Ivan Šamija : Ne znam što točno znači željeti pisati poeziju

Ivan Šamija rođen je u Zagrebu 1976. godine. Objavio je dvije zbirke poezije, "Kupolenebo" (AGM, Zagreb, 2003.) koja je kasnije objavljena i u elektroničkom izdanju (Društvo za promicanje književnosti na novim medijima, Zagreb, 2006.) i nedavno "Projekt Poljska" (Meandarmedia, Zagreb, 2014.). Član je i jedan je od osnivača udruge za promicanje kulture i umjetnosti BRUTAL te sudjeluje u organizaciji godišnjeg Međunarodnog festivala suvremene poezije kojeg udruga BRUTAL organizira od 2006. godine u Zagrebu.

Njegova nova knjiga "Projekt Poljska" bio nam je neposredni povod razgovoru, dijelom i zbog neobično duge spisateljske pauze jer između Šamijine prošle i ove nove knjige prošlo je punih jedanaest godina!

Silvestar Vrljić: Prošlo je točno jedanaest godina od tvoje prve knjige. Kako vidiš odmak od nje? Što se promijenilo u tvome poetskom rukopisu?

Ivan Šamija: Miroslav Mićanović, urednik moje druge knjige, jednom je prilikom vrlo precizno opisao moju prvu knjigu "Kupolenebo" kao emotivno, intimno, zainteresirano pismo koje se jako trudi oko šifriranja kako bi se sakrila intima o kojoj govori. Druga knjiga "Projekt Poljska", nastala je dijelom baš iz želje i namjere da iznađem drugačiji pristup pisanju poezije. Želja je bila da pišem manje iznutra, iz sebe, a više izvana, iz susreta sa onim izvan mene. Namjera je bila stvoriti distancu prema onom o čemu pišem koja bi bila prostor pjesničkog rada, rada koji u mom pisanju uvijek uključuje rad mišljenja i rad u jeziku. Time sam želio postići i veću komunikativnost i veću iskrenost moje poezije.

Ne znam koliko sam u tome uspio, ali pri pisanju pjesama iz knjige "Projekt Poljska" bilo mi je stalo do komunikativnosti i jednostavnosti pjesničkog jezika. Želio sam dehermetizirati poeziju, izbjeći taj rad šifriranja iz prethodne knjige. Trudio sam se da osnovno mjesto jezične invencije ne bude šifriranje, već pokušaj pisanja o iskustvu, najčešće iskustvu susreta s materijalnom stvarnošću izvan sebe, koje se opire govoru, pismu, jeziku.

Također, čini mi se da se u knjizi "Projekt Poljska", a za razliku od knjige «Kupolenebo», bavim jednim dijelom i samim pisanjem i poezijom, mogućnostima i ograničenosti jezika. Ovo su samo neke intencionalne i osviještene razlike. Siguran sam da ih ima još i baš zato se nadam da će knjiga "Projekt Poljska" doživjeti kritičarsku recepciju koja će mi pomoći da vidim i još neka mjesta razlike kojih nisam svjestan.

 
Zašto je stvaranje ovog rukopisa toliko trajalo?

Pomalo me šokiralo kad sam shvatio da je prošlo punih jedanaest godina. Čini mi se da sam dobar dio tog vremena proveo radeći na knjizi "Projekt Poljska". Razlog što je to toliko trajalo je objektivan. Imam posao, karijeru, koja mi oduzima dosta vremena i koncentracije a prilično je udaljena od pisanja i poezije. Pišem vrlo sporo. Kad dobijem ideju i poriv da napišem pojedinu pjesmu prvo dugo razmišljam o njoj, preslagujem ju prije nego počnem pisati. A kad počnem pisati to ide sporo i teško, biram i tražim svaku riječ.

Naravno, tu težinu i napor pisanja i rada na pjesmi uvijek prati i veliki jedinstveni užitak. Zbog takvog načina pisanja, treba mi kontinuitet neometanog života u pjesmi koju pišem, a uz posao kojeg imam teško mi se za taj kontinuitet vremena izboriti. Ali, sada kad je knjiga "Projekt Poljska" konačno objavljena, taj dugi rad na njoj ima mi smisla. Sama knjiga je jednim dijelom zaokupljena vremenom, cikličnošću, transformacijama i taj dug proces njenog nastanka kao da korespondira s time.

 
Kako gledaš na prvu knjigu sada, s ovolikim vremenskim odmakom?

Slično kako gledam na samog sebe iz vremena kad sam ju pisao. Sa velikim odmakom i distancom, ali i nekom razinom bliskosti i prepoznavanja, sa puno kritičnosti, ali i puno ljubavi. Mislim da sam u radu na sebi i radu na pisanju, udaljavajući se od te knjige ipak otišao u smjeru u kojem sam želio otići. Ali, svaki razvoj sadrži i brojne devolutivne linije kretanja. Sigurno sam puno toga vrijednoga izgubio. Gledajući iz neke kritičarske pozicije, mislim da je knjiga "Kupolenebo" manjkava. Na razini rukopisa i njegove organizacije, previše je toga ušlo u knjigu i možda je previše heterogena. Ali, i na razini pojedinih pjesama, vidim viškova i nedorađenosti, vidim stanovitu pretencioznost i previše vidljivu želju da se ostavi određeni dojam.

S druge strane, vidim neka uspjela rješenja, vidim poeziju pronađenu na mjestima gdje ju sada više ne bih mogao naći. Zanimljivo mi je da sam nakon što je konačno objavljena knjiga "Projekt Poljska" ponovo uspostavio odnos prema prvoj knjizi. Dok sam radio na drugoj knjizi osjećao sam samo veliku udaljenost od knjige "Kupolenebo". Sada osjećam i dalje tu udaljenost, ali uz nju osjećam i  bliskost i prepoznavanje. No, možda s obzirom na tu distancu i nije primjereno da govorim previše o prvoj knjizi.

Malo me iznenadilo kad sam nedavno shvatio da ta knjiga još nalazi put do nekih novih čitateljica i čitatelja. To prvenstveno zahvaljujući tome što je objavljena i on-line besplatno u izdanju Društva za promicanje književnosti na novim medijima (DPKM). Ne bih želio previše utjecati na način na koji će "Kupolenebo" pročitati neki novi potencijalni čitatelji i čitateljice. To naravno uključuje i mogućnost da tu knjigu pročitaju i puno strože i kritičnije od mene sada.

 
Zašto "Projekt Poljska"?

Nakon što je objavljena knjiga "Kupolenebo" nisam znao kako pisati dalje. Trebao sam iz početka pronaći jezik i metodu pisanja poezije. U jednom trenutku mi je sinula ideja da stvorim izmišljeni svijet u kojeg ću upisivati poeziju. Tako sam postigao distancu koja je otvorila prostor za rad na pjesmi, distancu koja mi je omogućila traženu iskrenost, komunikativnost, obazrivost prema čitatelju kojeg sam bio puno više svjestan nego kod pisanja knjige "Kupolenebo", pisanje manje iz sebe a više iz susreta sa stvarnošću izvan sebe.

Taj izmišljeni svijet nema veze sa geografskom, političkom, povijesnom Poljskom. Poljska je više ime za određenu atmosferu konstruiranu najviše na osnovu slika iz nekih pogledanih filmova i pročitanih knjiga. Među njima mi je važan bio svijet iz priča Brune Schulza i Poljska u naslovu je jednim dijelom upravo posveta Schulzu. Ta izmišljena Poljska je svijet magle i blata, sporog, suspendiranog života, cikličkog vremena izoliranog od okolnog povijesnog tijeka. Ona je jednim dijelom i metafora za prostor pisanja.

Kada sam počeo raditi na rukopisu knjige "Projekt Poljska" nisam slutio da će mi trebati toliko dugo da ga završim, ali retrospektivno, takav koncept je bio dobar trik kojim sam osigurao koherentnost knjige koju sam pisao dugo i pišući koju smo se mijenjali i ja sam i moje pisanje. Ipak ne bih knjigu "Projekt Poljska" nazvao konceptualnom knjigom u najstrožem smislu. Pisao sam pjesmu po pjesmu i svaka pjesma ima svoju genezu i nadam se samodostatnost.

Objavljivanje pjesničkih knjiga postalo je vrlo sporadično, osim nekoliko autora koji redovito objavljuju. Misliš li da je u zadnjih nekoliko godina postalo teže objaviti knjigu pjesama?

Imam taj dojam. Ali, dobra analiza podataka bi sigurno dala i točan odgovor je li to stvarno tako. Ako je, netko tko puno više od mene poznaje izdavaštvo bi možda i znao odgovoriti zašto je tome tako. Ali, također imam dojam da se prosječna kvaliteta objavljenih knjiga poezije povećala, barem u odnosu na neko ranije razdoblje kojem sam sâm svjedočio. Govorim naravno o knjigama koje postignu dovoljnu vidljivost da ih primijetim, s time da se trudim da mi što manje toga promakne.

U zadnjih nekoliko godina je objavljen veći broj jako dobrih pjesničkih knjiga, i etabliranih i novih autorica i autora. Vjerujem da prostor za objavljivanje još uvijek nije dovoljno otvoren novim pjesnicima i pjesnikinjama. Baš zato je onaj koji postoji posebno dragocjen. Tu mislim prvenstveno na nagradu Goran za mlade pjesnike, pa zatim natječaj Na vrh jezika, natječaj Zdravko Pucak i trenutno se ne mogu sjetiti ničega više.

Iako je prosječna kvaliteta objavljenih knjiga poezije u posljednje vrijeme visoka, imam dojam da je taj prostor donekle homogen i predvidljiv. Ponekad zamišljam što bi bilo kada bi se pojavio neki alternativni jasno artikulirani glas, na primjer nešto slično američkim post-language pjesnicima ili pak nešto potpuno drugačije, koji bi situaciju dinamizirao poetičkim i filozofskim pitanjima o tekstu i autorstvu, o tehnologiji proizvodnje i objavljivanja poezije, o ekonomiji, politici i sociologiji unutar i oko poezije.

Radiš u bolnici, sam u laboratoriju. Imaš dvije, tri čudne mašine na gumbe. Izgleda dovoljno usamljenički za pisanje.

Ipak sam se s vremenom postupno socijalizirao u radnom kolektivu. No, u četrnaest godina koliko radim tamo, na radnom mjestu nisam napisao ni stih, a jedva da sam koji pročitao. Možda, iako moj posao na površini zaista jest usamljenički, na nekoj razini osjećam da sam tamo stalno umrežen, uključen u velike mašine bolnice, zdravstva, znanosti i zbog toga nemam u laboratoriju onu vrstu samoće koja mi je potrebna za pisanje.

Kao prirodni znanstvenik, misliš li da to utječe na tvoju poeziju? Gdje vidiš te elemente prirodnih znanosti u vlastitom pismu?

Ne mislim da utječe i ne vidim te elemente. Naravno, ne pada mi na pamet uplitati se u pravo bilo koje čitateljice i čitatelja, uključujući i književnu kritiku, da pročita moju poeziju na svoj način pa i nalazeći te elemente. Ja volim prirodne znanosti. No, smatram da znanost i znanstveno istraživanje, i kad su najfascinantniji, najgenijalniji i najčudesniji, uvijek rezultiraju iskazom u propisanom jeziku koji je savršeno lijep u svojoj jasnoći i preciznosti.

U poeziji se trudim oko jasnoće i preciznosti jezika. Naravno, mislim na najveću moguću jasnoću, preciznost i komunikativnost koje neće nimalo dokinuti polisemičnost, zamršenost i neiskazivost onoga što pjesnički istražujem. Kako znanost već sama nudi savršeno lijep jezik, nije mi nimalo zanimljiva za pjesničko jezično istraživanje. Ono što bi moglo govoriti suprotno je znanstveni leksik iz knjige "Kupolenebo". Ali, tamo mi je taj leksik poslužio tek kao sredstvo šifriranja govora o nečem drugom.

Koliko ti je čitanje važno za pisanje i što trenutno čitaš?

Izuzetno mi je važno. Trudim se čitati i poeziju koja nastaje iz poetičkih i kulturnih tradicija različitih od suvremene domaće poezije. Zbog toga sam neizmjerno zahvalan prevoditeljicama i prevoditeljima poezije. Čitanjem takve poezije mi se širi horizont shvaćanja što sve poezija može biti, iz čega sve nastati i do kuda doći. Također, to mi pomaže u autorskoj skromnosti. Što se tiče talenta, genijalnosti i vještine, znam da će mi mnogi pjesnici i pjesnikinje ostati zauvijek nedostižni.

Ali, što se tiče rada na poeziji, njenoj domišljenosti i dorađenosti, čitajući neke pjesnikinje i pjesnike postajem svjestan da je preda mnom kao autorom još dalek put na kojem se nadam da ću napredovati. Ipak, koliko god smatrao da je čitanje presudno, trudim se ne izgubiti duboko uvjerenje da poezija pripada svakome tko posjeduje jezik i da svatko tko posjeduje jezik može i smije s njim eksperimentirati, izmišljati u njemu, dakle stvarati poeziju.

Od knjiga poezije koje su me se posebno dojmile u posljednje vrijeme izdvojio bih knjigu mlađeg slovenskog pjesnika Jure Jakoba "Tri postaje" koja je 2012. objavljena u hrvatskom prijevodu, knjigu "Nešto crno" Jacquesa Roubauda, primjer knjige koja mi je proširila horizont shvaćanja što sve poezija može biti, te knjigu "Lodgings", izbor iz poezije suvremenog poljskog pjesnika Andrzeja Sosnowskog u engleskom prijevodu, pjesnika koji mi, priznajem, više govori i znači od nekih kod nas puno poznatijih poljskih pjesnikinja i pjesnika koje sam čitao prevedene na hrvatski.

Živimo u vremenu u kojemu su čitanja poezije sve prisutnija i sve se više postavljaju kao nužnost. U kojoj mjeri misliš da je poezija privatna stvar, a u kojoj da se tiče i samoga čitatelja, publike?

Mislim da poezija uvijek postoji između autora i čitatelja, da je čitatelj prisutan od samog početka, i u samoći pisanja poezije. Ali, poezija osim kao tekst kojeg se čita može postojati i kao govor kojeg se sluša. Vezano uz to, nemam dojam da su čitanja poezije sve prisutnija, barem ne u Zagrebu. Štoviše, ima ih premalo za moje potrebe. Meni je slušanje poezije puno značilo u počecima kada mi je dosta poezije kao tekst bilo još zatvoreno. I sada slušanje poezije može na mene ostaviti vrlo snažan dojam. Naravno, ima izvrsne poezije koja se može doživjeti u potpunosti samo čitanjem. Ali, posebno za mlade ljude koji tek uspostavljaju svoj odnos prema poeziji, mislim da su čitanja poezije jako važna i da ih kod nas nema dovoljno.

 
Koliko ti je važna komunikacija s kolegama?

Među najbližim prijateljima imam puno pjesnikinja i pjesnika. Možda je ono što dijelimo i što nas zbližava iskustvo, užitci i muke pisanja. S time su vjerojatno povezana i neka od meni najljepših životnih iskustava u kratkom vremenu ostvarene bliskosti s pjesnicima i pjesnikinjama iz različitih dijelova svijeta, najčešće vezana uz festivale. O čitanju poezije, suprotno nekim mitovima o čitanju poezije koji kruže, možda i više razgovaram s prijateljima koji ne pišu poeziju, ali ju čitaju sa više pronicljivosti i upućenosti od mene. Oni mi često i otkrivaju nove autore. U komunikaciji s kolegama, međutim ne treba pretjerivati. Ti razgovori često završe na nekim drugim kolegama koji u tom trenutku nisu s nama. I takvi razgovori su važan dio profesionalne socijalizacije.

Ali, to ponekad shvatim kao upozorenje da se treba povući u samoću, jer samoća je mjesto u kojem nastaje poezija, moment potpune iskrenosti u kojem postojimo samo ja i pjesma koju pišem. U tome smislu mi posebnu vjeru ulijevaju uspjesi nekih knjiga poezije autora i autorica koji su pisali pod pseudonimom ili heteronimom. Primjer sjajne knjige poezije ne tako davno objavljene kod nas pod heteronimom je knjiga "Puzzlerojc". To mi ulijeva vjeru da se poezija sama može izboriti da bude objavljena i prepoznata, bez da se autor druži s kolegama, izdavačima, kritičarima i bez ulaganja u medijsku promociju.

Gdje se vidiš u kontekstu suvremene domaće pjesničke scene? Pripadaš li nekoj generaciji, nekom krugu autora?

Suvremena domaća pjesnička scena je iznimno kvalitetna, a što se tiče objavljivanja knjiga i javljanja novih mladih autorica i autora također i vrlo živa. Volio bih da je življa po pitanju javnih čitanja. S obzirom na tu kvalitetu i živost objavljivanja, jako sam sretan što sam dio te scene. U smislu neke zajedničke poetike, ništa takvoga ne prepoznajem na suvremenoj domaćoj pjesničkoj sceni, a koliko sam pratio ni književna kritika ni znanost o književnosti nisu prepoznale nešto takvo.

Ipak, bez obzira na poetičku heterogenost, generacijski me kao pjesnika, ali i puno više od toga odredilo razdoblje  čitanja poezije u ArtNet klubu. To razdoblje kada sam tek počinjao pisati bilo je razdoblje velikog generacijskog entuzijazma za poeziju i velike živosti na pjesničkoj sceni. Tada sam upoznao i zbližio se s kolegama pjesnicima i pjesnikinjama, ali i nekima koji su dijelili taj entuzijazam za poeziju bez da ju sami pišu, koji su mi postali najbliži i najvažniji ljudi u životu.

Neki od autora i autorica koji su tada isto bili na početcima svog stvaralačkog puta i dolazili su na ta čitanja su Dorta Jagić, Ana Brnardić, Tihomir Turčinović, Bojan Radašinović, Tomislav Zajec, Ivan Herceg, Maša Kolanović.

 
Zabavimo se, za kraj, mogućnošću da netko od onih koji će pročitati ovaj razgovor želi pisati poeziju. Što bi im na to rekao?

Nešto im reći zahtijevalo bi govor iz pozicije moći, znanja i iskustva kojih nemam, a nelagodno mi je praviti se da ih imam. Ali, u stvari ja i ne znam što točno znači željeti pisati poeziju. Dobro znam što znači željeti napisati točno određenu pjesmu. Ta želja i rad na tome, koji kod mene uključuje i puno rada prije samog zapisivanja, vjerojatno su najautentičnije i najneotuđivije pjesničko iskustvo. Kakva će biti ta pjesma ovisi o puno drugih stvari uz samu želju. Ali, tko god ima želju napisati točno određenu pjesmu, naći će načina i ne vjerujem da ga treba posebno upućivati.

Naravno, ni ta želja napisati točno određenu pjesmu i odnos te točno određena pjesme i njene autorice ne postoje u vakuumu, i oni su uvjetovani različitim kontekstima. Odgovornost pjesnika je da živi na način koji pogoduje toj želji i radu koji proizlazi iz te želje. Druge želje koje bi uokvirivale želju da se napiše točno određena pjesma, želja da se piše poezija, želja da se bude pjesnik, puno su "prljavije" i više se odnose na vlastitu ulogu nego na samo pisanje.