ima nešto u tome, čuti glas koji progovara iza riječi… To mi se činilo bitnije od brige o klasičnim žanrovskim pravilima.

S druge strane, čak i u djelima u kojima imamo nekoliko nosivih likova, opet se jedan mora nekako nametnuti kao nosivi glas. Onaj koji je najbliži, da tako kažem, autorovom glasu. Slažem se, opet, da smo mi svi polifonijski konstrukti, da u svakome od nas ima puno tuđih glasova odnosno utjecaja, ali upravo je objedinjavanje tih svih tuđih glasova i utjecaja u, po mogućnosti,  jedan jedinstven glas koji zna što misli i osjeća -  zadatak pisca. I svakog čovjeka koji ima  izgrađenu ličnost.

Kako vidite književnu situaciju ali i književnu zajednicu u Hrvatskoj? Ja npr. vidim istovjetan korupcijski princip koji je prisutan na ovoj višoj, političko-ekonomskoj instanci. Iako je teško dokazati, i ljudima generalno nije stalo to dokazivati, ali mi se čini da su nagrade, poglavito ove veće – namještene, u širem i užem smislu. Uz to što su vođene tobožnjim masmedijskim principom – keep it simple stupid, a da toga nisu niti svjesni. Promovira se književna malograđanština, istančani neukus i kultura bestelling jednostavno zapletenih priča u kojima se onda iščitava mudrost koje u pravilu nema. A primjećujem i da su žiriji nepromjenjivi. Znam da vam sada prebacujem vrući krumpir, ali s druge strane i želim da o tome govorimo načelno. Ne da mi se ulaziti u palanačke prijepore, tko se prepozna, prepoznat će se…

Pa možda je sve to istina, ali ja se time ne bavim, moje je samo pisati. Tako da ne mogu suditi jer nisam dovoljno upoznata s mehanizmima nagrađivanja. Primjećujem da su to ipak nagrade koje dobivaju jako čitani pisci. Da je masovnost ipak u nekoj relaciji s kvalitetom, odnosno kvantitet s kvalitetom. Nečitak autor ne može dobiti nagradu. A opet čitkost teksta ne znači da je on nužno površan. Mislim da sama ne pripadam lako čitljivim autorima, ali opet to je sve jako relativno. Nekima se sviđa Bruno Schulz, nekima ne. Različiti su naši pragovi razumljivosti. Neki pisci ljestvicu dižu više. Ja sam se trudila biti čitka, ali kako je roman zapravo predočavanje ljubavne traume, nisam mogla biti do kraja jasna, jer trauma ima svoj specifični jezik, odnono ne-jezik.

Činjenica je također da se danas traži ponajprije vješto ispričana priča, i čini se kao da je književnosti zaprijetio drugi medij, film i slika, odnosno da se književnost prilagođava tom mediju. Da nema više uživanja u bogatstvu samog jezika, na način na koji je to recimo radio Proust. Ili na cizeliranju emocija. Sve se može skratiti i svesti na događajnu razinu, ili na niskomimetski realizam. Ipak mislim da nagrađene knjige imaju puno više slojeva od samog imperativa priče.

Irena Matijašević

Crno pismo

  • Algoritam 11/2015.
  • 192 str., meki uvez
  • ISBN 9789533168647
  • Cijena 79.00 kn

"Crno pismo" Irene Matijašević, autorice do sada poznate po poeziji, je proza koja se dodiruje s poezijom, dnevnik bez nadnevaka pisan iz nesanice i traume, koji obuhvaća godišnji kalendarski ciklus, ciklus regeneriranja.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –