Ivica Prtenjača : Svojim se životom igram dok pišem
Ivica Prtenjača (Rijeka, 1969) cijenjen je i nagrađivan autor promišljenog i rafiniranog izraza, ali i svestrana multipraktik pojava domaće kulturne scene. Dok kao moderator i voditelj kroz šou iz svojih sugovornika izvlači ono najbolje, kada mora govoriti o vlastitome pisanju pomalo je potisnut, gotovo introvertan. Istodobno je jasno da svoje autorstvo proživljava strastveno i beskompromisno.
Popričali smo s Ivicom povodom izlaska njegove druge romaneskne proze Brdo, ovjenčane nagradom VBZ-a i TISAKmedije za najbolji neobjavljeni roman u 2014. godini. Evo što nam je rekao, pridavši ovom razgovoru bluesy, meditativan ton kao da je još uvijek duboko u atmosferičnosti svoga novog proznog teksta.
Vanja Kulaš: Koja je komunikacijska poruka tj. namjera romana Brdo?
Ivica Prtenjača: Nemam neku posebnu namjeru sa svojim knjigama, osim da ih ljudi čitaju i da ih meni ne pada teško pisati. Brdo je kratak roman za koji se nadam da će nekima ostati i nezaboravan, priča o raspadu, bijegu od ljudi, pronalasku lijeka za učmalost srednjih godina i gradskog života.
Kako se u romanu razvija središnji protagonist?
Razvija se cijelo vrijeme romana, od nervoznog, smušenog i slabog čovjeka postaje pribran, hrabar i solidne trkačko penjačke kondicije. Postaje odgovoran za one koje voli i kojima služi, istovremeno, cijelo se vrijeme jako boji, čak i noćnih buba na vrhu brda.
Brdo je narativ praktički bez ženskog lika, barem ga nema u u užoj postavi, u prvome planu. Kako predviđate da će se ta okolnost odraziti na recepciju teksta?
Nadam se da nitko to neće vidjeti kao nedostatak, ovo je jednostavno takva priča.
Koliko je trajao proces pisanja, kako ste proživjeli rad na Brdu?
Kratko sam ga pisao, tek koji mjesec, kratko uređivao i hitro objavio. To mi je ideal kad je pisanje u pitanju.
Novi vam je roman izvanredno filmičan. Možete li zamisliti angažman na filmskom scenariju?
Mogu, naravno, volio bih se u tom smislu razvijati, pomoći nekim redateljima oko nekih logičnih stvari.
Čitatelj će zajedno s glavnim junakom oplakati smrt jedne životinje. Emocionalnost pripovijedanja o tome odlasku fizički je opipljiva.
Jest, čitatelju ostavljam važan detalj o smrti te životinje, namjerno ga nisam napisao nego samo ostavio tu mogućnost. Situacija o kojoj govorite ključna je za ovaj roman jer taj prestrašeni i prezrivi lik s početka u jednom trenutku mora odlučiti hoće li uzeti božji posao u ruke ili neće.
Katarzu junak vašeg romana prvijenca Dobro je, lijepo je doživljava kroz vezu s maloljetnom djevojkom, u Brdu je katarzičan topao odnos s ostarjelim magarcem...
Da, uvijek u ljubavi, skoro bih rekao samo u ljubavi. Magarac je u ovoj knjizi os, vertikala, pas koji se pojavljuje je horizontala, jureće pulsirajuće srce. Tko s tim važnim odrednicama ne bi doživio katarzu, tko na neki način ne bi bio spašen?
Vaš romaneskni debi odlikovala je poetika urbanoga. Brdo predstavlja ekskurs u mediteranski pejzaž.
Uživao sam na otoku, atmosfera u kojoj sam bio dok sam pisao ovaj roman za mene je nezaboravna kupka. Već sam time nagrađen, sve ostalo su samo dobri bonusi.
Tonalitet ovih dvaju romana uvelike se razlikuje, no provodni motiv u obama je potraga za srećom. U prvome romanu u fokusu je težnja za emocionalnom i socijalnom realizacijom, u drugome potreba za pročišćenjem, iskupljenjem, uspostavljanjem unutarnjeg balansa.
O tome kako može završiti bezuvjetno inzistiranje na sreći, njezino manijakalno zazivanje i potraga pisao sam u drami Nedjeljni ručak. Ovdje, prije bih rekao da moj lik traži ono što se u jednom filmu o astronautima naziva right stuff, a ja to mogu nazvati nekom, makar i prolaznom puninom, okusom života.
Debitantski roman bio je emocionalno potisnutiji, novi je prokrvljeniji, intenzivniji...
Moguće, ovaj je roman komprimiran, gust i slojevitije začinjen.
Imate li veliku distancu od prvijenca? Kakve vas emocije primarno obuzimaju kad pomislite na njega?
Imam, da, daleko mi je sve to, ali drago mi je da ga neki ljudi i danas rado čitaju.
Vraćate li se svojim tekstovima? Iščitavate li ih ponovno ili zazirete od toga u strahu da biste s odmakom sve napravili drugačije?
Ne plašim se svojih tekstova i ne bavim se njima nakon što su objavljeni, oni tad ionako pripadaju čitateljima a ne više meni.
Vašu bismo prozu mogli klasificirati kao autofikcionalnu. Na koji način i u kojoj mjeri provlačite autobiografske elemente kroz svoje tekstove? Koliko se izlažete i ogoljujete, a koliko pisanjem samoiscijeljujete?
Moja se prva knjiga poezije zove Pisanje oslobađa, a treća Uzimaj sve što te smiruje, u tom sam smislu podosta jasan. Svojim se životom igram dok pišem, to je jedna od ljepših stvari kad govorimo o pisanju. Ali, svime ipak upravlja jezik, ono nešto što goni cijelu stvar naprijed, ona magija koja nastaje iz sebe same.
Kod vas ne nalazimo grandiozna platna debelih lazurnih namaza, no zato minuciozan grafizam, cizelirane mikrosituacije, detaljizam. Tekstovi su vam nepretenciozni, no vrlo cerebralni.
Ništa namjerno, pišem po svom oku i pokatkad po svojoj duši, tako stvari nastaju kod mene. Trudim se uvijek pisati o važnim stvarima, a sad jesu li to magareće uši, durbin ili trenutak epifanije nije na meni da odlučujem, to je na čitatelju.
Muški protagonisti u vašim tekstovima nisu klasični buntovnici, prije su rezignirani melankolici koje (post)tranzicijska realnost dovodi pred zid, pa potom smješta na više ili manje rubnu poziciju. Osim toga, koji je njihov problem - nedostaje li im sreće ili možda socijalne inteligencije?
Njihov problem, ako tako mogu reći, jest svijet u kojem žive. Kako se prilagoditi ovakvom svijetu, vrlo je teško, zato što on gubi osnovne odlike ljudske zajednice. U tom smislu se događa i njihova nesreća, srećom nisu baš toliko glupi da budu klasični buntovnici.
U kojoj je mjeri činjenica da ste prvotno ipak pisali poeziju utjecala na vašu prozu?
Poezija je sve. Bez nje, ni mene, ni mojih knjiga ne bi bilo. Njoj dugujem odnos prema tekstu, a tu količinu ljubavi koju osjećam za dobru pjesmu ja vam ne mogu niti opisati, bojim se za vaš server.
Koegzistencija pjesnika, dramatičara i prozaika - kako se u vašem slučaju odvijaju ti transferi?
Prirodno rekao bih, tekst te uvijek pronađe, eto, mene je pronašao magarac, kako da to shvatim, dok nisam počeo pisati ovaj roman valjda godinama nisam pomislio niti na jednog, bio sam ih posve zaboravio.
Kako funkcionira polifunkcionalnost jednog autora, koji je istodobno i promotor, moderator, voditelj, novinar, kolumnist... Podvojenost umočenosti u medije i pisanja vlastitih tekstova za koje je potrebno osamljivanje, učahurivanje? Na koji način pomirujete različite uloge, kako ta djelovanja međusobno korespondiraju?
Odlično, jer tih uloga ustvari i nema, mene suštinski zanima samo pisanje i zato nije velika gužva.
Zašto pišete, što vas motivira?
Nije važan motiv, nego potrebe. Imam snažnu i nezatomivu potrebu za pisanjem. I onda to i činim.
Kako se oblikuje jedan tekst Ivice Prtenjače? U romanu Dobro je, lijepo je navodite da Sam Shepard piše zatvoren u izbu koju ne napušta dok ne dovrši započeto. Koje ste mehanizme rada na tekstu vi razvili i mijenjaju li se oni s protokom vremena? Imate li kakav bizaran ritual odavanjem kojega biste razveselili svoje čitatelje?
Nema nikakve bizarnosti, sjedim, pijem kavu, kuham i pišem, ujutro dok je oko mene sve više-manje nevino.
Kako uranjate u priču, na koji je način odmotavate? Razrađujete li unaprijed koncept i strukturu, poglavlja i fabulu ili prepuštate pripovijesti da se spontano razvija i mijenja?
Koncept je sjajan, važno ga je imati, najviše zato da bi ga se na vrijeme izdalo. Jednom mi je jedan prijatelj, dragi pjesnik, rekao da se roman piše onako kako misliš da treba, pa obrnuto.
Slušate li glazbu dok pišete, čime se a priori inspirirate? Treba li vam specijalna atmosfera za pisanje?
Tišina. Ništa specijalno.
Što čitate? Kakvi vas tekstovi razgaljuju, uznemiruju? Držite li se klasika ili pratite (i koliko) suvremenu (domaću/stranu) produkciju?
Svašta čitam, točnije započinjem, pa ostavljam i vraćam se svojim nepogrešivim knjigama... Rasuti teret, Goethe u samoposluživanju i Tragedija lišća. Tako i kontradiktorno pratim i ne pratim scenu.
Objavljivali ste odlične mikro-eseje u Večernjem listu. Što je s njihovim ukoričenjem i imate li volje nastaviti s ovom formom?
Volio bih, ali to je ipak stvar nečijeg poziva, ne toliko moje odluke.
Iscrpljuju li vas obaveze oko promocije romana ili uživate u komunikaciji i druženju s publikom?
Ne iscrpljuje me, naravno. Neugodno mi je samo što me svi jako hvale, nisam od ljudi kojima je to baš najugodnije.
I za kraj klišeizirano pitanjce - što biste od literature ponijeli na pusti otok, kad biste se poput junaka Brda mogli povući u ermitaž?
Na pusti otok ponio bih nož. Za školjke i hobotnice.
Brdo
- V.B.Z. 11/2014.
- 152 str., meki uvez
- ISBN 9789533046808
Glavni protagonist, ujedno i pripovjedač 'Brda', bivši PR u izdavačkoj kući i Muzeju suvremene umjetnosti, napušta svoju građansku egzistenciju, promocije, otvorenja izložbi, pozivnice i govore da bi se uspeo na brdo koje dominira nekim jadranskim otokom i od tamo, iz napuštene vojne karaule, čitavo ljeto čuvao otok od požara. Ondje, u društvu psa i ostarjelog magarca, doživljava vrhunac svoga života.